ARHiNET - Plemenita općina Turopolje

Povijest:	Plemenita općina Turopolje utemeljena je tijekom 13. st. od stanovnika Turopolja koji su bili podložnici kraljevog kastruma i obrambenom obvezom vezani uz grad Zagreb. Kao temelj osnivanja općine smatra se povlastica kralja Bele IV. iz 1225., kojom je Bela IV., braću Buduna, Ivana i Levča te njihove rođake, imenovao plemićima i oslobodio ih svih dužnosti prema gradu Zagrebu. Sredinom 13. st. započinje proces izuzimanja turopoljskih jobagiona od služenja gradu Zagrebu, a dovršava se 1278., kada su slobode i povlastice turopoljskih plemića bile priznate na Hrvatskom saboru. Razdoblje kasnog srednjeg i ranog novog vijeka obilježeno je sukobima općine s pojedinim velikašima (posebno gospodarima Medvedgrada). Godine 1580. donesen je novi statut prema kojem je općina dobila autonomno uređenje, podjelu na 22 sučije, sigurnost prava zemljišnog nasljeđivanja isključivo za pripadnike bratstva, te je uređen sud i sudbeni postupak. U 18. st. uslijedile su promjene u organizacijskoj strukturi. Tako je ban Josip Eszterhazy izdao 1735. posebni statut kojim je uređen izbor činovništva turopoljske općine i turopoljske skupštine (spravišća), a Sabor je 1749. donio regulatorni statut općine. Po tom je statutu bilo određeno da virilno pravo glasa prilikom izbora turopoljskog magistrata nemaju turopoljski plemići, već suci. Taj je statut također uređivao način izbora općinskog činovništva. Tijekom 18. st. turopoljska je općina nekoliko puta dizala insurekcijsku vojsku, posebno krajem stoljeća u ratovima protiv Napoleona. U razdoblju 1809-1813, Turopolje je bilo u sklopu Ilirskih provincija. U tom je razdoblju samouprava općine bila poništena, a od 1812. bila je dokinuta samostalna sudbenost. Upravu su vodili posebni francuski suci i službenici. Samouprava se obnavlja 1813., a od 1815. Turopolje je uključeno u Kraljevinu Iliriju, te 1822. vraćeno u sastav Hrvatske. U 19. st. turopoljsko plemstvo opiralo se ilirskim idejama i tražilo savez s Mađarskom. Zbog toga su izborne skupštine Zagrebačke županije tijekom 40-tih godina bile obilježene sukobima između iliraca i turopoljskih plemića, uz intervencije kralja i pokušaje upletanja Ugarskog sabora. Nakon 1849. i uvođenja neoapsolutizma, zamire rad Općine, u kojoj su se tijekom 50-tih godina 19. st. održavale samo gospodarske sjednice.
Sjedišta:	Velika Gorica ; Lukavec
Unutarnji ustroj / genealogija:	Na čelu Općine nalazio se župan kao glavni organ izvršne i sudske vlasti. Rukovodio je upravnim poslovima Općine i predstavljao ju pred višim organima vlasti. Kao predstavnik Općine, turopoljski je župan bio virilni zastupnik u Saboru. Njegova sudska vlast ukinuta je 28. srpnja 1850. Županu su u upravi do kraja 16. st. pomagali pristavi. Od tada uvodi se dužnost podžupana koji je, osim što je zamjenjivao župana za njegove odsutnosti, rukovodio upravom u turopoljskom Vrhovlju. Od 18. st. bila su birana dvojica podžupana, od kojih je prvi zamjenjivao župana, dok je drugi vodio upravu u Vrhovlju. Ustanova bilježnika javlja se početkom 17. st. No, tek u 18. st. ta se ustanova osamostaljuje u obavljanju bilježničkih poslova, jer ih je dotad obavljao župan. Osoba zadužena za brigu oko općinske imovine bio je fiškuš, a javlja se u 17. st. Ova je služba bila ukinuta polovicom 19. st. Blagajnik Općine javlja se 1749., a skrbio je za financijske poslove (koje je ponekad obavljao i fiškuš). Brigu i iskorištavanje općinskih šuma vodili su lugari i vojvode. Za upravu grada Lukavca biran je kaštelan. Osim što je čuvao grad, čuvao je u Lukavcu utamničene osobe i tamo pohranjenu imovinu. Sva bitna pitanja bila su raspravljana na plemićkim skupštinama (velika spravišća), koje su se održavale više puta godišnje. Izborno spravišće (restauracija), na kojem su bili birani župan i ostali općinski službenici, održavalo se svake godine. Na restauracijama svaki je plemić imao virilno pravo glasa sve do 1749., od kada to pravo pripada samo seoskim sucima. Isto tako od polovice 18. st. bilo je ograničeno sudjelovanje na velikim spravišćima na predstavnike sučija i 12 doživotnih prisežnika (asesora). Osim velikih spravišća postojale su i spravišća sučija, na kojima su s vremenom pravo glasa stekli svi pripadnici sučije.