ARHiNET - Josip Ruđer Bošković

Povijest:

Rođen u Dubrovniku, 26. svibnja 1711. preminuo 13. veljače 1787. Hrvatski fizičar, matematičar, astornom, geodet, inžinjer, pjesnik, filozof i diplomat. Ubraja se među najistaknutije svjetske znanstvenike svoga vremena. Ruđer Bošković rođen je 26. svibnja 1711. godine, a o tome svjedoči i ovaj zapis s Ruđerova krštenja: Ljeta Gospodnjeg 1711. dana 26. svibnja Ja Marin Caroli župnik i sakrista krstio sam dijete rođeno 18. dana istoga od supruga Nikole Boškovića i Pavle pokojnog Bartolomea Bettere, kojem je djetetu umjesto Dominika Bettere njegovog brata, i Senta, supruga G. Vincentija M. Volati. Ruđer, po dubrovački Ruđe, Josip Bošković rodio se kao sedmo dijete u obiteljskoj kući u ulici Provaljenoj, u Dubrovniku. Iza njega doći će na svijet još sestra mu Anica, a prije su se već rodili Marija Ruse, Marija "Dumna", Božo, Bartolomej Ignacije, Ivan Dominik, Petar i Marko Antonije. U vrijeme Ruđinog rođenja otac mu je već bio nepokretan. Otac se rado sjećao svojih mladih dana koje je proveo u Novom Pazaru kao trgovac. Nije bio naročito bogat ali su mu prihodi ipak bili dovoljni da izdržava brojnu obitelj. U kući je vladao duh ozbiljnosti i reda, a cijela je obitelj naginjala isusovačkom moralu. Prvu školsku poduku Ruđer je dobio od don Nikole Nikea, u isusovačkom duhu. Osnovnu školu je polazio kao većina trgovačke djece u isusovačkom kolegiju gdje je učio gramatiku, humanioru i retoriku. U svemu je bio ispred svojih vršnjaka, a naročito se iskazivao marljivošću, intuicijom i lakim usvajanjem gradiva. Zato je s 14 godina poslan u Rim na dalje školovanje u glasoviti Collegium Romanomum (Rimski kolegij). U toj školi zabranjeno je bilo učenicima diktirati gradivo. Učilo se mnogo, uz svesrdnu pomoć nastavnika, ali se i odmaralo u lijepim isusovačkim odmaralištima. I tu se Bošković istakao, a Crkva je cijenila istaknute učenike i svesrdno ih pomagala. Prvo je tri pripremne godine proveo u novicijatu Svetog Andrije, a potom je u istom novicijatu slušao retoriku. Poslije pet godina stekao je pravo prijeći u Rimski kolegij gdje je pet godina slušao filozofiju i matematiku. U matematiku ga uvodi Horacie Borgondino, tipični humanist, ljubitelj poezije, poznavatalj djela Euklida, Apolonija i Arhimeda, predani aristotelovac u vrijeme kada se ozbiljno sumnja u to učenje. Ipak, Bošković će se kasnije žaliti da u to vrijeme za matematiku nije imao ni dobrih knjiga ni dobrog učitelja. Godine 1732. lakše je obolio pred ispite, ali ih je ipak uspio položiti. Bolesti, ma kako se uvijek činile banalnim, biće njegove pratiteljice cijelog života. Završivši prvi stupanj studija Bošković je morao prihvatiti posao u nižim zavodima gdje se zadržao pet godina. Od 1733. godine učitelj je gramatike u Rimu. Učenika je bilo mnogo, a posao dosadan. Kada je postavljen za nastavnika u Isusovačkom kolegiju u Fermu odahnuo je. Uvečer je mogao raditi na osobnom usavršavanju jer mu je to novi posao dopuštao. Tako piše pisma i svoje radove šalje prijateljima. Želi se posvetiti poručavanju Newtona koji nema mnogo obožavatelja u Europi. U to vrijeme iz rodnog Dubrovnika stiže poziv da se vrati i tamo radi. No, Ruđer ipak ostaje u Italiji. Ipak u stalnoj je vezi s Dubrovnikom - neprekidno piše bratu Boži i sestri Anici. Iako se nije vratio u Dubrovnik Bošković je višestruko koristio rodnoj Republici. U Italiji (gdje su mogućnosti napredovanja bile veće nego u Dubrovniku) zajedno s grofom Francescom Garampijem, astronomom, motri prolaz Merkura ispred Sunca i tom prilikom upoznaje astronomske instrumente i metodologiju rada. Uskoro se vraća u Kolegij gdje učenici na prigodnoj svečanosti recitiraju njegovu pjesmu. Bošković je svestran i nastavlja svoj rad u matematici, astronomiji i književnosti. U Kolegiju ostaje tri godine, prvo kao predavač