ARHiNET - Obitelj Farčić Priša

Povijest:	Obitelj Farčić, najvjerojatnije potječe s otoka Hvara. O tome svjedoči sličnost s prezimenom Farac. U Velu Luku su se naselili u 19. st. Prema Stanju duša 18-20 st. Župe sv. Josipa u Veloj Luci, nama poznato stablo Farčića u Veloj Luci započinje s Petrom Farčićem koji se rodio u prvoj polovici 18. st. Ne znamo točno kada se javlja nadimak Priša, ali je moguće da ga već spomenuti Petar nosi. U ovoj obitelji izdvojile su se dvije ličnosti – Petar (1864.-1937.) i njegov sin prof. Antun (1890.-1975.) po svojem političkom, kulturnom i umjetničkom radu, i izvan lokalnih granica Vele Luke.
Sjedišta:	Vela Luka (o. Korčula) ; Beograd (sjedište Antuna Farčića); Kragujevac (sjedište Antuna Farčića); Pariz (1919 - 1922, Sjedište Antuna Farčića); Dubrovnik (1922 - , Sjedište Antuna Farčića)
Djelatnost:	Petar Farčić zvani Vuko (1864.-1937.) službuje u Općini Blato krajem 19. st. kao općinski čauš u Veloj Luci. Od osnutka Općine Vela Luka (1898.) prelazi u njezinu službu kao perovođa i prisjednik. U početku politički pripada pravaškom krugu oko prvog načelnika Tadije Tabaina Šantića i podržava ideju okupljanja jugoslavenskih zemalja. Padom Austro-Ugarske monarhije 1918. biva imenovan potpredsjednikom Mjesnog odbora Narodnog vijeća SHS. Zbog svog otvorenog projugoslavenskog djelovanja, talijanske aneksijske vlasti ga nakon I. svjetskog rata, s njegovim sinom Antunom i drugima deportiraju u Italiju. U travnju 1921. kada je Korčula pripojena Kraljevini SHS njegov se dotadašnji projugoslavenski rad i žrtve honoriraju te biva postavljen za prvog upravitelja Općine Vela Luka. Preuzima i čelo Narodne radikalne stranke u mjestu. Godine 1924. gubi političku i narodnu podršku pa je smijenjen s te dužnosti. Do uvođenja diktature i dalje djeluje u Narodnoj radikalnoj stranci, a 1931. se priključuje krugu pokretača Jugoslavenske nacionalne stranke. Još će u jednom navratu obavljati funkciju Općinskog upravitelja i to od 27.9.1932. do 24.5.1933. Smatra ga se jednim od istaknutijih eksponenata jugonacionalističke politike na otoku. Isticao se i na kulturnom planu. Bio je potpredsjednik društva "Hrvatski napredak" 1910.-1912., djelovao je i u Sokolskom društvu, a pisao je poeziju i prozu. U rukopisu je ostavio veći broj ljubavnih, satiričnih i šaljivih pjesama, a u prozi "Zgodopis moje mladosti" te "Zapisi iz talijanske internacije". Za svoga života se bavio poslovima pravničkog posredovanja i vještačenja. Antun Farčić Petrov (1890.-1975.) je nakon završenog Učiteljskog preparandija u Arbanasima krenuo učiteljskim pozivom. Radio je u Blatu (1909.-1911.), Veloj Luci (1911.- 1913.), Vignju i Dugopolju (1914.-1915.). Na političkom planu jedan je od pristalica Demokratske stranke i oštri kritičar mjesnih pravaša kojima je njegov otac pripadao. Zbog širenja protuaustrijske propagande osuđen je za veleizdaju i pritvoren 1915. u Grazu, u Kaznenom zavodu Karlau sve do opće amnestije cara Karla 1917. Dolaskom talijanske vojske po svršetku rata, u prosincu 1918. zbog projugoslavenske aktivnosti biva deportiran u Italiju. U veljači 1919. je pušten te odlazi u Francusku gdje pohađa studij književnosti na pariškoj Sorbonni, kojeg će poslije dovršiti u Beogradu. Po povratku u zemlju 1922. radi u Dubrovniku kao profesor Učiteljske preparandije, a poslije radi kao srednjoškolski profesor u Šibeniku, Pakracu, Sarajevu, Nikšiću i Beogradu. U Kragujevcu i Prizrenu je obavljao dužnost ravnatelja gimnazija, nakon čega je 1941. otišao u mirovinu te je do smrti živio u Beogradu s povremenim dolascima u rodnu Velu Luku. Bavio se spisateljstvom. Još je kao srednjoškolac bio jedan od pokretača i glavni urednik satiričkog lista Papataž (1908.). Poeziju je objavljivao