Facebook
Naziv: Kraljevski plemićki konvikt
Vrsta entiteta: pravna osoba
Razdoblje: 1796 - 1941
Normativni nazivi: Plemićki konvikt (hrvatski)
Povijesni nazivi: Sjemenište đaka sv. Josipa (Seminarium puerorum sancti Josephi) (1622 - 1627) (hrvatski)
Konvikt sv. Josipa (Convictus sancti Josephi) (1627 - 1784) (hrvatski)
Kraljevski plemićki konvikt (Convictus regius Zagrabiensis pro regnis Croatia et Sclavoniae) (1796 - 1798) (hrvatski)
Kraljevski plemićki konvikt (Regius Districtualis nobilium convictus Zagrabiensis pro regnis Croatiae et Sclavoniae) (1798 - 1941) (hrvatski)
Aktivnost: Stvaratelj više ne djeluje
Povijest: Povijest Plemićkog konvikta u uskoj je vezi s poviješću isusovačkog reda u Zagrebu. Ubrzo nakon svog dolaska u Zagreb 1606. isusovci su namjeravali osnovati zavod za siromašne đake. "Seminarium studiosorum pauperum S. Josephi" osnovan je novcem zagrebačkih plemenitaških dobrotvora i to prvenstveno Ivana baruna Draškovića, koji se ponudio da će o svom trošku podići sjemenišnu zgradu, ali ga je zatekla smrt 1613. Njegov sin Ivan Drašković (kasnije ban i palatin), darovao je isusovcima vrt i kuću u Gornjem gradu u Zagrebu. Sam početak zavoda bio je 18. prosinca 1627. kada je izdao darovnu potvrdu u Zagrebu (HDA, Acta Convictus Zagrabiensis, fasc. 1; Nr. 40). Nakon što je zgrada uređena, od školske godine 1632/3., počeli su se u sjemenište primati pitomci. Materijalnu osnovu zavod je imao od zaklada i darivanja bogatijih hrvatskih velikaša. Prvi nadstojnik zavoda (praefectus) je bio vlč. Ivan Horvat. Čak tri puta zavod je pretrpio štetu od požara i to: 1645, 1674. i 1706. Godine 1773. nakon ukinuća isusovačkog reda u Hrvatskoj, zavod je imao 34 pitomačka mjesta i svako sa 150 forinti školarine. Preuređenje zavoda povjereno je biskupu Josipu Galjufu i vrhovnom ravnatelju škola Nikoli Škrlecu. Godine 1784. sjemenište je ukinuto a sav imetak osim sjemenišne zgrade pretvoren je u novac i spojena je imovina zagrebačkog i varaždinskog sjemeništa. Zavod je imao 50000 forinti imetka položenog u 7 zaklada: Krušelj, Frankopan, Zakmardi, Smolčić, Škrlec, Plemić i Griener. Broj pitomaca je bio je 46 sa opskrbninom od 150 franaka po pitomcu. Kralj Franjo I. dodijelio je Konviktu plemićki pečat (1. studenog 1796.) i zavod mjenja ime u “Kraljevski plemićki konvikt” (Convictus regius Zagrabiensis pro regnis Croatia et Sclavoniae). Tako uređen zavod primao je i vanjske pitomce koji su si sami plaćali najamninu. Godine 1798. donešena su nova pravila i zavod mijenja ime u "Regius districtualis nobilium convictus Zagrabiensis pro regnis Croatiae et Sclavoniae". Nakon austrijskog bankrota 1814. Konvikt je nanovo zatvoren. Godine 1815. dvorskim dekretom naređeno je otvaranje Konvikta. Budući da se konviktorska zgrada koristila u vojničke svrhe u zavod se nisu primali pitomci nego su se stipendije pojedincima dijelile na ruke. Do 1820., uz prvotnih sedam zaklada osnovane su još i Jurišićeva, Gallova, Lepoš-Petkovićeva, Vrančićeva, Krašićeva, Derkosova, Domjanićeva, Spišićeva i Skenderlićeva. Početkom školske godine 1820. Konvikt je ponovo otvoren. U razdoblju 1820-1840 broj zaklada porastao je na 38 (zaklada grada Koprivnice, biskupa Kralja, Jelačićeva, Kukovićeva, Žugčićeva, Antuna Petkovića, Zidarića, Vuščića, Köröskenya). Godine 1842. osnovano je u Konviktu "Čitalačko konviktorsko društvo", koje je kasnije i izdavalo časopis "Domovina", čiji je zadnji broj izdan 1. svibnja 1914. Prvi predsjednik društva bio je Andrija Torkvat Bilić. Godine 1848. ponovno je obustavljeno primanje pitomaca, ali ravnateljstvo je opstalo. U to se vrijeme pitomcima davala stipendija od 120 forinti. U konviktorskoj zgradi bili su smješteni vojnici, kasnije i novo ustrojeno oružništvo. Zavod je otvoren 