ARHiNET - Der Anker - Sveopće osiguravajuće d.d. Beč. Ravnateljstvo za Kraljevinu Jugoslaviju Beograd. Filijalna direkcija Zagreb

Povijest:	Centrala tvrtke Anker, opće osiguravajuće društvo u Beču (“Der Anker”, Gesellschaft für Lebens-und Renten-versicherungen) u Beču osnovana je 1858. (Compass, Oesterreich-Ungarn, 1907., str. 993 i Compass, 1931., Jugoslavien, str. 894). Kr. sudbeni stol kao trgovački sud u Zagrebu upisao je 27. rujna 1904. tvrtku: Vrkovno zastupstvo za Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu osjeguravajućeg družtva Anker za život i prihodnu opskrbu u Beču, Albert Deutsch sen. u Zagrebu. Tvrtku je potpisivao Albert Deutsch (NN 228/1904). No, u Hrvatskom kompasu, 1913./14., na str. 664 spominje se da je tvrtka Anker, osiguravajuće društvo za život i prihodnu opskrbu, vrhovno zastupstvo za Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu, osiguravajući posao u Zagrebu osnovana 1912. (Hrvatski kompas, 1913./14., str. 664). Osim Vrhovnog zastupstva u Zagrebu, društvo je u Austro-Ugarskoj, na hrvatskim prostorima imalo zastupstva u Rijeci (Fiume), Puli (Pola), Splitu (Spalato) i Zadru (Zara) (Compass, Oesterreich-Ungarn, 1907., str. 993). Kr. sudbeni stol kao trgovačko-mjenbeni sud u Zagrebu brisao je 15. siječnja 1921. tvrtku: Anker, osiguravajuće društvo za život i prihodnu opskrbu u Beču, dr. Bogdan Njemčić, Vrhovno zastupstvo za Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu (NN 40/1921). Godine 1924./1925. Anker, društvo za osiguranje života i dohodaka imalo je zastupstva u Beogradu i Zagrebu, Jelačićev trg 5 (Almanah Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, sv. 2., 1924.-1925., dio IV. i V., Glavno uredništvo Almanaha: Zagreb, Marovska ulica broj 30, str. 37-40 – V). Kr. sudbeni stol kao trgovački sud u Zagrebu upisao je 2. studenoga 1928. tvrtku: Anker, sveopće osiguravajuće dioničko društvo, Wien, podružnica u Zagrebu. Glavni nastan u Beču temeljio se na pravilima od 5. rujna 1924., odnosno 30. lipnja 1927. (NN 296/1928). U službenom shematizmu za novčarske zavode iz 1931. spominje se da je društvo imalo podružnu direkciju u Zagrebu i podružnice u: Ljubljani, Osijeku, Subotici i predstavništva u: Dubrovniku, Jagodini, Mariboru, Mostaru, Nišu, Novom Sadu, Sarajevu, Sušaku, Skoplju, Splitu, Tetovu, Velikom Bečkereku (Compass, 1931., Jugoslavien, str. 894). U službenom shematizmu za novčarske zavode iz 1944. spominje se pod nazivom Anker sveobće osiguravajuće d.d., Centrala u Beču, Direkcija za NDH u Zagrebu (Compass, 1944., Kroatien-Serbien, str. 329). Na 25. sjednici Državnog gospodarstvenog povjerenstva NDH održanoj 10. ožujka 1944. u Zagrebu, zaključeno je da se dozvoljava likvidacija osiguravajućeg društva Anker bez ikakvih uvjeta s time, da se cijeli portfelj preda onom njemačkom društvu, koje bi ga preuzelo (HR-HDA-1558, Državno gospodarstveno povjerenstvo u Zagrebu (1941.-1945.), preslike iz fonda: HR-HDA-529, Hrvatska državna banka-Zagreb (1941.-1951.), Zapisnici sjednica DGP-a, 17. 9. 1943.-6. 4. 1945., Zapisnik s 25. sjednice DPG-a od 10. ožujka 1944., br.168, kut. br. 2).