u raznim časopisima (Jugoslavenska žena, Jadranska straža, Novo doba, Vijenac, Dubrovačka tribina, Srpski književni glasnik...), a izdao je i zbirke poezije "Stihovi" (1924.) i "Pesme" (1934.). Pisao je i drame (Braća Crnomiri, Čudesa svete Mande, Turci pod Korčulom), od kojih se izdvaja humoreska "Picmoher" na zavičajnom dijalektu (ona je i uprizorena na kazališnim daskama). Prevodio je s francuskog (ponajviše Alfreda de Musseta), pisao kritičke priloge (Vojnović, Yeats), ali i povijesno-političke tekstove (Republika). Autor je neslužbene himne Vele Luke "Velolučka poputnica". Bio je jedan od utemeljitelja Pjevačko-tamburaškog društva "Hum". U prvom braku s Lucijom Stražičić Antun Farčić je dobio kćerku Tatjanu (1923.-2014.), koja je bila istaknuta balerina. Najprije u Beogradu gdje je 1940-tih zabilježila nekoliko nastupa na filmu („Priča jednog dana ili nedovršena simfonija jednog grada“ 1941., „Baletsko doba“ 1941.), a bila je i primabalerina Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Bila je koreograf na filmu „Ljubav i moda“ (1960.). 1960-tih je nastavila svoju umjetničku, baletnu, koreografsku i pedagošku karijeru u Melbourneu (Australija). Njezina umjetnička ostavština donirana je posthumno 2015. po njezinoj želji Muzejskoj kazališnoj zbirci Odsjeka za povijest Hrvatskog kazališta HAZU u Zagrebu. Nevenka Farčić (1898.-?) završila je Učiteljsku preparandiju u Dubrovniku 1923. Iste godine je započela s radom u struci. Udala se 1924. u Čari za Ambroza Gugića. Radila je kao učiteljica u Veloj Luci (1927.-1932.). Poslije rata živi u Zagrebu. Nevenkin sin Zoran Gugić bio je novinar. Radislav Farčić (1896.-?) bio je učesnik bijega preko Jadrana na vesla 1918. (o čemu je pisao Petar Grgec). Emigrirao je u Južnu Ameriku.
Unutarnji ustroj / genealogija:	1. Antun Farčić (1760.-?) i Marija Žuvela Grizun Sinovi: Ivan (pomorac), Petar (težak), Božo (pomorac) i Antun, kćerke: Frana i Kata. 2. Petar (16.9.1805.-10.1.1894.) – Katarina Prižmić Antuna Kćerka Marija (1834.) 3. Petar (16.9.1805.) - Marija Prizmić Fintrić (15.12.1803.), II. brak sinovi Antun i Ivan te kćerke Frana i Kata. 4. Antun (3.11.1839.-10.6.1911.) - Marija Oreb Mingurin (Marka i Mare Žabice Škajko, rođ. 2.8.1839.) Sin Petar (1864.-1937.) 5. Antun (3.11.1839.-10.6.1911.) - Anica Pederin (Kučište 7.4.? –31.3.1916.) Sin Ivan, kćerke Marija, Frana i Kata. 6. Petar (13.4.1864.-22.2.1937.) - Kata Surjan Trofo (Franka i Marije Maričić; 4.4.1869. - 22.8.1924.) sinovi Antun, Radislav i Petar-Radimir (23.8.1901.-4.8.1908), te kćerke Marija (1891.), Ljubica (1894.), Nevenka (1898.), Kata (1908.-1908.). 7. Antun (1.2.1890.-1974.) - Lucija Stražičić (Dubrovnik?) kćerka Tatjana Bombardelli/Kukoč/Pejić (Dubrovnik 1.6.1923. - Melbourne, Australija 27.8.2014.) 8. Antun (1.2.1890.-1974.) – Branka Azičić (?) (Beograd), II. brak Bez potomaka 9. Radislav (15.10.1896.) - Barbara Tomašić (Pakljena 21.9.1893.) Sin Dušan (15.5.1921.-1942?) 10. Marija Maša Farčić (17.12.1891. – 29.2.1976.) - Ante Marinović Rado Jurjev (5.5.1884.-10.4.1967.) Sinovi Petar (4.10.1919.), Stojan (10.7.1921.), Radimir (13.4.1926.), kćerke: Vinka (27.9.1923.), Katica (29.4.1931.) i Rajka (30.8.1932.-2012.), dipl. pravnica i bibliotekarka 11. Ljubica Farčić (4.8.1894.) - Vlaho Tomašić (Suđurađ) Bez potomaka 12. Marinka-Nevenka Farčić (25.10.1898.) - Ambroz Gugić (Čara) Sin Zoran Gugić (1929.), kćerka Beba udana Aničić 13. Stojan Marinović (10.7.1921.-?) – Slavenka Gugić Kotarac Matija (23.4.1921.-1970.) Sin Radimir (5.2.1942.), kćerke Nada-Vukosava (4.4.1946.) i Lydia (25.3.1960.) 14. Nada Marinović (Vela Luka 4.4.1946.) – Maxim Zuvela Brbe (Australija 29.7.1940.) Kćerke Elena (4.12.1978.), Tania (16.4.1982.), sin: Marko (21.9.1987.)