ARHiNET - Špoljar, Zlatko

Povijest:

Zlatko Špoljar, učitelj, pedagog, glazbeni pedagog, skladatelj, melograf i književnik, rođen je 11.4.1892. godine u selu Miholjec u blizini Križevaca gdje pohađa osnovnu školu. Gimnazijsko obrazovanje pohađa od 1903. do 1909. u Zagrebu. Nakon završene gimnazije 1910. i 1911. radi kao ljekarnički vježbenik u Novom Vinodolskom i Našicama, a od kraja 1912. do 1914. godine kao namjesni učitelj i učiteljski pripravnik u školama u Jabučeti (Bjelovar), Kladarama (Đurđevac) i Vrbovačkoj poljani (Križevci). Na Kraljevsku mušku učiteljsku školu u Zagrebu upisuje se 1913. gdje polazi treći i četvrti tečaj (razred) te nakon mature 1915. počinje raditi kao učitelj u nižim pučkim školama u Podravini. Od 1915. do 1916. radi u školi u Ludbregu, a od 1916. do 1919. u Slokovcu. U međuvremenu 1918. polaže ispit za učiteljsku službu. Od 1919. do 1924. radi kao učitelj u Sv. Gjurgju. Nakon što se istaknuo kao izvrstan praktičar u nastavi Špoljar je poslan na daljnji studij u Zagreb gdje se 1924. upisao na Višu pedagošku školu, diplomirao je 1927. godine.
Od 1926. do 1930. godine radi kao učitelj na Vježbaonici Muške učiteljske škole u Zagrebu. Od 1927. do 1932. polazi studij kompoziciju na Kraljevskoj muzičkoj akademiji u Zagrebu kod profesora Blagoja Berse. Radi kao nastavnik u zagrebačkim osnovnim, građanskim i učiteljskoj školi (nastavnik glazbe na Državnoj muškoj učiteljskoj školi 1930-1932, učitelj u Državnoj narodnoj osnovnoj školi u Zagrebu u Selskoj 1932, nastavnik u Državnoj muškoj građanskoj školi u Zagrebu 1932-1933, u Državnoj mješovitoj građanskoj školi na Jordanovcu u Zagrebu 1933-1934, u I. muškoj građanskoj školi „Kralja Aleksandra“ u Zagrebu 1934-1939) do prosinca 1939. godine od kada je na službi u Odjelu za prosvjetu Banske vlasti u Banovini Hrvatskoj kao voditelj Odsjeka za seljačku prosvjetu, od 10.4.1941. u Ministarstvu bogoštovlja i nastave Nezavisne države Hrvatske. To mjesto napušta 31.5.1941. i vraća se na redovitu nastavničku dužnost u I. državnu mušku građansku školu u Zagrebu kasnije promijenjenog naziva, I. mušku opću nižu srednju školu u Zagrebu, na kojoj radi do 1945. godine. Od rujna 1945. radi u Učiteljskoj školi u Kastvu da bi u rujnu 1947. bio premješten u Učiteljsku školu u Rijeci. Od lipnja 1948. kratko je namješten u Učiteljskoj školi u Zadru, a od listopada iste godine na dužnosti je u Učiteljskoj školi u Puli na kojoj radi do umirovljenja 1952. godine. Na učiteljskim školama predavao je pedagogiju i metodiku nastave. Od 1956. živi u Lovranu, a od 1960. godine pa do svoje smrti 29.4.1981. u Opatiji.

