ARHiNET - Jelačić, Josip

Povijest:	Josip Jelačić rođen je 16. listopada 1801. u Petrovaradinu. Školovao se na Theresianumu u Beču, koji je završio 1819. Kao potporučnik u Trećoj konjaničkoj pukovniji kojom je zapovijedao barun Vinko Knežević služio je u Galiciji. U razdoblju 1822-1825, zbog bolesti, boravio je u Zagrebu i na obiteljskom imanju u Kurilovcu. Po oporavku, vratio se u svoju pukovniju u Beč, gdje je bio unaprijeđen u čin natporučnika i pobočnika zapovjednika brigade. Tijekom tridesetih godina služio je u činu satnika u Italiji u Ogulinskoj graničarskoj pukovnij, nakon čega je imenovan pukovnikom i zapovjednikom Prve banske graničarske pukovnije u Glini. Početkom četrdesetih godina postaje članom nekoliko novoosnovanih društava: Hrvatskog gospodarskog društva 1842. i Glazbenog društva u Petrinji 1843. Iste godine postao je i predsjednikom glinske podružnice Hrvatskog gospodarskog društva. Tijekom službovanja u Vojnoj krajini, predlagao je reformu krajiškog sustava, među ostalim i razdvajanjem vojnih i upravnih poslova. U ožujku, nakon što je u sjevernoj Italiji izbila pobuna, a u Beču otpočela revolucija, Ljudevit Gaj i Franjo Kulmer ishodili su u Beču imenovanje Josipa Jelačića za hrvatskog bana. Osim što je bio imenovan za bana, Jelačić je postao i zapovjednikom Prve i Druge banske graničarske pukovnije (glinske i petrinjske) te dvorskim tajnim savjetnikom. Svečano ustoličenje za bana održano je u Zagrebu 5. lipnja 1848., prilikom početka zasjedanja Hrvatskog sabora. Kao hrvatski ban, Jelačić je donio proglas 25. ožujka kojim se ukida tlaka, urbarijalne daće i crkvena desetina (ukinuće kmetstva), a dva dana kasnije uveo je i prijeki sud kako bi spriječio izbijanje nemira. U svibnju je organizirao tijelo pod nazivom "Bansko vijeće", koje je isprva imalo savjetodavnu ulogu da bi uskoro preuzelo funkciju vrhovnog upravnog tijela. Sabor je, prema novom izbornom redu, čije je zasjedanje sazvao za 5. lipnja, učinio predstavničkim, a ne više staleškim tijelom. Ugarska je vlada nastojala spriječiti početak zasjedanja Sabora te je najprije od vladara uspjela ishoditi njegovu naredbu banu da se pokori Ugarskoj vladi. Kako je 5. lipnja Sabor počeo zasjedati, a Jelačić se oglušio i na zahtjeve vladara da ne otpočinje zasjedanje, Ugarska je vlada prisilila vladara da 10. lipnja objavi odluku o Jelačićevom smjenjivanju s banske časti. Ova odluka nije nikada formalno stupila na snagu, već je Jelačić, pošto je sa saborskom delegacijom otišao u Innsbruck kako bi vladar sankcionirao saborske zaključke, dobio neformalnu potporu za otpor prema Ugarskoj vladi (formalno je manifest o Jelačićevom smjeni bio ukinut 6. rujna). Tijekom srpnja Jelačić je osobno obišao Slavoniju kako bi osigurao potporu i lojalnost njemu i Banskoj vladi. Zbog neuspjeha i posljednjih pregovora s ugarskim ministrom-predsjednikom Batthyanyjem, Jelačić je proglasio da se spor s Mađarima može riješiti samo na bojištu. Sukob je započeo 11. rujna prelaskom Jelačića i vojske preko Drave te priključenja Međimurja Kraljevini. U ratu protiv Ugarske vlade sudjelovao je kao zapovjednik jednog od triju vojnih zborova. Prilikom dolaska na prijestolje Franje Josipa I., Jelačić je bio imenovan gubernatorom Rijeke i namjesnikom Dalmacije. Pošto je postalo izvjesno da će ugarska revolucija doživjeti propast, Dvor je 4. ožujka 1849. donio Oktroirani ustav te je prisilio Jelačića da natjera Bansko vijeće proglasiti ga (uvođenje neoapsolutizma). Njegovim je zauzimanjem Zagrebačka biskupija bila uzdignuta na čast nadbiskupije (1852.). Osim toga, poticao je uporabu hrvatskog jezika i protivio se uvođenju njemačkog jezika u javnu upravu. Godine 1854. stekao je titulu grofa. Pet godina kasnije, u noći s 19. na 20. svibnja 1859., umire u Zagrebu. Pokopan je šest dana kasnije na njegovom imanju Novi Dvori.
Sjedišta:	Petrovaradin ; Zagreb
Djelatnost:	Kao hrvatski ban, predsjedao je Banskom vijeću (1848-1850) te kasnije Banskoj vladi (1850-1854).