15. rujna 1851. Tadašnjim zavodom upravljao je ravnatelj, imenovan od kralja, a zavodskom ekonomijom podupravitelj koji je ujedno i bio ravnateljev zamjenik. Od 1891. ravnatelj je odsječni savjetnik kraljevske Zemaljske vlade, odjela za Bogoštovlje i nastavu. Pod ravnateljstvom Josipa Miljana (90-tih godina 19.stoljeća) zavod je znatno proširen, jer su kupljene dvije kuće s dvorištem uz staru zgradu u Vitezovićevoj i Kamenitoj ulici. Tako proširen zavod mogao je smjestiti 76 pitomaca. Početkom školske godine 1913/4. zavod je preseljen u zemaljsku zgradu na Širokom brijegu u Zagrebu i mogao je primiti i 80 pitomaca. Zgrada je ponovno 1917. upotrebljena za vojsku i od toga vremena konvikt više nikada nije dobio ispražnjenu zgradu. Naredbom Pokrajinske uprave za Hrvatsku i Slavoniju, Odjela za prosvjetu i vjeru od 29. veljače 1923. br. 50289, naređeno je ispražnjenje zgrade konvikta, ali to nikada nije provedeno, pa od tada ravnateljstvo plemićkog konvikta daje novac svojim stipendistima. Prema spisu Kraljevske banske uprave Savske banovine u Zagrebu 26. 10. 1933., pobrojene su čak 42 zaklade Plemićkog konvikta u Zagrebu. Sačuvan je i zapisnik ravnateljstva Kraljevskog plemićkog konvikta, sastavljen 29. svibnja 1941., o primopredaj između bivšeg ravnatelja Stjepana Popovića i novoimenovanog ravnatelja dr. Matije Markova. Taj je zapisnik pečatom odobrio i Nadbiskupski Duhovni Stol 13. lipnja 1941. Ubrzo nakon 1941. ravnateljstvo plemićkog Konvikta prestaje s radom.
Sjedišta: Zagreb (1796 - 1941)
Djelatnost: Plemićki konvikt utemeljen je imetkom raspuštenih isusovačkih samostana u Zagrebu, Varaždinu i Požegi. Iz ovog zavoda izišao je velik broj dostojanstvenika koji su se kasnije proslavili u politici, književnosti, odvjetništvu i sudstvu. Veliki je broj velikaša bio odgojen u ovom zavodu još u isusovačko doba. Konviktorci su osnovali i čitalačko društvo iz kojeg su kasnije proizašla i veća djela uz već spomenuti list "Domovina". U sklopu Konvikta djelovala je i kazališna grupa te tamburaško društvo. Pitomci Škrlecove i Grienerove zaklade bili su dužni sudjelovati u orkestru i zboru Crkve sv. Katarine. Početkom I. svj. rata i iseljenjem netom dobivene nove zgrade Konvikta, nastupila je “stipendijska” faza Konvikta. Nakon toga, Konvikt više nikada nije vratio bilo koju od svojih zgrada u stvarnom smislu kako bi i dalje uspio djelovati kao đački internat. Ravnateljstvo je dijelilo godišnje “ručne” stipendije zakladnim pitomcima svoga zavoda.
Unutarnji ustroj / genealogija: Poglavar sjemeništa nazivao se praefectus (prefekt), a od 1659/60. regens (upravitelj). Također djeluje i magister socius ili subregens (profesor, zamjenik ravnatelja) koji nije bio svećenik nego profesor u gimnaziji. Konviktorci se djele na one prvoga stola i drugoga stola, ovisno o hrani koju dobivaju. Potkraj 19. stoljeća, zavodom je upravljao ravnatelj kojega je imenovalo Njegovo veličanstvo. Zavodskom ekonomijom upravlja podravnatelj koji je ujedno i zakoniti ravnateljev zamjenik (viceregens). Svi pitomci podijeljeni su u 3 družbe (kamerade), kojima su na čelu prefekti (nastojnici nauka), obično gimnazijski profesori. Prefektima pomažu korepetitori, sveučilišni slušatelji. Najstariji pitomci spavaju u posebnim sobicama, a ostali u zajedničkoj spavaonici. Svi poglavari stanuju u zavodu. Pitomci polaze školu u kraljevskoj gornjogradskoj gimnaziji. Oni pitomci koji nemaju zakladno mjesto plaćaju godišnju pristojbu.
Identifikator: HR-HDA/S - 1342
Pravila ili propisi: ISAAR(CPF) Međunarodni standard arhivističkog normiranog zapisa za pravne i fizičke osobe i obitelji, 2. izdanje, Zagreb, Hrvatski državni arhiv, 2006.
Status zapisa: izmijenjena inačica
Podrobnost: djelomičan
Jezik opisa: hrvatski
Pismo opisa: latinica