Sjedišta:	Zagreb
Djelatnost:	Društvo se bavilo životnim, rentovnim, invaliditetnim osiguranjem, osiguranjem od požara, nezgoda i dužnosti jamstva, transportnim osiguranjem, osiguranjem protiv provale, krađe i tuče, osiguranjem vozila, te osiguranje protiv pronevjera. Zakonske norme koje su regulirale poslove osiguranja u Austro-Ugarskoj Monarhiji bile su različite u pojedinim pokrajinama. U Međimurju, Hrvatskoj i Slavoniji u pogledu osiguranja važile su norme Trgovačkog zakona iz 1875. (Zakonski članak XXXVII., posao osiguranja; zadruge; strana društva), dok su u Dalmaciji i Slovenačkoj važile norme Zakona o društvima iz 1852., Trgovačkog zakona iz 1862., kao i Regulativa za osiguranje iz 1896. (izmjene 1916.), Zakona za strana osiguravajuća društva i Zakona o ugovoru osiguranja iz 1917. (Almanah Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1924.-1925., svezak 2., dio IV. i V., Glavno uredništvo Almanaha: Zagreb, str. 202/IV). Navedeni zakoni nastavili su vrijediti i nakon raspada Austro-Ugarske. Temeljem hrvatsko-ugarskog Trgovačkog zakona iz 1875., svako osiguravajuće poduzeće bilo je dužno pri sudbenom stolu nadležnom za upisivanje tvrtki, za svaku granu osiguravajućih poslova kojom se kanilo baviti, posebice iskazati barem 100.000 forinti efektivno plaćene asekuracionalne temeljne zaklade. Prije iskazivanja te zaklade, društvo se nije moglo niti upisati, niti započeti poslovanje. Inozemna osiguravajuća poduzeća, ukoliko su kao dionička društva zadovoljavali propise ovoga zakona o inozemnim dioničkim društvima, mogli su protegnuti svoje djelovanje na područje ugarske krune samo ako su se podvrgnuli odredbama ovoga zakona, o čemu su bili dužni dati izjavu prigodom ishođenja upisa tvrtke. Uredba o nadzoru nad osiguravajućim poduzećima donesena je 25. veljače 1937. Ovom Uredbom sva privatna poduzeća koja su se bavila poslom osiguranja (osiguravajuća poduzeća) podlijegala su nadzoru Ministarstva trgovine i industrije. Poslovima osiguranja u smislu ove Uredbe smatrao se posao kod kojega se osiguravajuće poduzeće, uz izvjesnu premiju ili naknadno razrezan doprinos, obavezalo da će kome isplatiti osiguranu sumu ili naknaditi štetu kada bude nastupio ugovoreni slučaj. Poslove osiguranja i reosiguranja mogla su obavljati samo dionička društva koja su imala najmanje 3,000.000 dinara potpuno uplaćenog kapitala i zadruge koje su imale najmanje 100 zadrugara i za najmanje 1,000.000 dinara potpuno uplaćenih udjela. Postojale su i filijale stranih osiguravajućih društava. Poduzeća koja su se bavila poslovima osiguranja nisu se smjela baviti i nekom drugom vrstom poslova. Da bi se osiguravajuće poduzeće moglo baviti poslovima osiguranja bila je potrebna dozvola ministra trgovine i industrije. Strana osiguravajuća društva dobila su dozvolu za rad samo u slučaju ako je ono u svojoj zemlji postojalo barem 10 godina (Sl. novine 46/1937). Na temelju čl.1. Uredbe o ovlašćenju bana Banovine Hrvatske, da Uredbe donijete na osnovi specijalnih zakonskih ovlašćenja može protegnuti na područje Banovine Hrvatske, ban dr. Ivan Šubašić je 11. lipnja 1940. propisao Naredbu kojom se protežu odredbe Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o nadzoru nad osiguravajućim poduzećima M. s. broj 548 od 18. travnja 1940. na područje Banovine Hrvatske. Poslove osiguranja i reosiguranja mogla su isto tako obavljati samo dionička društva i zadruge odnosno zadružni poslovni savezi. Dionička društva morala su imati najmanje 3,000.000. – dinara potpuno uplaćene glavnice. Kod zadruga odnosno zadružnih poslovnih saveza potpuno uplaćeni udjeli morali su iznositi najmanje 500.000. – dinara, a jamstvo njihovih zadrugara odnosno zadruga članica još toliko. Zadruge nisu mogle imati manje od 100 zadrugara, a zadružni poslovni savezi onaj broj zadruga članica koji je propisao Zakon o privrednim zadrugama (Banovina Hrvatska, Zakoni, uredbe, naredbe itd., objavljene od 1. lipnja 1940. do 17. lipnja 1940., Knjiga V., svezak XXXV.-XXXIX., Tisak i naklada knjižare St. Kugli, Zagreb, str. 191-193.). Osnovne propise, koji su upravljali poslovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, sadržavala je Uredba o nadzoru nad osiguravajućim poduzećima od 25. veljače 1937., i pravilnici, koji su bili izrađeni na temelju te Uredbe. Poteškoće u primjeni ovih javnopravnih propisa dolazile su osobito uslijed toga, što se područje NDH u privatnopravnom pogledu dijelilo na tri različita zakonska područja, i to na područje hrvatskog Trgovačkog zakona, austrijskog Zakona o ugovoru o osiguranju i područje bosanskog Trgovačkog zakona. Na likvidaciju osiguravajućih poduzeća u socijalističkoj Jugoslaviji, baš kao i na banke, primjenjivali su se isti propisi (Uredba o reviziji dozvola za rad i likvidaciji privatnih kreditnih poduzeća od 17. lipnja 1946., kao i Pravilnik o postupku likvidacije privatnih kreditnih poduzeća od 11. srpnja 1946.), s time što je likvidaciju osiguravajućih poduzeća obavljao Državni osiguravajući zavod FNRJ u Beogradu. U Hrvatskoj je to bila njegova ispostava – Državni osiguravajući zavod FNRJ, Direkcija za NR Hrvatsku Zagreb.
Unutarnji ustroj / genealogija:	Prema Trgovačkom zakonu iz 1875. poslovima osiguravajućih društava upravljalo je ravnateljstvo koje se sastojalo od jedne ili više osoba izabranih između dioničara ili drugih osoba. Postojao je i nadzorni odbor koji je bio sastavljen barem iz tri člana. Odbor je kontrolirao vođenje poslova društva u svim granama. Bio je dužan ispitivati godišnje račune i bilancu, kao i prijedloge razdiobe dobitka i o tome svake godine predložiti izvješće glavnoj skupštini (skup svih dioničara). Bez toga izvješća glavna skupština nije mogla donijeti valjane zaključke u vezi razdiobe dobitka (Sbornik zakonah i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, Godina 1875., Komad XXXIII., str. 899-1016).