ARHiNET - Velika gimnazija Osijek

Povijest:

Prema povijesnim izvorima (dr. Tomo Matić, "Osječka humanistička gimnazija od osnutka do godine 1848."), prvu osječku gimnaziju osnovali su isusovci 1729. godine. U to vrijeme bila je to mala, niža gimnazija sa 4 gramatička razreda. Nastava se odvijala u rezidenciji isusovaca u Tvrđi (danas Župni dvor i Dom tehnike). Gimnazija je ukinuta 1737. godine, kada je zavladala kuga, pa je u školi bilo sve manje djece s područja Gornjeg i Donjeg grada, koji su iz tog razloga uskratili plaćanje profesorima. Nastava je u školi obnovljena 1765. (u gradskoj kući u Trvđi - danas Muzej Slavonije), što su isusovci opisali u svom ljetopisu. Godine 1773. isusovački je red ukinut, ali gimnaziju su isusovci nastavili voditi kao svjetovni svećenici.
Godine 1777. objavljena je po naredbi kraljice Marije Terezije nova naučna osnova pod nazivom «Ratio educationis totiusqe rei literariae per ragnum Hungariae et provincias eidem adexas». Gimnazije su imale pet razreda: prva tri gramatička i druga dva humanistička. Gramatički razredi pružali su svojim učenicima opću naobrazbu, a nastava u humanističkim razredima odgovarala je višem stupnju naobrazbe. Pojedini učenici i razredi nazivali su se: principia, grammatica, syntaxis, humanitarni: poesis, rhetorica. Tadašnja Ugarska bila je razdijeljena na šest školskih okružja, a sedmi su činile Hrvatska i Slavonija. Za okružnog ravnatelja u Hrvatskoj bio je imenovan Nikola Šrklec. On je 1777. počeo voditi pregovore sa pijaristima da preuzmu vodstvo gimnazije u Osijeku, ali je dogovor izostao zbog njihovog objašnjenja da nemaju dovoljno učitelja koji znaju hrvatski i da nemaju prostor za školu. Zatim je Škrlec pozvao franjevce 1778. godine. Franjevci su gimnaziju razdijelili na tri stupnja: najviši, srednji i najniži. Gimnaziju su vodili do školske godine 1855/56, kada je po rješenju od 22. kolovoza 1854. prešla u ruke svjetovnjaka.
Za vrijeme vladavine Josipa II. u gimnaziju je uveden njemački jezik kao nastavni. Ta situacija je potrajala sve do smrti Josipa II., odnosno 1790. godine, kada je vraćen latinski jezik kao službeni. Hrvatski je kao nastavni uveden 1848. Za vrijeme Bachovog apsolutizma 1854/55-1859/60 ponovno je uveden njemački jezik kao nastavni jezik.
Osnova za organizaciju austrijskih gimnazija i realki" potvrđena je i proglašena 1850. Prema njoj, gimnazija je imala 8 razreda, četiri niža i četiri viša. Četiri niža razreda mogla su i sama postojati, te činiti malu gimnaziju. Organizaciona osnova je određivala da svaki zemaljski jezik može biti nastavni, ali je njemački morao biti obavezan. Za Hrvatsku i Slavoniju je ministarskom naredbom od 22. kolovoza 1854. br. 13.013 određeno da u nižoj gimnaziji bude pretežno hrvatski nastavni jezik, a u višoj njemački. Uveden je i ispit zrelosti bez kojega se nije moglo prijeći na sveučilište. Osječka gimnazija trebala se pretvoriti u nižu, ali zalaganjem gradske općine koja se obavezala da će gimnaziji sagraditi novu zgradu i zalaganjem velikoga župana Petra grofa Pejačevića, odobreno je odlukom od 18. prosinca 1854. da se osječka gimnazija proširi do potpune osmorazredne gimnazije.
Do kraja školske 1778/79 godine u osječkoj gimnaziji postojala su samo 4 gramatikalna razreda. Školske godine 1779/80 otvoren je V. (I. humanitatski) razred, a školske godine 1780/81 VI. (II. humanitatski) razred. Školske godine 1853/54 otvoren je VII. razred, a godine 1854/55 VIII. razred i time je gimnazija upotpunjena. Prvi ispit zrelosti održan je 17. i 18. srpnja 1855. Godine 1882. sagradio je gradi novu zgradu. Godine 1895. u Osijeku je otvorena i Realna gimnazija, pa se broj učenika u Velikoj gimnaziji počeo smanjivati.
Ukazom od 30. kolovoza 1927. (S. N. broj 26.886) zatvorena je osmorazredna gimnazija u Osijeku, a Ukazom od 10. kolovoza 1927. otvara se Niža realna gimnazija. Te iste godine Ministarstvo prosvjete svojim naređenjem (S. N. br. 28.126 od 14. rujna) zatvara peti i šesti razred gimnazije, dok je prvi razred trebao raditi po programima realne gimnazije (Stjepan Sršan, Osječki ljetopisi, Osijek 1993., str. 245; Antun Cuvaj, Građa za povijest školstva, Zagreb 1910., tom I., str. 479; Antun Cuvaj, Građa za povijest školstva, Zagreb 1910., tom II., str. 79; Stjepan Sršan, Osječka gimnazija od 1729. do 1945. godine, Gimnazije u Osijeku (1729.-1995.) Osijek 1996., str. 19; Antun Cuvaj, Građa za povijest školstva, Zagreb 1910., tom III., str. 450; HR-DAOS-157 Velika gimnazija Osijek, spis 255/1895. kut. br. 41.; HR-DAOS-153 Niža gimnazija u Osijeku, spisi br. 539/1927 i 540/1927, kut. br. 2).

Sjedišta:

Osijek