retorike, a kasnije i humanioruma. Studije teologije počinje 1738. godine s velikim marom. Uvijek je ispred drugih i nikada se ne žali na prezauzetost. Zbog svoje izuzetnosti postavljen je za akademika logike, što mu je samo donijelo nove obaveze. Pored svega bavio se i proučavanjem kometa, zbog čega je provodio mnoge besane noći. Godina 1740. zabilježena je u isusovačkim knjigama po čitanju prve Boškovićeve mise u crkvi svetog Ignacija, poslije koje je položio odgovarajući ispit, poznat kao Atto piccolo, a 1741. i posljednje ispite. To je već 15 godina rada i studiranja među isusovcima. Poznat već po svojim Disertacijama koje je prvo objavljivao anonimno, kao svaki početnik isusovac, Bošković ih počinje potpisivati punim imenom i prezimenom. Prvi njegov rad bio je O sunčevim pjegama, a koji je objavljen 1736. godine. Naredne godine objavio je dvije rasprave. I tako iz godine u godinu neće proći nijedna godina njegova života, a da ne objavi makar jedan rad. Njegove su rasprave odmah bile zapažene, kako po svojim znanstvenim novostima tako i po latinskom jeziku u kome će dati mnoge vješte stihove. U tim ranim Boškovićevim raspravama javljaju se nagovještaji njegovih velikih ideja o beskonačnosti, relativnosti, prirodnoj filozofiji. Međutim najviše se bavi pitanjima praktične astronomije, stupajući u stvaralački dijalog s postojećim saznanjima dovodeći ih u sumnju ili ih unaprijeđujući. Putokaz mu je Newton, čiji je on najveći propagator u okviru Rimskog kolegija. Godine 1740. Bošković postaje lektor matematike u Kolegiju. On je bio veoma dobar pedagog sa smislom za jasno i metodično izlaganje znanja iz matematike, fizike i mehanike i astronomije. No, znao je zanijeti se i odlulati putevima kojim ga učenici nisu ogli slijediti, te su ga morali upozoravati na takvo što. U tome su često prednjačili mladi Dubrovčani. Bošković se i dalje interesira, i ima dara, za mnoge stvari pa tako i za arheologiju. Stoga radi na otkopavanjima u vili Rufinelli gdje će kasnije rado boraviti. Godine 1746. postaje član znanstvenog društva Scientiarum et Artium Institutum atque Academia u Bologni. Rado gleda dramske predstave u Rimskom seminaru, Voltairea i Moliéra naročito. Voltirea će Bošković predložiti u litararno društvo Arkadija na čemu će mu Voltaire zahvaliti pismom. Godine 1747. uspijeva doći u Dubrovnik na odmor i ostati u rodom gradu sedam mjeseci. Slijedeće godine izabran je za dopisnog člana Kraljevske akademije u Parizu.Bošković voli društvo pa često odlazi na ručkove i igra bilijar. No, zdravlje ga pomalo napušta pa ponekad osjeća bolove u bubrezima, stomaku i nogama. To ga ne spriječava da se zanima i za političko stanje u Europi kojom haraju ratovi i kuga. Bavi se i poezijom i tako piše poemu u čast bivšeg poljskog kralja. Pjesma je prevedena na francuski. Godine 1754. objavljuje važnu raspravu o neprekidnosti u kojoj na kvalitativno nov način nastavlja razmišljati o Zenovim paradoksima. Iste godine pojavljuju se i njegovi Elementi sveukupne matematike u tri toma kao i nacrt Elementi geometrije. Osim po svojim izuzetnim radovima iz matematike i poezije Bošković je u Rimu zapažen i zbog svog naprasitog karaktera. Taj karakter donijeti će mu mnoge nevolje u životu i nepotrebne utjecajne neprijatelje. Zamoljen od republike Luka da intervenira u njenu korist u Beču, a povodom sukoba s Toscanom Bošković odlazi u Beč gdje objavljuje svoje djelo Teorija prirodne filozofije. Istovremeno za Dubrovnik odrađuje važne diplomatske poslove. Ipak žali se na nedostatak novca koji on jednostavni isusovac, profesor matematike ne može skupiti. Vrativši se u Rim Bošković osjeća kako se klima promijenila i da njegove ideje nisu dobrodošle. Zato uspijeva ishodovati dopuštenje za službeno putovanje po Europi. Boravi u Italiji, Francuskoj, Nizozemskoj i Njemačkom carstvu. Drži