ARHiNET - Obitelj Vojnović

Povijest:

Prvi podaci o uglednoj dubrovačkoj obitelji Vojnović potječu s kraja 17. stoljeća kada su doselili u Herceg Novi. Do 19. stoljeća taj se rod Vojnovića raselio u Italiju, Austriju i Mađarsku, a jedan ogranak je u Rusiji tijekom 18. stoljeća dao više istaknutih pomoraca.

Djed Konstantina Vojnovića, a pradjed Luja i Iva, Đuro (Đorđe) Vojnović (1760-1821) bio je istaknuti pomorski časnik i sudionik rusko-crnogorskog rata s Francuzima 1806. Đuro je 1800. sklopio brak s Kasandrom Angeli-Radovani, čija je obitelj doselila iz Ancone u Dubrovnik. S njom je imao sina Ivana (1811-1837.) koji se 1830. oženio Katarinom Gojković-Stratimirović (1812-1859.) iz Kulpina u Bačkoj. U tom braku rođeni su Konstantin (Kosto) i Đuro (Đorđe). Nakon rane smrti Ivana Vojnovića, Katarina se preudala za suca Pellegrinija te se obitelj odselila u Zadar, ali su se braća brzo vratila u Dubrovnik gdje je brigu o njihovom odgoju preuzela baka Kasandra.

Konstantin Vojnović (Herceg Novi, Crna Gora, 1832. – Dubrovnik, 1903.)

Hrvatski pravnik i političar, Konstantin (Kosto) Vojnović, veći je dio mladosti proveo u Dubrovniku osim u razdoblju 1851-1854. kada je studirao pravo u Beču, a zatim u Padovi gdje je 1856. stekao doktorat prava. Oženio se 1855. Dubrovkinjom firentinskog porijekla Marijom Serragli, kćerkom Luje Serraglia, industrijalca i trgovca, zastupnika u Dalmatinskom saboru i predstavnika autonomaša u Dalmaciji, koji je austrijsku titulu viteza dobio 1880. Imali su petero djece, sinove Iva (1857-1929) i Luja (1864-1951) i kćeri Katarinu (1856-1928), Eugeniju (1866-1956) i Kristinu (1868-1870). Kao odvjetnik započeo je raditi 1856. u dubrovačkoj odvjetničkoj kancelariji Iva Radmillija, 1858. preselio je u Split gdje je otvorio samostalnu odvjetničku kancelariju. Godine 1859. izabran za tajnika Trgovačke komore u Splitu i objavio 1865. prvo statističko djelo u Dalmaciji „Le condizioni economiche del circolo di Spalato negli anni 1861-1863“. Premda je po rodu bio Srbin, u mladosti je prihvatio i razvio hrvatski nacionalni identitet pa je tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća odigrao značajnu ulogu u oblikovanju hrvatske nacionalne ideologije u Dalmaciji. Već 1861. uključio se u politička zbivanja objavljivanjem programskog spisa „Un voto per l'unione“ za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Kod izbora za Dalmatinski sabor 1863. izabran je za zastupnika Kotora kojeg je zastupao do 1872. godine kada je postao zastupnikom Makarske (do 1875. godine). Na prijedlog biskupa Strossmayera imenovan je 1874. redovnim profesorom građanskog prava na Pravnom fakultetu novoutemeljenog Sveučilišta pa je iste godine preselio s obitelji u Zagreb. Dva je puta bio prorektor (1874–75. i 1878–79) i jednom rektor (1877–78) Sveučilišta u Zagrebu. Bio je među najistaknutijim oponentima režima bana Khuena Hédérvàryja koji ga je 1891. uklonio sa Sveučilišta i prijevremeno umirovio. Zastupnikom u Hrvatskom saboru postao je u ime Virsko-novigradskog kotara (1878-1881) te Đakovačkog kotara (1881-1884). Bio je potpredsjednik i pisac programa Nezavisne narodne stranke osnovane 1880. godine. Kao ideolog i vođa konzervativnog krila neodvisnih narodnjaka Konstantin se isticao i u hrvatskim političkim krugovima, a bio je bliski prijatelj i suradnik biskupa Strossmayera. Na njegov politički i nacionalni rad snažno je utjecala katolička doktrina koja je bila temelj njegova duhovnog života. Konstantin Vojnović je bio član Jugoslavenske akademije od 1889. (dopisni član), a 1890. postao je redovnim članom. Nakon umirovljenja (1891) vratio se u Dubrovnik i posvetio istraživanju dubrovačke pravne povijesti. Premda je 1902. ponovo izabran za zastupnika u Dalmatinski sabor, zbog bolesti nije sudjelovao u njegovom radu. Umro je u Dubrovniku 1903. godine.

Đuro Vojnović (Herceg Novi, Crna Gora 1833. – Zadar, 1895.)

