ARHiNET - Obitelj Galjuf

Povijest:

Obitelj Galjuf, koja je svoje plemstvo stekla dodjelom grba i potvrdom plemstva 20. ožujka 1613. godine, pripadala je plemićkom krugu Hrvatskoga zagorja. Kralj Matija II. potvrdio je plemstvo i dodijelio grb Jakovu Galjufu, te po njemu i njegovom ocu Matiji, bratu Martinu i njihovim nasljednicima oba spola. Plemstvo je proglašeno na Hrvatskome saboru 1687. god. za Matiju Galjufa i sestru mu Katarinu, ali uz prigovor Franje Erdödyja. Poput svoga oca Jakova, provizora Petra Erdödyja u Cesargradu, Adam Galjuf bio je također službenik obitelji Erdödy kao potom i njegov sin Juraj, koji je krajem 17 st. bio upravitelj posjeda Kerestinec Izabele Erdödy. Jurjev je brat Matija bio gradski sudac u Varaždinu. U kasnijim generacijama članovi obitelji istaknuli su se kao javni, vojni i crkveni službenici. Kristofor Galjuf (umro 1756.) bio je plemićki sudac Zagrebačke županije i podžupan Požeške županije; Ignacije Galjuf (umro prije 1786.) potpukovnik pri Carsko kraljevskoj general-komandi; Ladislav Galjuf, plemićki sudac Varaždinske županije te prisjednik Sudbenog stola Varaždinske i Sudbenog stola Križevačke županije, a njegov sin Josip Aleksandar Galjuf (1779.-1854.) prisjednik Županijskog sudbenog stola više županija. Drugi Ladislavov sin, Josip, bio je zagrebački kanonik i župnik u Gradecu, arhiđakon vaškanski, rektor zagrebačkog sjemeništa za mlađi kler te rektor kolegija u Beču, a 1756. godine postao je prisjednikom Banskog stola. Treći Ladislavov sin, Ignacije, bio je odvjetnik, profesor prava pri Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu te pravni zastupnik dobara Ivana VIII. Draškovića. Četvrti Ladislavov sin, Nikola (iz braka s Anom Oreški; rođ. 1. veljače 1756.), došao je u Rim u Njemačko-ugarski kolegij 1775. i ondje je i umro već 1779. godine. Ivan Evanđelist Galjuf nakon završetka studija prava u Trnavi neko je vrijeme službovao kao bilježnik pri Kraljevskoj kuriji. Banski stol imenovao ga je g. 1790. odvjetnikom siromaha (advocatus pauperum), a odvjetničku službu obnašao je i kao odvjetnik Turopolja i Zagrebačkoga kaptola. Sudjelovao je u Draškovićevom banderiju u Sedmogodišnjem ratu, naučivši tom prigodom u Pruskoj njemački jezik. Njegova sestra Ana bila je udana za svojeg rođaka Nikolu Galjufa, prisjednika Sudbenog stola Varaždinske županije i podsuca Zagrebačke županije. Ivanov i Anin otac Pavao Galjuf bio je plemićki sudac Varaždinske županije te također prisjednik Sudbenog stola spomenute županije. Pokopan je u samostanskoj crkvi u Klanjcu (u kripti kod oltara Sv. Leonarda). Stjepan Galjuf bio je redovni bilježnik i odvjetnik Križevačke županije, upravitelj dobara zagrebačkog biskupa, dvorski župan (comes curialis) Topuske opatije te prisjednik Sudbenoga stola Zagrebačke županije (prisjednikom imenovan 1771. god.). Za razliku od ostatka obitelji, koja je pretežno nastanjivala područje Hrvatskoga zagorja, Stjepan je imao posjede na području Turopolja (kurija u Donjoj Lomnici te Ribnica). Iz Ribnice (Kišev Breg) je potjecao i Emerik (Mirko), sin Josipa i Ursule (rođ. Kozarinec) koji je kao plemić sudjelovao u insurekciji god. 1809. Godine 1810. kralj Franjo I. udijelio je Josipu Galjufu (umro 1844. u Zagorskim Selima), čast kraljevskog dvorjanika (familiaratus aulae regiae). S Cecilijom Jelačić imao je kćer Genovevu te sinove Žigmunda (Žiga, rođ. 1801.) i Dragutina (Karlo, umro 1850.), koji su bili prisjednici Sudbenoga stola Varaždinske županije. Žigmund je 1822. imenovan začasnim županijskim podbilježnikom, a 1831. prisjednikom Sudbenoga stola spomenute županije. Iste je godine imenovan kotarskim sucem, u kojoj je službi ostao sve do 1845. godine. Dragutin je također službovao pri Zagrebačkoj županiji kao županijski podbilježnik i regestrant. Najpoznatiji član obitelji