ARHiNET - Matasović, Josip

Povijest:	Vrpolje 18. VIII. 1892 - Zagreb 10. II. 1962. Povjesničar, arhivist i sveučilišni profesor. Osnovnu školu pohađao je u Kladnju i Ljubinju, a u Vinkovcima gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1911. upisuje povijest i geografiju, a iduće godine studij nastavlja u Zürichu te godinu dana kasnije u Beču. Tamo je 1915. postigao doktorat iz povijesti disertacijom o problemu srednjovjekovnih dualističkih krivovjerja u suvremenoj i novijoj historiografiji do sredine 19. stoljeća. Iste godine biva postavljen za namjesnog učitelja, a uskoro zatim i za profesora na vinkovačkoj gimnaziji, odakle je 1920. premješten za kustosa Hrvatskog narodnog muzeja u Zagrebu, Odjel za umjetnost i umjetni obrt (današnji Muzej za umjetnost i obrt). U ožujku 1924. imenovan je docentom za Povijest novoga vijeka na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Skopju, gdje 1934. postaje redoviti profesor i predaje sve do travnja 1941. Uspostavom NDH postaje savjetnik Ministarstva bogoštovlja i nastave te mu se ujedno povjerava i dužnost ravnatelja Državnog arhiva u Zagrebu (današnji Hrvatski drzavni arhiv). Ovu će dužnost obavljati sve do umirovljenja 1958. godine. Osim toga, u razdoblju od 1943. do 1945. predavao je Povijest opće i hrvatske kulture na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a sveučilišnu djelatnost nastavlja i nakon rata, kada je 1946. imenovan za honorarnog redovnog profesora pomoćnih povijesnih znanosti na istom Fakultetu, gdje će 1959. također biti umirovljen.
Sjedišta:	Vinkovci ; Beč ; Skoplje (Makedonija) ; Zagreb
Djelatnost:	Matasovićev znanstveni interes obuhvaćao je najrazličitija područja društvenog života, od trgovine do kućnog namještaja, pučkog folklora i krivovjerja. Premda je svoju djelatnost započeo s disertacijom iz srednjovjekovne povijesti, od 1919. Matasović svoju pažnju prvenstveno usmjerava hrvatskoj povijesti 17-19. stoljeća. Većina njegovih djela i rasprava izrađenih na temelju arhivskog gradiva odnosi se upravo na ovo razdoblje, a osim toga se bavio i proučavao pomoćne povijesne znanosti. Osim svojim radovima, J. Matasović je u povijesnoj znanosti ostavio velik trag časopisom "Narodna starina", koji se bavio poviješću kulture i etnografije južnih Slavena. On je za cijelo vrijeme postojanja i izlaženja časopisa (1922-1940) djelovao kao njegov izdavač i urednik. Boreći se čitavo vrijeme s dugovima oko financiranja "Narodne starine", Matasović je na kraju bio prinuđen obustaviti njeno izlaženje. Časopis je obilovao kulturno-povijesnim prilozima i prikazima koji su osvjetljavali kulturnu prošlost Balkanskog poluotoka i južnih Slavena u širokom rasponu od antičkog doba do 20. stoljeća, a sâm je Matasović bio jedan od glavnih autora. Pri tome je za svoja istraživanja uglavnom koristio arhivsko gradivo kao što je korespondencija, dnevnici, oporuke, stari kalendari i računi. Neke od tema koje je u časopisu obradio ticale su se povijesti gradova Zagreba i Osijeka, političko-vojne povijesti Hrvatske u 17. stoljeću, dok su neki njegovi prilozi ostali nedovršeni, primjerice istaknuti rad o poznatom zagrebačkom trgovcu Milpocheru poznatom i pod nazivom knez Lenard, uvaženoj ličnosti Zagreba u 17. stoljeću. Ova studija nadilazi granice svoga naslova jer se zapravo govori i o prilikama u Hrvatskoj i Sloveniji u tom vremenu. Osim povijesnih priloga Matasović je u Narodnoj starini objavljivao i arhivsko gradivo, primjerice pisma pojedinih osoba te rasprave s područja pomoćnih povijesnih znanosti. Dodatna je vrijednost Narodne starine što su u njoj surađivali gotovo svi tadašnji kulturni historičari s područja Jugoslavije. Međutim, unatoč Matasovićevom zalaganju i trudu, časopis ubrzo zapada u financijske poteškoće, najviše zbog malog broja pretplatnika i zbog nedostatne financijske pomoći državnih vlasti. Potrebno je istaknuti i Matasovićev prevodilački rad. Autor je vrijednog prijevoda s komentarima i bilješkama djela "Uspomene iz Hrvatske" Imbre Ignjatovića Tkalca s francuskog i njemačkog izvornika.