se isusovačkih svratišta, iako su isusovci već u nemilosti. Uz dosta teškoća stiže u Pariz gdje ga zvanični krugovi primaju kao velikog svjetskog znanstvenika. U Parizu Bošković se kreće u otmjenom svijetu, često i u društvu lijepih žena kojima sastavlja elegantne latinske epigrame. Visok, vitak, elokventan uvijek je u prvom planu. Kao takav izazivao je radoznalost u francuskim aristokratskim krugovima koji nisu bili skloni jezuitima ali su njega rado primali. Kasnije će mu neki prigovarati zbog takvog načina života proglašavajući ga svetogrdnim u odnosu na strogi moral reda kojem je pripadao. Skinuvši isusovačko odjelo Bošković odlazi u Englesku gdje upoznaje vodeće matematičare. Iz Engleske kreće na dug i tegoban put u Carigrad gdje je trebao promatrati prolazak Venere ispred Sunca. Kako je zakasnio promatranje je propalo, a on se teško razbolio od groznice. Jedva je ostao živ, a neki su već javili u Rim kako je preminuo. Nakon što se oporavio vratio se preko Bugarske i Poljske, a put je iskoristio za pisanje putopisa Dnevnik iz Carigrada u Poljsku u kome će iskazati svoja panslavenska osjećanja. Vrativši se u Rim Bošković uviđa da je njegovo djelo postalo kamenom spoticanja i da tamo za njega više nema mira. Nastanjuje se stoga u Milanu gdje postaje profesor matematike. Istovremeno gradi čuveni opservatorij u Breri, kao konstruktor, izvođač radova, stvaralac mnogih astronomskih uređaja pa i djelomični sufinancijer. U Breri naporno radi, objavljuje mnoge rasprave ali ni tamo nema potpunog mira. Mnogo zavisti, a malo pomoći. Stoga odlazi u Pariz gdje prima francusko državljanstvo. U Parizu svojim vezama pomaže i Dubrovniku u mnogim sporovima vezanim za rusko-turski rat i neutralnost Dubrovnika. Bošković sve više žudi za samoćom, shvaća ispraznost svijeta, znanosti i svoga truda. Njegov je pesimizam dubok: Čitao bih nešto što me ne bi previše zauzelo; pisao, izlazio bih u male šetnje i snivao svoje snove. Objavljuje Eklipse, pjesme posvećene francuskom kralju u kojima izlaže neke svoje astronomske ideje. Ali u Francuskoj ne može jeftino tiskati svoja djela. Zato se po kraljevom dopuštenju vraća u Italiju gdje objavljuje Djela u pet tomova. Rad na tim djelima za njega je bio iscrpljujući. Međutim on i dalje se brine o svojima u Dubrovniku te im šalje čak rižu i čokoladu. Kod kuće je živa još samo Anica koju nastoji zbrinuti jer predosjeća da se i njemu bliži kraj. Život mu se čini nesnosnim. Razum mu se polako muti. Ruđer Bošković preminuo je 13. veljače 1787. u 11 sati prije podne zbog komplikacija s plućima. Njegova smrt oglašena je u Dubrovniku kao nacionalna žalost, služena je misa za koju je posebno pisana glazba, držani su posmrtni govori i skupovi. Ali spomenik velikom hrvatskom geniju podigao je on sam, s više od 75 knjiga kapitalnih radova iz matematike, mehanike, astronomije, optike, filozofije i književnosti. Ipak, Bošković je ljudska djela smatrao trošnim i prolaznim (Kad vidim kamene spomenike kako su propali, izbrisana slova na njima, onda pomislim što će biti s ovim što ja radim!), a najveći užitak je osjećao u pomaganju bližnjim i jadnim. Njegovim imenom nazvana su razna društva, edicije i institucije, među ostalim institut za nuklearnu fiziku u Zagrebu.

Djelatnost:

Najvažnija djela Ruđera Boškovića: Trigonometriae sphaericae constructio (1737.); De aurora boreali (1738.); De novo telescopii usu ad objecta coelestia determinanda (1739.); De circulis oscillatorigus (1740.); De natura et usu infinitorum et infinite parvorum (1741.); De inaequalitate gravitatis in diversis terrae locis (1741); De annusi fixarum aberrationibus (1742.); Problema mecanicum de solido maximae attractionis (1743.); De viribus vivis (1745.); De aestu maris (1747.); De lumine (1748.) i Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium (1758.).