ARHiNET - Savez napretkovih zadruga Sarajevo. Podružnica u Zagrebu

Povijest:	Okružni kao trgovački sud u Zagrebu upisao je 23. listopada 1934. podružnicu u Zagrebu Napretkove zadruge za osiguranje, štednju i privredu u Sarajevu (NN 257/1934). Okružni kao trgovački sud u Zagrebu upisao je 15. studenoga 1934. kod glavne podružnice u Zagrebu Napretkove zadruge za osiguranje, štednju i privredu u Sarajevu, upis dodatka firme, i to: z.s.o.j. (NN 31/1935). Okružni kao trgovački sud u Zagrebu brisao je 12. siječnja 1939. podružnicu u Zagrebu Napretkove zadruge za osiguranje, štednju i privredu u Sarajevu z.s.o.j. (NN 30/1939). Okružni sud kao trgovački sud u Zagrebu upisao je 10. lipnja 1937. Napretkovu zadrugu za štednju i zajmove z.s.o.j. u Zagrebu. Pravila datiraju od 1. lipnja 1937. Područje rada: grad i kotar Jastrebarsko, Pisarovina, Velika Gorica, Samobor, Dugo Selo, Sv. Ivan Zelina, Donja Stubica, Zagreb. Zadruga je bila članica Nadležnost: primati od zadrugara i nezadrugara novac na štednju uz što povoljnije uvjete, uzimati novac u zajam, davati zadrugarima zajmove uz što povoljnije kamate, obavljati svakovrsne doznake, isplate i naplate uz providbu prema posebnom nalogu za stanoviti slučaj i stalno prema punomoći za periodične uplate i isplate, primati na čuvanje razne ostave, obavljati poslove osiguranja jedino za račun Napretkove zadruge za osiguranje, štednju i privredu z.s.o.j. u Sarajevu u svojstvu njezina povjereništva, u kojoj je zadruga i bila začlanjena (NN 145/1937). Okružni kao trgovački sud u Zagrebu upisao je 28. lipnja 1939. kod Napretkove zadruge za štednju i zajmove s.o.j. u Zagrebu da je ista uskladila svoja pravila od 27. travnja 1939. Zakonu o privrednim zadrugama. Bila je članica Saveza Napretkovih zadruga za osiguranje, štednju i privredu z.s.o.j. u Sarajevu kao svog poslovnog saveza i onog revizijskog saveza u koji je bio učlanjen poslovni savez. Nadležnost: primati od zadrugara i nezadrugara novac na štednju uz što povoljnije uvjete, uzimati novac u zajam, davati zadrugarima zajmove uz što povoljnije kamate, obavljati svakovrsne doznake, isplate i naplate uz providbu prema posebnom nalogu za stanoviti slučaj i stalno prema punomoći za periodične uplate i isplate, a naročito organizirati obračunski promet među svojim zadrugarima te obavljati i sve druge novčane poslove, primati na čuvanje razne ostave, posredovati u poslovima osiguranja za svoje članove (NN 179/1939). U zadružni registar Sudbenog stola u Sarajevu upisano je 22. ožujka 1943. da je zaključkom Upravnog odbora Saveza Napretkovih zadruga za osiguranje, štednju i privredu z.s.o.j. u Sarajevu od 6. studenoga 1942. osnovana podružnica u Zagrebu (NN 110/1943). Okružni sud za grad Zagreb upisao je 2. veljače 1948. likvidaciju Napretkove zadruge za štednju i zajmove s o.j. Zagreb određenu Rješenjem GNO Odjel financija br.77022-VII-II-4-47 (NN 17/1948). Okružni sud za grad Zagreb u Zagrebu objavio je 22. veljače 1949. da je u zadružnom registru brisana Napretkova zadruga za štednju i zajmove s.o.j. u Zagrebu nakon dovršene likvidacije (NN 23/1949).
Sjedišta:	Zagreb
Djelatnost:	Unapređivanje gospodarskog i kulturnog stanja zadrugara putem životnog osiguranja, osiguranja imovine protiv svih nezgoda, propagiranjem i organiziranjem svih vrsta štednje, te podjeljivanjem zajmova uz što povoljnije uvjete. Temeljem zakonske odredbe o sprječavanju prenašanja osiguravajućih poslova i privremenoj djelomičnoj obustavi isplate osiguranih iznosa (NN 34/1941), Savez Napretkovih zadruga preuzeo je ugovore o elementarnom osiguranju, sklopljene po Šumadiji a.d. za osiguranje i reosiguranje u Beogradu, i to svih onih čiji se osigurani rizik nalazio na području NDH. Savez je preuzeo dio portfelja Šumadije koji je otpadao na NDH, ubirao je premije iz njezinog poslovanja na području NDH, te je poslove životnog osiguranja vodio na posebnom računu. Zakonske norme koje su regulirale poslove osiguranja u Austro-Ugarskoj Monarhiji bile su različite u pojedinim pokrajinama. U Međimurju, Hrvatskoj i Slavoniji u pogledu osiguranja važile su norme Trgovačkog zakona iz 1875. (Zakonski članak XXXVII., posao osiguranja; zadruge; strana društva), dok su u Dalmaciji i Slovenačkoj važile norme Zakona o društvima iz 1852., Trgovačkog zakona iz 1862., kao i Regulativa za osiguranje iz 1896. (izmjene 1916.), Zakona za strana osiguravajuća društva i Zakona o ugovoru osiguranja iz 1917. (Almanah Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1924.