Djelatnost:

Zlatko Špoljar počeo je javno djelovati ubrzo nakon završetka I. svjetskog rata. Njegov doprinos razvoju pedagoške teorije i prakse u osnovnoj školi značajan je, smatraju ga utemeljiteljem metodike za sve predmete razredne nastave, pisao je udžbenike (prva Početnica 1933, Čitančica 1938, Početnica za nepismene 1945), tzv. rukovođe za učitelje s razrađenim nastavnim jedinicama od I. do IV. razreda (od 1933. godine pa zatim ponovljena izdanja) i metodičke priručnike prije i poslije rata (predratna izdanja o radu u I. do IV. razreda osnovne škole ponovljena 1955. godine, Početno čitanje i pisanje i Stvarna nastava, 1952). Njegovo osnovno metodičko načelo bila je korelacija sadržaja u različitim nastavnim predmetima i prilagođenost nastave razvojnim mogućnostima djeteta. Praktično i teorijski zastupao je tzv. pedagogiju rodne grude i koncept radne škole, pripadao je reformatorskom pokretu nove škole, 1927. pokrenuo je časopis za praktičnu pedagogiju Savremena škola, s prekidom bio njegov urednik od osnutka do 1941. godine, u njemu objavio više glazbenih priloga i članaka s područja glazbenog odgoja i pedagogije općenito. Izdavao je i uređivao časopis za djecu Vrelo od 1923. do 1937.
Bio je vodeći glazbeni pedagog na području osnovnog školstva, autor i sastavljač niza pjesmarica i zbirka skladbi, stručnih i popularnih knjiga o glazbi, istaknuti glazbeni teoretičar, kritičar, plodan skladatelj i pisac za djecu. Prvu pjesmaricu Jugoslavenske pučke popijevke u kojoj su sabrani jednoglasni narodni napjevi prilagođeni dječjim glasovima objavljuje 1921. godine, a 1922. ponovo istu pjesmaricu i pjesmaricu Jugoslavenske pučke popijevke za mladež narodnih osnovnih (pučkih) škola te II. rukovjet jugoslavenskih narodnih pjesama. Najznačajniju pjesmaricu Odabrane pjesme za djecu narodnih osnovnih škola objavio je 1927. u časopisu Savremena škola. Slijede: Božićne narodne pjesme (1933), Pjesmarica za I.-IV. razreda narodnih škola (I. dio 1939), Pjesmarica za učenike pučkih škola (1940). U suradnji sa Z. Grgoševićem i M. Šlikom 1937. objavljuje pjesmaricu Narodni život u popijevci, namijenjenu srednjoškolskom uzrastu, a 1939. Pjesmaricu za mladež. Od 1937. do 1940. piše glazbenu kritiku u Hrvatskom dnevniku. Zajedno s Božidarom Širolom bio je urednik struke za područje glazbe u Hrvatskoj enciklopediji.
Nakon II. svjetskog rata zajedno s J. Požgajem objavljuje zbirku Pjesme za školu koja je izašla u pet izdanja (5. izdanje 1968. godine) i druge naslove (Knjiga o muzici za svakoga, 1952; Rad pionirskih tamburaških zborova. Upute za organizaciju rada u četiri sveska, 1953) samostalno ili u koautorstvu. Špoljar ima bogat skladateljski opus za djecu, autor je oko 150 skladbi, uglavnom zborskih, što autorskih što obrada narodnih pjesama te priloga za đačke tamburaške orkestre i za klavir. Skladao je i za odrasle, uglavnom vokalna djela, više obrade narodnih napjeva nego izvorne skladbe. Narodne napjeve povezivao je u rukoveti (Golub i grlica, Idu snoboki, Visoko nebo kinčeno i dr.). Dio njegovih skladbi i obrada objavljen je u već spomenutim pjesmaricama te u drugim zbirkama skladbi (Hrvatski crkveni kantual 1934, Pjesme mladosti, 1955, 1956, 1958, Pjevaju mali u igri, radu i šali...) dok dio nije uvršten u zbirke. Osobito uspjelim njegovim skladbama smatraju se Hrvatska misa (skladana na samom početku njegova glazbenog djelovanja 1918. u Ludbregu), S rajskih visina, Ciciban, Pred slikom mrtve majke, Veseli đaci i Veseljak koja se uz pjesme Ura, Proljetna pjesma i Tri boje i danas nalazi u udžbeničkoj literaturi za niže razrede osnovne škole. Laka orkestralna djela: Pjesma istarske omladine (1953), Tamburice, odjekni kroz selo (1957), Kroz naša polja i lugove (1964); vokalna: Svi na rad, Pjesma suncu, Omladinska pjesma radu, Ura, Momačke pjesme, S naših obala, Hrvatsko more, Pjesma Gupčevih buntovnika, Pjesma neretvanskih gusara, Pjesma Jadranu i druge. Instrumentalna djela su u manjoj mjeri zastupljena u njegovom opusu (Gudački kvartet u fis-molu, Nokturno za gudački kvartet, Sonatina, Suita za mlade na način starih...).
