ARHiNET - Bilježnici Šibenika

Napomena o osnivanju:	U prvoj polovici XI. stoljeća javljaju se u Dalmaciji prvi bilježnici.
Povijest:	Začetak notarijata seže od antike do rimske ustanove tabeliona (tabellions) na čijoj se osnovi u najranijem srednjem vijeku razvio i usavršio kao ustanova čiji su spisi imali javnu vjeru (fides publica). U prvoj polovici XI. stoljeća javljaju se u Dalmaciji prvi bilježnici. Od prvih početaka bilježnik je za obavljanje službe trebao privilegij. Bilježnike je imenovao papa ili car, a njihovo poslovanje regulirali su statuti pojedinih komuna. Mletački je senat 12. siječnja 1612. godine donio odluku da svi organi vlasti Republike, u njeno ime, imenuju bilježnike. U praksi to je radio knez pojedinog grada, a bilježnik je mogao obavljati svoje dužnosti na području gdje se prostirala mletačka vlast. Spisi su se čuvali u arhivima ili bi ih nasljeđivale obitelji preminulog bilježnika. Takav način rada trajao je sve do 20. studenoga 1807. godine kada je generalni providur Vicko Dandolo donio Pravilnik o notarijatu, odnosno 1. svibnja 1808. kada se on počeo primjenjivati. Ovim pravilnikom nastojalo se srediti stanje u toj službi i ustrojiti bilježničke arhive gdje je to bilo potrebno. Bilježnike je imenovao generalni providur, a djelokrug rada sezao je do granica pojedinog sudskog kotara za koji su imenovani. Bio je točno određen broj bilježnika za svako pojedino mjesto, a poslije smrti ili prestanka službe notarski spisi su se predavali u notarske arhive. Postojala su dva glavna arhiva i to: U Zadru za sudski kotar Zadar s pomoćnim arhivima u Cresu, Krku, Rabu, Pagu, Skradinu i Šibeniku te Split za sudski kotar Split s pomoćnim arhivima u Trogiru, Makarskoj, Hvaru, Korčuli i Braču. Za druge austrijske vladavine donijeto je mnogo zakona o bilježnicima tako već 15. svibnja 1827. godine te 21. svibnja 1855. godine i na kraju onaj od 25. srpnja 1871. godine koji su usavršili notarsku službu u 19. stoljeću. U 20. stoljeću notarska služba počinje slabiti. Notarski arhivi koji su osnovani za vrijeme francuske vladavine u Dalmaciji nestaju za vrijeme druge austrijske uprave, a spise koje su oni čuvali preuzimaju prvostupanjski sudovi i preture, a regulirano je uputstvom Apelacijskog suda za Dalmaciju dana 14. travnja 1830.
Sjedišta:	Šibenik
Djelatnost:	Notari se službeno nazivaju «notarii publici». U 12. i 13. st. notarsku službu obavljaju uglavnom pripadnici klera, a kasnije sve više i civilne osobe. Kako bi se spriječila korupcija, u Dalmaciji u većini statuta stoji da notar mora biti izvan Dalmacije. Svoju službu obavlja po potrebi na trgu (in platea), u trijemu pred općinom (in logia comunis), u općinskoj kancelariji (in cancellaria comunis), u obrtničkoj radionici ili trgovini (in statione), u stanu notara (in domo notarii) i dr. Broj notara u pojedinim općinama/komunama nije bio ograničen pa su istvoremeno djelovali više bilježnika. Notarsku službu su obavljali i općinski i kneževi kancelari, a za nagradu su dobivali nagradu najčešće uređenu u statutu. Pobliže oznake o notarima sadrže i statuti općina/komuna koje određuju o tome da uz bilježničke isprave vode knjige i oporuka te inventara imovine. Bilježnici su sastavljali isprave za one poslove koji su tražili dokazno sredstvo u možebitnom kasnijem sporu. Ograničuje se svjedočanstvo svjedoka samo na slučajeve male vrijednosti (npr. za sve nekretnine procjenjene 25 libara i više. Svaka prodaja, darivanje, zalog i otuđivanje nekretnina bilo je ništetno ako nije bila sastavljena isprava pred notarom. Kod kupoprodajnih ugovora, obvezno je morao navesti imena svjedoka, imena ugovorenih stranaka, naznačiti predmet ugovora, cijenu i rok isplate. Za nekretnine morao je u ispravu unijeti i granice posjeda. Bilježnik je davao isprave za pozajmljivanje novca, trgovačkih ugovora (societas, conventio, compagnia, pactum), nagodba (compromissum), zaplijena (sequestrum), procjena (extimatio), diobe (divisiones), davanje na obradu, ili korištenje (locatio), zastupništvo (procura, procuratio), zadužnica (debitum), pozajmnica (mutuum), namira (quietatio), ugovori o gradnji (conventio), ugovor o zapošljavanju ili davanju u zakup (locatio), založnica (pignus, presentatio pignoris). Od 14 st. su se vodile knjige oporuka i inventara (testamentum, inventarium). Nakon prestanka službe bilježnici su bili obvezni notarske knjige imbrevijatura ostaviti u općinskoj kancelariji.