Konstantinov mlađi brat, Đuro (Đorđe) Vojnović, studirao je pravo u Beču i u Padovi. Kao pravnik vratio se u Herceg Novi gdje je radio kao javni bilježnik i općinski načelnik (1863-1877). Kao predstavnik Narodne stranke izabran je 1867. za zastupnika Boke kotorske u Dalmatinskom saboru a 1877. postao je predsjednik Sabora te se preselio u Zadar. U međuvremenu je 1870. izabran i kao zastupnik u bečkom Carevinskom vijeću. Na tim je dužnostima ostao sve do kraja života. Nakon raskola Narodne stranke u Dalmaciji 1879. Đuro Vojnović je postao jedan od utemeljitelja i vođa Srpske stranke, identitetski vezan za srpstvo i pravoslavlje. Bio je oženjen katolkinjom iz trogirske obitelji Martinelli s kojom je imao tri kćeri i sina Dušana koji je smrtno stradao u djetinjstvu.

Ivo Vojnović (Dubrovnik, 1857. – Beograd, 1929.)

Stariji sin Konstantina Vojnovića, glasoviti hrvatski pjesnik i najistaknutiji dramski pisac hrvatske moderne Ivo Vojnović, školovao se u Splitu do 1874. kada je obitelj preselila u Zagreb gdje je 1875. godine maturirao a zatim i doktorirao pravo 1879. Od 1883. stupio je u državnu službu radeći u mnogim gradovima Hrvatske (Osijek, Križevci, Bjelovar) do 1889. godine. Krajem 1889. prelazi u Dalmaciju (Zadar, Dubrovnik, Supetar na Braču) gdje je službovao do 1907. kada je zbog novčane afere otpušten iz državne službe bez prava na mirovinu. Od lipnja 1907. postavljen je za dramaturga Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Na tom je mjestu ostao do 1911. godine od kada djeluje kao profesionalni književnik. Ratne godine je proveo u internaciji, u srpnju 1914. uhićen je pod optužbom za veleizdaju i zatočen u zatvoru u Šibeniku, od svibnja 1915. u Zagrebu gdje je zbog uznapredovalog oštećenja vida proveo u Bolnici sestara milosrdnica dulje vrijeme. Godine 1916. oslobođen je internacije. Od 1919. do jeseni 1922. s majkom i sestrom Katicom privremeno živi u Nici. U Dubrovnik se vraća 1922. zbog pogreba majke. U stalnoj novčanoj oskudici ostaje u Dubrovniku do 1927. uz povremena gostovanja po zemlji s izvedbama svojih tekstova. Bio je član Srpske akademije nauka. Na poziv obitelji Gavrilović-Glučić prelazi na liječenje u Beograd gdje je i umro 1929. godine.

Lujo Vojnović (Split, 1864. – Zagreb, 1951.)

