ARHiNET - Općina Trogir (komuna)

Povijest:	Od XI. st. do 1329. godine Mlečani su uspjeli pojedine gradove Dalmacije staviti pod svoju vlast. Nakon uspješnog ratovanja hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika po Italiji i Dalmaciji protiv Venecije sklopljen je mir u Zadru 1358. kojim se Dalmacija odriče dalmatinskih gradova i otoka. Konačno, 1409. kralj Ladislav prodao je Veneciji Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag te se odrekao svih svojih prava na Dalmaciju. Venecija je svoju vlast do 1420. proširila na sve dalmatinske gradove osim Dubrovnika koji se razvio u nezavisnu republiku. Od dalmatinskih gradova Venecija je izuzela Kotor i Budvu i formirala pokrajinu Mletačku Albaniju (Albania Veneta). Dalmacija je pod Venecijom ostala sve do njezine propasti 1797. Pod mletačkim vrhovništvom dalmatinski gradovi gube autonomiju i uključuju se u centralistički sustav po kojemu Venecija imenuje kneza koji je postao predstavnik mletačke vlasti. Njegova vlast je osnažena gotovo potpunim prenošenjem sudskih funkcija u njegovu nadležnost. Venecija ne ukida statute gradova, ali oni gube značenje koje su imali prije 1409. kao kodifikacija političkih prava komune, a brisani su oni dijelovi koji su se odnosili na općinske upravne organe. Pod mletačkim vrhovništvom općinu (Comune) čine grad (civitas) i kotar (districtus).
Sjedišta:	Trogir (1312 - 1797)
Djelatnost:	Središnja vlast je imenovala kneza (comes, conte, rector). On upravlja gradom i kotarom u ime Venecije. Biralo ga je Veliko vijeće u Veneciji na dvije godine i davalo mu upute (commissiones) za obavljanje svoje službe. Knez je u svim dalmatinskim gradovima, izuzev u Zadru, i vojni zapovjednik (capitaneus). Predsjedao je sjednicama Velikoga i Maloga vijeća koja su se sazivala po njegovu nalogu i odobrenju, brinuo se za unutrašnju i vanjsku sigurnost grada i kotara, o tvrđavama i vojnoj opremi. Nastupom na službu dovodio je i pranju (familia comitis), a to su bili njegov pomoćnik, sluge i bilježnik. Nakon prestanka službe Vijeću desetorice u Veneciji predavao je račune o prihodima i rashodima grada, popis svih registara i pisama. Podnosio je i iscrpan izvještaj (relatio) u kojemu je iznosio sve što je bilo korisno za državnu politiku. Izravni izvršitelj kneževih odredbi bili su knežev pomoćnik (socius, miles, comilito, cavalerio) i blagajnik (camerarius, camerlengo). Knežev pomoćnik je nadzirao mjere, utege, gostioničarsko posuđe i izvoz soli i brinuo se o izvršenju sudskih presuda. Blagajnik je vodio novčano poslovanje općine i bio je na čelu općinske blagajne (camera communis), od 16. st. poznate i kao Fiskalna komora (Camera fiscalis). Prigodom stupanja na službu dobivao je uputstva (commissioni) koja su sadržavala njihova prava i dužnosti. Neposredno je bio podložan knezu te je po njegovu nalogu obavljao isplate vojnoj posadi, općinskim službenicima, osobama kojima je Venecija davala pomoć (provisionati). Osnovna mu je zadaća bila uredno ubirati razne namete i voditi blagajničke dnevnike. Na kraju svoga dvogodišnjega službovanja podnosio je Vladi u Veneciji izvješće o općinskoj blagajni i jedan primjerak blagajničkih dnevnika. Ured za sol nadzirali su knez i komornik, a imao je i svoje službenike (gabelotti), mjerače soli (mensuratores salis).