ARHiNET - Vlastelinstvo Brod na Kupi

Povijest:	Najkasnije sredinom 15. stoljeća Brod na Kupi dolazi u posjed knezova Frankopana. Mjesto se prvi put spominje 1481. godine kad je kraljevski sud u Zagrebu na pritužbu građana zabranio Stjepanu Frankopanu da od zagrebačkih trgovaca ubire "trgovinu" u Brodu i još nekim mjestima. Nakon smrti Stjepana Brod postaje posjed kneza Bernardina Frankopana, kojeg nasljeđuje Stjepan Frankopan Ozaljski. U diobi imanja 1550. godine, između Stjepana Frankopana i njegove sestre Katarine, žene Nikole Zrinskog, Brod je vjerojatno ostao u posjedu Frankopana. No, smrću Stjepana Frankopana 1577. godine, Brod dolazi u ruke Zrinskih, kod kojih ostaje do 1670. godine, kada je, nakon gušenja zrinsko-frankopanske urote, konfisciran, te su njime, do 1691. godine zajednički, svatko svojom polovicom, upravljali Ugarska komora i Adam Zrinski. Godine 1692. Adamova je udovica Marija Katarina Lamberg svoju polovicu vlastelinstva prepustila Unutarnjoaustrijskoj komori u Grazu, koja je iste godine za pola milijuna forinti kupila Brod, Čabar i Ozalj od Ugarske komore. Unutarnjoaustrijska komora je vlastelinstvom upravljala do 1725. godine. Od 1725. do 1727. godine kod Komore je trajao proces prodaje Broda Kataloncu grofu Rajmundu Perlasu, markizu od Rialpa, u zamjenu za njegova imanja u južnoj Italiji. Rajmunda Perlasa je nasljedio njegov sin Franjo koji je 1766. godine Brod zajedno s Grobnikom i Ozljem, prodao Teodoru Batthyányju. Njega je 1812. godine nasljedio Josip Antun, a njega 1828. godine sinovi Gustav i Kazimir. Vlastelinstva Brod, Ozalj i Grobnik, kao mađaronska imanja, zaplijenjena su 28. studenoga 1848. godine, no već je u rujnu 1849. Gustav Batthyány banu Jelačiću podnio molbu za povrat imanja. Jelačić je podržao molbu, pa je Zagrebačka županija 1. prosinca iste godine donijela odluku o ukidanju zapljene na polovicu Gustavovih imanja. Gustav je ujedno postao i upravitelj zaplijenjenog imanja svojeg brata Kazimira koji je zavrijeme revolucije bio baranjski veliki župan, a 1849. godine emigrirao u Tursku, te odande u Pariz, gdje je i umro 1854. godine. Gustav je Brod, Ozalj i Grobnik preuzeo u siječnju 1850. godine. Tri godine poslije je Antun Vakanović, u ime Austrijske komore, pred županijskim sudom u Rijeci podigao tužbu protiv Batthyányja tražeći isplatu prihoda od dijela imanja koji je pripadao Kazimiru. Konačan se ishod tog procesa ne zna, no zna se da su Brod, Ozalj i Grobnik u posjedu Batthyányja ostali do 1872. godine, kada su prodani kneginji Viktoriji Thurn-Taxis. Vlastelinstvo je u posjedu te obitelji iz Regensburga ostalo do 1928. godine kada je Adalbert Thurn i Taxis Ozalj s okolnim zemljištem poklonio družbi Braća hrvatskog zmaja. Vrijedi napomenuti i da je vlastelinstvo u razdoblju između dva svjetska rata bilo uključeno u agrarnu reformu. Društvo hrvatskog zmaja nekadašnje je vlastelinstvo držalo do svojeg raspuštanja i nacionalizacije posjeda 1945. godine.
Sjedišta:	Brod na Kupi
Unutarnji ustroj / genealogija:	Uprava vlastelinstva obavljala se preko gospodarskih ureda. Na čelu im je stajao upravitelj koji je usklađivao rad svih ureda i potpisivao njihova izvješća i račune, određivao raspored zadaća za službenike i poslugu i vodio službenu korespondenciju u ime vlastelinstva. Osim upravitelja, bitnu je funkciju imao blagajnik (Rentmeister). Gospodarski su se uredi dijelili na blagajnički (Rentamt), žitničarski (Kastenamt), podrumarski (Kelleramt), stočarski (Burggrafenamt), građevinski (Bauamt) i šumarski ured (Waldamt). Vlastelinstvo je obavljalo i sudsku funkciju u sporovima među svojim podanicima i u sporovima između svojih podanika i ostalih pravnih i fizičkih osoba. Dominalni (vlastelinski) sud sastajao se u Brodu na Kupi.