ARHiNET - Bilježnici Zadra

Napomena o osnivanju:	U prvoj polovici XI. stoljeća javljaju se u Dalmaciji prvi bilježnici.
Povijest:	Začetak notarijata seže od antike do rimske ustanove tabeliona (tabellions) na čijoj se osnovi u najranijem srednjem vijeku razvio i usavršio kao ustanova čiji su spisi imali javnu vjeru (fides publica). U prvoj polovici XI. stoljeća javljaju se u Dalmaciji prvi bilježnici. Od prvih početaka bilježnik je za obavljanje službe trebao privilegij. Bilježnike je imenovao papa ili car, a njihovo poslovanje regulirali su statuti pojedinih komuna. Mletački je senat 12. siječnja 1612. godine donio odluku da sva tijela vlasti Republike, u njeno ime, imenuju bilježnike. Djelovanje notara regulirali su statuti dalmatinskih gradova.Notara bira Veliko gradsko vijeće na prijedlog Malog vijeća, a trajanje službe se određuje posebnim ugovorom.U praksi to je radio knez pojedinog grada, a bilježnik je mogao obavljati svoje dužnosti na području gdje se prostirala mletačka vlast. Spisi su se čuvali u arhivima ili bi ih nasljeđivale obitelji preminulog bilježnika. Takav način rada trajao je sve do 20. studenoga 1807. godine kada je generalni providur Vicko Dandolo donio Pravilnik o notarijatu, odnosno 1. svibnja 1808. godine kada se on počeo primjenjivati. Ovim pravilnikom nastojalo se srediti stanje u toj službi i ustrojiti bilježničke arhive gdje je to bilo potrebno. Bilježnike je imenovao generalni providur, a djelokrug rada sezao je do granica pojedinog sudskog kotara za koji su imenovani. Bio je točno određen broj bilježnika za svako pojedino mjesto, a poslije smrti ili prestanka službe notarski spisi su se predavali u notarske arhive. Postojala su dva glavna arhiva i to : U Zadru za sudski kotar Zadar s pomoćnim arhivima u Cresu, Krku, Rabu, Pagu, Skradinu i Šibeniku te Split za sudski kotar Split s pomoćnim arhivima u Trogiru, Makarskoj, Hvaru, Korčuli i Braču. Za druge austrijske vladavine donijeto je mnogo zakona o bilježnicima tako već 15. svibnja 1827. godine te 21. svibnja 1855. godine i na kraju onaj od 25. srpnja 1871. godine koji su usavršili notarsku službu u 19. stljeću. U 20. stoljeću notarska služba počinje slabiti. Notarski arhivi koji su osnovani za vrijeme francuske vladavine u Dalmaciji nestaju za vrijeme druge austrijske uprave, a spise koje su oni čuvali preuzimaju prvostupanjski sudovi i preture, a regulirano je uputstvom Apelacijskog suda za Dalmaciju dana 14. travnja 1830. godine.
Sjedišta:	Zadar
Djelatnost:	Notari se službeno nazivaju «notarii publici». U 12. i 13. st. notarsku službu obavljaju uglavnom pripadnici klera, a kasnije sve više i civilne osobe. Kako bi se spriječila korupcija, u Dalmaciji u većini statuta stoji da notar mora biti izvan Dalmacije. Svoju službu obavlja po potrebi na trgu (in platea), u trijemu pred općinom (in logia comunis), u općinskoj kancelariji (in cancellaria comunis), u obrtničkoj radionici ili trgovini (in statione), u stanu notara (in domo notarii) i dr. Postanak notarske isprave sličan je postupku javne isprave. Kad su stranke ugovorile posao javile bi se notaru s molbom (rogatio) da im izradi dokument. Notar bi skicirao ugovor (minuta) i unosio kao u posebnu knjižnicu manjeg formata koja se naziva bastardelli. U drugoj fazi unosi tekst u knjigu imbrevijatura (skraćenih zapisa). Kad se notarijat afirmirao u 13. st. stranke nisu uvijek dobivale izvornik, jer su imali vjeru u knjigu imbrevijatura. Ako bi ga naknadno zatražile ovjerovljene bilježničke isprave, onda ih je bilježnik prepisivao iz imbrevijatura, a u knjigu bi zabilježio extracta est foris (tj. isprava je predana van). Treća faza bila je redigiranje originala ili redactio in mundum. Pri izradi notar je poštivao sve vanjske i unutarnje karakteristike poštujući propisane formule i pravne izraze. U ispravi se navode stranke, svjedoci i notar. Budući da su stranke najčešće bile nepismene a tako i svjedoci stavljali bi znak križa (signum manus). S vremenom značenje svjedoka postaje sve manje, pa se ono svelo na postupak stavljanja ruke iznad isprave (manusmissio).
Opći kontekst:	Bilježnici (notarii publici) su stručnu spremu stjecali je na pravnim školama, a za obavljanje notarske službe dobivali su i posebne povlastice. Imajući stručnu spremu i privilegij, notar je mogao obavljati svoju službu u gradskim općinama, u raznim kancelarijama vladara, feudalaca, sudova i sl. Isprava napisana rukom javnoga notara bila je zaštićena «javnom vjerom» (fides publica). To znači da je ona pred sudom služila kao potpun dokaz te se kao javna isprava (instrumentum publicum) nije mogla pobijati nijednim drugim dokazom, ni svjedocima, ni drugom kojom «privatnom» ispravom. Notar je mogao biti optužen jedino ako je cijeli sadržaj isprave krivotvorio. Ako mu je krivotvorenje dokazano, bio je obično kažnjen odsjecanjem desne ruke. Pri sastavljanju isprave bila su prisutna obično dva svjedoka i egzaminator (provjeritelj). U Dalmaciji je ustanova javnoga notarijata uhvatila dubok korijen. Najstariji notari pojedinih gradskih kancelarija mogu se smatrati osnivačima danas poznatih arhiva u Kotoru, Dubrovniku, Splitu, Trogiru, Šibeniku, Zadru, Rijeci i drugim našim gradovima na jadranskoj obali.