ARHiNET - Opći sirotinjski zavod u Rijeci

Povijest:	Iako se smatra da povijest gradskog skloništa za siromašne, nemoćne i bolesne seže do XV. stoljeća, kao relevantan povijesni izvor za određivanje godine njegova osnutka historiografija uzima odluku Gradskog vijeća od 22.VI.1572. da se za uzdržavanje bolesnih i siromašnih u bolnici uvede doprinos na vino i ulje što je značilo osiguranje stalnog prihoda za njeno djelovanje (G. Kobler, Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, III., Rovinj 1978, str. 57). Godinu dana kasnije, 26.III.1573. tu odluku ratificirao je nadvojvoda Karlo (HR-DARi-32, Općina Rijeka, I. Statuti, diplome, privilegiji i zapisnici sjednica, broj 4). Te iste godine 25.II. nadvojvoda Karlo dodijelio je riječkoj bolnici imanje i crkvu Sv. Marije na Škurinjama (Kobler, str. 58) kao izvor sigurnog prihoda. Stari hospital bio je smješten u Starom gradu uz crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije, a po kapeli Sv. Duha ustanova je nosila naziv i u svojim kasnijim razdobljima. Općinsko vijeće odlučilo je 1715. godine da će svake godine u isto vrijeme, 11.XI. imenovati svoja dva člana upraviteljima ustanove (A.F.Giacich, Epoche principali ...) Kako su prihodi ustanove s vremenom rasli (1779. Marija Terezija odredila je da se porez na uvoz vina izdvaja u korist bolnice, a 1804. godine Franjo I. osniva zakladu namijenjenu isključivo gradskoj bolnici) ona je uspijevala zbrinjavati sve veći broj potrebitih, među njima i gradsku nahočad, kao i isplaćivati novčanu pomoć siromašnima. Novo razdoblje u povijesti ubožnice i bolnice predstavljalo je njeno preseljenje iz nedostatnih prostora u Starom gradu u zgradu bivše tvornice voska Cavalli Licudi na Zagradu 1823. Prethodno je sagrađen odjel za psihičke bolesnike i kapela u koju je prenesena oltarna pala iz stare kapele Sv. Duha. Nova bolnica svečano je otvorena 1.VII.1823. Ustanova od tad nosi naziv Opći sirotinjski zavod u Rijeci (Instituto Generale de´Poveri in Fiume), a 17.VI. objavljen je i statut. Financiranje Zavoda riješeno je osnivanjem zaklade, Društva (Congregazione) Općeg sirotinjskog zavoda, odnosno prikupljanjem doprinosa uglednih i imućnih građana. Odluka o pokretanju djelavnice donesena je 1832. da bi 1. svibnja 1835. godine ona konačno bila i otvorena. Ukinuta je, u stvari zbog niza problema ugasila se, 1854. (HR-DARi-32, Općina Rijeka, busta 645, Cenni storici del Civico Spedale di Fiume, Fiume 1872.). Osim štićenika Zavoda, u djelavnici su radile i siromašne osobe bez posla prisiljene na prosjačenje, a koje zbog nedovoljnih kapaciteta Zavoda nisu mogle u njemu biti udomljene. Među legatima imućnih filantropa ostavljenih u korist Općeg sirotinjskog zavoda iznosom je bila naznačajnija i kao takva postala dugoročan financijski izvor, ostavština protomedika Primorja Giovanni Battiste Cambierija. On je svojim testamentom 1835. godine ostavio Zavodu svoj cjelokupni imetak u Rijeci od čega je nakon njegove smrti carskom odlukom 1838. osnovana Cambierijeva zaklada. Prema tiskanom izvješću uprave Zavoda o završnom računu za financijsku godinu 1845/46. (HR-DARi-278, Zbirka Okružnice, oglasi, plakati i letci, Dobrotvorne ustanove 1823-1879) pri djelavnici je u toj godini otvorena i škola (Scuola di Lavoro), a kao viši stupanj u socijalnom i medicinskom zbrinjavanju navodi se otvaranje rodilišta (Casa di maternità) pri Zavodu, u to vrijeme ne još kao općeg odjela već mjesta na kojem su u diskreciji zbrinjavane “tragične žrtve neiskustva”. U istoj godini otvoren je i drugi odjel za psihičke bolesnike. Osnivanjem Središnjeg povjerenstva za javnu dobrotvornost (Commissione centrale di pubblica beneficenza) kao središnjeg gradskog tijela nadležnog za sustavno bavljenje problemom siromaštva u gradu u rujnu 1856. reformira se i upravljanje Zavodom, a u vezi povećanih troškova Zavoda zbog usložnjavanja mreže njegovih funkcija kao i potrebe transformacije njegovog bolničkog dijela u modernu opću bolnicu. Neposredno upravljanje Zavodom povjereno je samo jednom liječniku, dok Središnje povjerenstvo za javnu dobrotvornost u svoju nadležnost preuzima višu odgovornost u ukupnom upravljanju ustanovom kao i financiranje pomoći gradskoj sirotinji izvan