Mlađi sin Konstantina Vojnovića, povjesničar, političar i diplomat Lujo Vojnović, gimnaziju je pohađao u Splitu, Zagrebu i Dubrovniku gdje je 1881. maturirao. Pravo je studirao na Zagrebačkom sveučilištu a studij je završio i doktorirao u Grazu 1892. Karijeru je započeo kao austrijski upravni činovnik u Zagrebu, Sarajevu i Trstu (1886-1889) a zatim je otvorio advokatsku kancelariju u Dubrovniku (1894-1896). Oženio se 1895. Klementinom Kopač, kćerkom zagrebačkog odvjetnika Josipa Kopača i Klementine pl. Šimrak od Zažabja, s kojom je imao tri kćeri, Mariju, Kseniju i Terezu. Od 1896. započeo je svoju političku karijeru i to u Crnoj Gori gdje je najprije bio osobni tajnik kneza Nikole I. Petrovića Njegoša, a zatim i vršitelj dužnosti crnogorskog ministra pravde od 1899. do 1903. Od studenog 1901. do 1903. Vojnović je proveo kao opunomoćeni poslanik kneza Nikole u Rimu zbog crnogorskog zahtjeva za preinakom papina apostolskog pisma (brevea) Slavorum gentem. Po drugi je put u službi Crne Gore od 1912. do 1914. kada je ponovno obavljao dužnost sada kralja Nikole I., dok je 1913-1914. bio poseban crnogorski delegat na mirovnoj konferenciji u Londonu. U međuvremenu je nakratko radio i za srpski i bugarski dvor, Na poziv srpskog kralja Petra Karađorđevića boravio je u Beogradu gdje je 1904-1906. bio odgajatelj prestolonasljednika Aleksandra nastojeći dobiti diplomatsku službu. U vrijeme I. svjetskoga rata posvetio se ideji ujedinjenja pa je njegova publicistička djelatnost usmjerena na osporavanje talijanskih aspiracija za dijelovima Dalmacije. Boraveći u Italiji objavljivao je brojne članke i studije o jugoslavenskom ujedinjenju, jadranskom pitanju, iredenti i talijanskoj politici. Od 1919. bio je u ekspertnim skupinama Kraljevstva (Kraljevine) SHS za mirovne pregovore, dok je od 1929. bio jugoslavenski izaslanik pri Međunarodnom institutu za intelektualnu suradnju u Parizu. Kratko se politički angažirao u Demokratskoj stranci 1920-1924. a krajem tridesetih pristupio je Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici te je 1938/1939. imenovan senatorom u Senatu Kraljevine Jugoslavije. Bitne odrednice njegova političkog i javnog života čine srpstvo kao politička i identitetska orijentacija, vezivanje za ideologiju dubrovačkih Srba katolika i prosrpska politička orijentacija, kasnije unitarno jugoslavenstvo. Usprkos svojim prosrpskim i projugoslavenskim stajalištima nikada nije u političkom životu Dubrovnika, Crne Gore, Srbije i Kraljevine Jugoslavije zadobio ulogu i političke položaje kojima se nadao. Uz političku vokaciju, bio je djelatan i na historiografskom i publicističkom polju, pisao je prozu, političke i književne eseje, povijesne monografije i članke o Dalmaciji, najviše o Dubrovniku. Svoja putovanja po europskim prijestolnicama koristi kako bi istraživao u arhivima i pripremao građu za svoje povijesne radove. Mnogo piše, objavljivao je u hrvatskoj, srpskoj i crnogorskoj periodici a također je pisao u francuskim, talijanskim, austrijskim, češkim, ruskim i argentinskim časopisima i novinama, gostuje kao predavač. Kao vrstan govornik i pisac na francuskom jeziku bio je član brojnih francuskih kulturnih društava, a za djelo „Histoire de Dalmatie“ dobio je 1936. nagradu Francuske akademije. Razdoblje II. svjetskoga rata i nakon njega, do smrti 1951., proveo je u Zagrebu u teškoj materijalnoj situaciji i bez prihoda. U tim je godinama bio prisiljen rasprodati i dio obiteljske ostavštine: vrijedne ikone i slike Marka Murata, a 1848. prodao je dio obiteljskog arhiva i bogate obiteljske knjižnice Hrvatskom državnom arhivu i Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Katarina Vojnović (Venecija, 1856. – Dubrovnik, 1928.)

Sestra Luje i Ive, Katarina (Katica) Vojnović nije se udavala. Pohađala je glazbene škole u Milanu, Münchenu i Zagrebu te stekla zvanje profesora glazbe i pravo podučavanja na glasoviru. Podaci o njenom životu su malobrojni i većinom osobne naravi, sadržani uglavnom u njezinim brojnim pismima upućenim članovima obitelji. Posebno je bila vezana s bratom Ivom. Živjela je s roditeljima a izdržavala se i sudjelovanjem na raznim glazbenim večerima svirajući glasovir.

Eugenija Vojnović, udata Loiseau (Split, 1866. – Château de la Sauge, Francuska, 1956.)

Hrvatska pripovjedačica, Eugenija (Gjene) Vojnović, školu je završila u Zagrebu. Godine 1890. udala se za francuskoga pravnika, povjesničara i diplomata Charlesa Loiseaua. Nakon udaje živjela je u Francuskoj i imala troje djece, sinove Kostiu i Frederic Jeana i kćer Marie-Hélène. Pisala je kraću prozu s autobiografskim elementima najčešće pod pseudonimom Kristijana Solvejgs. Zajedno s mužem objavila je nekoliko kulturoloških publikacija na francuskom jeziku.

Marica Vojnović, udana Schidlof (Zagreb, 1896- New York, 1988.)

Lujova starija kći Marica, za vrijeme Prvog svjetskog rata školovala se u Italiji a glazbeni konzervatorij je polazila 1918-1922. u Genevi i Parizu. Udala se 1924. za utjecajnog praškog odvjetnika i poduzetnika Richarda Schidlofa. Nakon Drugog svjetskog rata s obitelji je odselila u Sjedinjene Američke Države.

Ksenija Vojnović (Dubrovnik, 1898. – Zagreb, 1991.)

Ksenija, mlađa kćerka Luje Vojnovića, veći je dio života provela s roditeljima i često je pratila oca po njegovim putovanjima Europom. Gradivo sačuvano u njenom dijelu fonda sastavljeno je od osobnih zapisa, brojne korespondencije i fotografija, te oslikava jedan vid života starojugoslavenskog diplomatskog kruga. Nije se udavala pa je njezinom smrću izumrla ova grana obitelji Vojnović.

Sjedišta:

Beč ; Dubrovnik ; Split ; Zagreb ; Zadar ; Bjelovar ; Križevci ; Osijek ; Supetar (o. Brač) ; Beograd ; Graz ; London ; Pariz ; Rim ; Rim ; Sarajevo ; Sofija (Bugarska) ; Trst