Špoljar je pisao glazbu za scenska djela, za djecu i odrasle, za vlastite igrokaze (Čudnovata toljaga, 1938; U cara Trojana kozje uši, 1933; Vilenjački tronožac, Djevojčica i dvanaest braće, Ivica je opet naš, Cirkus Bijeli slon, Mudra presuda, Neželjeni zet) i djela drugih autora (Pionir Grujo V. Nazora, Veseli lutak Harlekin M. Širole, Osveta M. Širole), radio dramatizacije priča za djecu koje je popratio glazbenim brojevima (Snjeguljica, Ivica i Marica, Šegrt Hlapić i dr.) Od Špoljarovih glazbeno teorijskih radova izdvajaju se preparandijski udžbenik Kratka praktična teorija glazbe iz 1923. godine, ponovljena u proširenom obliku 1925. kao Elementarna teorija muzike i pjevanja i već spomenuta Knjiga o muzici za svakoga iz 1952. Bavio se i melografskim radom, u njegovoj glazbenoj ostavštini ostalo je oko 350 zapisa narodnih napjeva iz Podravine te okolice Karlovca i Ozlja. U području književnog stvaralaštva Zlatko Špoljar bio je prvenstveno dječji pisac ali je pisao i za odrasle. Bavio se različitim žanrovima, pisao i objavljivao epske šaljive nastavke u stihu s crtežima bliske stripu, pjesme, priče, posebno priče o prirodi i po narodnim motivima, pripovijetke, priče u stihu, dječje romane, igrokaze koje je u većoj mjeri i uglazbio. U svom časopisu Vrelo objavljivao je pučke narodne pjesme, malešnice, serije priča u stihu (Branka mudrijanka, Šumska škola i dr.). Zapažene su njegove priče u stihu Čudesni pijetao i garonja, Kukurikalo i Mrnjavčić i strip u prozi Cigo i divovi. Špoljara smatraju najuspješnijim u proznom stvaralaštvu, u kraćim proznim djelima (zbirka priča iz prirode Leptir šarenokrilac i druge priče iz 1929, izdanje iz 1944. pod nazivom Tajanstvena gora, zbirka Narodne pripovijetke iz 1942, knjižice narodnih priča na jeziku gradišćanskih Hrvata iz 1967. i 1968. godine Tri zlatne naranče i druge priče te Pustolovine Petrice Kerempuha). Najviše dječjih romana objavio je u prvoj polovici 40-ih godina. Prvi roman Tri bjegunca objavljuje 1930. godine, zatim Pobjeda je naša (1942), Nepobjediva družba (1945) i Tri druga (1953). Špoljar je također prevodio djela iz dječje književnosti, a niz izdanja iz svjetske dječje književnosti je uredio ili priredio za objavljivanje.U sredinama u kojima je živio i radio Špoljar je djelovao na razvijanju glazbene kulture vodeći zborove i postavljajući na scenu igrokaze. Dobitnik je raznih priznanja (nagrada Petar Preradović; nagrade Hrvatskog pjevačkog društva Podravina iz Ludbrega za Suitu narodnih pjesama iz okolice Ludbrega Golub i Grlica te nagrada Hrvatskog pjevačkog društva Maksimir iz Zagreba za skladbu Na prošćenju 1943. godine; povjerenička diploma Hrvatskog narodnog muzeja - Etnografskog odjela za promicanje Muzeja i suradnju 1929. godine). Njegovi igrokazi izvođeni su u Hrvatskoj do sedamdesetih godina 20. stoljeća, a zborske skladbe još uvijek se izvode i objavljuju.