Galjuf, zagrebački biskup Josip Galjuf (Varaždin, 1722. - Zagreb, 1786.), školovao se u Beču, a u Rimu s doktoratom završio studij bogoslovlja 1744. Te je godine za svećenika zaređen u Zagrebu i bio župnik u Dubravi. Godine 1745. imenovan je zagrebačkim kanonikom, 1746. postaje rektorom Hrvatskoga kolegija u Bologni; 1751. vaškanskim, 1755. kalničkim i 1764. goričkim i bekšinskim arhiđakonom te 1763. kanonikom lektorom i 1771. zagrebačkim prepozitom. Uz to bio je i opat Svete Jelene od Podborja (Daruvar), prisjednik i prelat Banskog stola te je imao naslov kraljevskog savjetnika i povjerenika. Zagrebačkim biskupom imenovan je 1722. Biskupov brat Ivan Galjuf (umro 26. veljače 1784.) zabilježen je u matici umrlih župe Zlatar kao posjednik dobara Turnišće. Osim biskupa Josipa Galjufa mnogi drugi članovi obitelji bili su svećenici i redovnici. Isusovačkom redu pripadali su Andrija (rođen 20. rujna 1728. u Pokupskom, profesor filozofije pri Požeškom kolegiju); jezikoslovac i pisac Ivan (Cesargrad, 1710. - Varaždin, 1770.), rektor zagrebačkoga (1753.-1756.) i požeškoga kolegija (1757.-1760.) i autor latinske drame o junačkim djelima Erdödyjâ (Croatia theatrum virtutis Erdödianae) te Ivanov bratić Antun (23. lipnja 1699., Tabor - 9. veljače 1753., Varaždin), rektor Isusovačke akademije (1741.-1744.) i profesor pri Katedri kanonskog prava, dok su u pavlinski red stupili Tadej, Ivanov brat, te njegov bratić Bernard. Franjevac Bernardin Antun (Tuhelj, 1739. - Virovitica, 1803.) bio je teološki i pravni pisac. Po završenoj srednjoj školi stupio je 1758. u Franjevački red postavši članom Provincije sv. Ladislava sa središtem u Zagrebu. Na nekoj od visokih škola Provincije studirao je filozofiju 1760.-1762., a zatim na Generalnom učilištu 1. razreda teologiju 1762.-1766. Za svećenika je zaređen 1763. položivši ispit za profesora filozofije, predavao ju je 1766.-1768. na filozofskom učilištu u Varaždinu, a kada je stekao naslov profesora teologije, nju je predavao u Kanizsi 1772., u Varaždinu 1773.-1775., Pečuhu 1775.-1778. i u Zagrebu 1778.-1783., a 1783. stekao je počasni naslov jubilarnog lektora. God. 1780. bio je generalni vizitator Provincije sv. Ivana Kapistranskoga. Uz prije spomenutog Josipa, župnika u Gradecu, svećenikom je postao i Franjo Galjuf (umro 1795.), župnik u Vugrovcu i čazmanski kanonik. Obitelj Galjuf posjedovala je dobra Vižovlje, Požarkovec, Tršci, Turnišće, Donje i Gornje Orešje, Brdovec, Brezje, Bukevje, Lenišće, Lovrečina, Jertovec, Marigutić, Marinec, Špiranec, Tomaševec, Majurec, na područjima nekadašnje Varaždinske, Zagrebačke i Križevačke županije. Dobra i kuriju Tršci u području Sv. Ivana Zeline (zajedno uz kmetove i njihova selišta u Jertovcu, Orešju, Humu i Topličici) stekli su Krsto i Ana Galjuf palatinovom darovnicom 1742., dok su dobra Orešje, koja je kraljevski fisk prvobitno dao u zalog Krsti Galjufu, obitelji konačno pripala darovnicom kraljice Marije Terezije 1749. godine. Ostala su dobra došla u posjed obitelji bilo ženidbom (primjerice Lenišće) bilo kupnjom, poput dobara Špiranec. U 20. stoljeću spominju se Ljudevit Galjuf (1850.,Vižovlje - 1933., Budimpešta), sin Josipa Aleksandra Galjufa i Katarine Novak (preudane Merey) i njegov sin Béla Galjuf, nadzornik Mađarske narodne banke. Druga dva Ljudevitova sina, Milan (1875.-1894.) i Dragutin (1872.-1895.) bili su pravnici. Treći sin Franjo Galjuf bio je početkom 20 st. politički pristav Zemaljske vlade u Sarajevu. Béla Galjuf i njegov sin Tibor Janos tridesetih godina 20. st. bili su posljednji živući članovi muške grane obitelji. Nije poznato je li Bélin sin imao potomaka.

Sjedišta:

Zagorska Sela ; Brezje kod Cesargrada ; Vižovlje ; Zagreb ; Brdovec ; Bukevje ; Lenišće ; Lovrečina ; Marigutić ; Orešje ; Stupnik ; Špiranec ; Tomaševec ; Tršci