-1925., svezak 2., dio IV. i V., Glavno uredništvo Almanaha: Zagreb, str. 202/IV). Navedeni zakoni nastavili su vrijediti i nakon raspada Austro-Ugarske. Temeljem hrvatsko-ugarskog Trgovačkog zakona iz 1875., svako osiguravajuće poduzeće bilo je dužno pri sudbenom stolu nadležnom za upisivanje tvrtki, za svaku granu osiguravajućih poslova kojom se kanilo baviti, posebice iskazati barem 100.000 forinti efektivno plaćene asekuracionalne temeljne zaklade. Prije iskazivanja te zaklade, društvo se nije moglo niti upisati, niti započeti poslovanje. Inozemna osiguravajuća poduzeća, ukoliko su kao dionička društva zadovoljavali propise ovoga zakona o inozemnim dioničkim društvima, mogli su protegnuti svoje djelovanje na područje ugarske krune samo ako su se podvrgnuli odredbama ovoga zakona, o čemu su bili dužni dati izjavu prigodom ishođenja upisa tvrtke. Uredba o nadzoru nad osiguravajućim poduzećima donesena je 25. veljače 1937. Ovom Uredbom sva privatna poduzeća koja su se bavila poslom osiguranja (osiguravajuća poduzeća) podlijegala su nadzoru Ministarstva trgovine i industrije. Poslovima osiguranja u smislu ove Uredbe smatrao se posao kod kojega se osiguravajuće poduzeće, uz izvjesnu premiju ili naknadno razrezan doprinos, obavezalo da će kome isplatiti osiguranu sumu ili naknaditi štetu kada bude nastupio ugovoreni slučaj. Poslove osiguranja i reosiguranja mogla su obavljati samo dionička društva koja su imala najmanje 3,000.000 dinara potpuno uplaćenog kapitala i zadruge koje su imale najmanje 100 zadrugara i za najmanje 1,000.000 dinara potpuno uplaćenih udjela. Postojale su i filijale stranih osiguravajućih društava. Poduzeća koja su se bavila poslovima osiguranja nisu se smjela baviti i nekom drugom vrstom poslova. Da bi se osiguravajuće poduzeće moglo baviti poslovima osiguranja bila je potrebna dozvola ministra trgovine i industrije. Strana osiguravajuća društva dobila su dozvolu za rad samo u slučaju ako je ono u svojoj zemlji postojalo barem 10 godina (Sl. novine 46/1937). Na temelju čl.1. Uredbe o ovlašćenju bana Banovine Hrvatske, da Uredbe donijete na osnovi specijalnih zakonskih ovlašćenja može protegnuti na područje Banovine Hrvatske, ban dr. Ivan Šubašić je 11. lipnja 1940. propisao Naredbu kojom se protežu odredbe Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o nadzoru nad osiguravajućim poduzećima M. s. broj 548 od 18. travnja 1940. na područje Banovine Hrvatske. Poslove osiguranja i reosiguranja mogla su isto tako obavljati samo dionička društva i zadruge odnosno zadružni poslovni savezi. Dionička društva morala su imati najmanje 3,000.000. – dinara potpuno uplaćene glavnice. Kod zadruga odnosno zadružnih poslovnih saveza potpuno uplaćeni udjeli morali su iznositi najmanje 500.000. – dinara, a jamstvo njihovih zadrugara odnosno zadruga članica još toliko. Zadruge nisu mogle imati manje od 100 zadrugara, a zadružni poslovni savezi onaj broj zadruga članica koji je propisao Zakon o privrednim zadrugama (Banovina Hrvatska, Zakoni, uredbe, naredbe itd., objavljene od 1. lipnja 1940. do 17. lipnja 1940., Knjiga V., svezak XXXV.-XXXIX., Tisak i naklada knjižare St. Kugli, Zagreb, str. 191-193.). Osnovne propise, koji su upravljali poslovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, sadržavala je Uredba o nadzoru nad osiguravajućim poduzećima od 25. veljače 1937., i pravilnici, koji su bili izrađeni na temelju te Uredbe. Poteškoće u primjeni ovih javnopravnih propisa dolazile su osobito uslijed toga, što se područje NDH u privatnopravnom pogledu dijelilo na tri različita zakonska područja, i to na područje hrvatskog Trgovačkog zakona, austrijskog Zakona o ugovoru o osiguranju i područje bosanskog Trgovačkog zakona. Na likvidaciju osiguravajućih poduzeća u socijalističkoj Jugoslaviji, baš kao i na banke, primjenjivali su se isti propisi (Uredba o reviziji dozvola za rad i likvidaciji privatnih kreditnih poduzeća od 17. lipnja 1946., kao i Pravilnik o postupku likvidacije privatnih kreditnih poduzeća od 11. srpnja 1946.), s time što je likvidaciju osiguravajućih poduzeća obavljao Državni osiguravajući zavod FNRJ u Beogradu. U Hrvatskoj je to bila njegova ispostava – Državni osiguravajući zavod FNRJ, Direkcija za NR Hrvatsku Zagreb.
Unutarnji ustroj / genealogija:	Prema Trgovačkom zakonu iz 1875. poslovima osiguravajućih društava upravljalo je ravnateljstvo koje se sastojalo od jedne ili više osoba izabranih između dioničara ili drugih osoba. Postojao je i nadzorni odbor koji je bio sastavljen barem iz tri člana. Odbor je kontrolirao vođenje poslova društva u svim granama. Bio je dužan ispitivati godišnje račune i bilancu, kao i prijedloge razdiobe dobitka i o tome svake godine predložiti izvješće glavnoj skupštini (skup svih dioničara). Bez toga izvješća glavna skupština nije mogla donijeti valjane zaključke u vezi razdiobe dobitka (Sbornik zakonah i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, Godina 1875., Komad XXXIII., str. 899-1016). Na čelu glavne podružnice bio je Upravni odbor.