nje. Zavod odnosno njegova bolnica je 1857. odlukama viših vlasti poput drugih bolnica u Carstvu podignuta na razinu nozokomija odnosno opće javne zdravstvene ustanove s obvezom zbrinjavanja bolesnika bez obzira na njihovo podrijetlo što dotad nije bio slučaj. Time se javlja potreba za širenjem bolničkih kapaciteta, bolnica postaje dominantni dio Zavoda, dok se djelatnost ubožnice reducira. Ubožnica za razliku od bolnice i dalje zbrinjava samo štićenike s područja grada i okolice. Opisane promjene predstavljaju početak odvojenog razvoja bolnice i ubožnice, iako još uvijek pod zajedničkim financijskim i institucionalnim okvirom, no često suprotstavljenih potreba i interesa, što će postepeno voditi k njihovom konačnom razdvajanju 1880. godine. Prema ugovoru kojeg je sklopilo Povjerenstvo za javnu dobrotvornost s Redom sestara milosrdnica iz Zagreba skrb o bolesnicima i vođenje ukupnog domaćinstva Zavoda od 1.XI.1858. preuzima 16 sestara. Razmatrajući prijedloge povjerenstva nadležnog za pitanje reforme Zavoda, općinska skupština je na sjednici od 14.III.1864. u cilju decentralizacije odlučila da će djelovanje zdravstvenih i socijalnih ustanova u gradu biti uređeno putem tri odvojene uprave: jedne za bolnicu, odnosno Zavod, druge za pomoć siromašnima u gradu koju će voditi Povjerenstvo za dobrotvornost i treće za djelavnicu koju se namjeravalo reaktivirati kao potpuno zasebnu ustanovu (HR-DARi-32, Općina Rijeka, Protocollo della Congregazione Municipale, 1864). Zavod će uz pomoć jednog službenika voditi liječnik koji je istovremeno i upravitelj, a uprava će uključivati i povjerenike za pojedina pitanja. Prema kraju svoga djelovanja Zavod i svojim nazivom ukazuje na proces neizbježnog razdvajanja dviju već potpuno individualiziranih ustanova. Tijekom 1879. odlukama i planovima Gradskog zastupstva konačno se prišlo postupku administrativnog i materijalnog razdvajanja bolnice i ubožnice. U tu svrhu formirano je posebno povjerenstvo, a razdvajanje je trebalo stupiti na snagu 1.I.1880. godine, kako je i bilo. Dvije ustanove, iako i dalje na istoj zajedničkoj adresi, samostalno nastavljaju svoj razvoj, ubožnica kao gradska socijalna ustanova kojom upravlja Središnje povjerenstvo za javnu dobrotvornost , a bolnica u već pokrenutom smjeru moderne medicinske ustanove svoga vremena. Na porti Zavoda od 1835. godine bila je postavljena javna rotonda (pubblica ruota) gdje su na skrb Zavodu ostavljana napuštena izvanbračna djeca. Zbrinjavana su uz određenu naknadu, osim u slučajevima siromašnih majki. Rotonda je zatvorena 29.II.1872. godine s namjerom obeshrabrivanja napuštanja djece (HR-DARi-32, Općina Rijeka, busta 645, Cenni storici…, str. 9).
Sjedišta:	Rijeka
Djelatnost:	U starijim razdobljima gradsko sklonište za siromašne, nemoćne i bolesne. Od 1823. godine uz zbrinjavanje i materijalno pomaganje gradske sirotinje, starih i bolesnih s područja Rijeke i Sušaka, suzbijanje prosjačenja i skrb o nahočadi i siročadi, kao jedan od ciljeva Zavoda navodi se aktiviranje djelavnice (Casa di Lavoro) gdje se štićenici Zavoda mogu prema svojim sposobnostima posvetiti korisnom radu i tako nadoknaditi dio troškova za svoje uzdržavanje a djeca pod skrbi mogu izučiti zanat.
Nadležnost / Izvori ovlasti:	Statut (Organizzazione Del Generale Instituto de´Poveri, e della Casa di Lavoro nella Città di Fiume) od 17.VI.1823. Kapetansko vijeće donijelo je 9.III.1835. godine Pravilnik Djelavnice, Regolamento politico - economico - disciplinare pella Casa di Lavoro esistente nella libera fedelissima Città, e Porto franco di Fiume, kojim se specificira njeno ustrojstvo i nadležnosti (HR-DARi-258, Obiteljski fond Ossoinack). Zavod s pridruženom djelavnicom (Generale Instituto de Poveri ed unita Casa di Lavoro) je 13.VI.1838. dobio pravilnik (HR-DARi-609, Opći sirotinjski zavod u Rijeci, Izdvojeni predmetni spisi, Revizija financijskog poslovanja Zavoda 1838.). Sačuvan je, iako necjelovit, pravilnik iz razdoblja nakon 1846. godine, a može se pretpostaviti da traje najkasnije do 1856. godine (HR-DARi-22, Gradsko poglavarstvo Rijeka, E 161/1880). Nakon što je postupak njegove izrade potrajao tri godine, novi statut Zavoda stupa na snagu 1871. (HR-DARi-32, Općina Rijeka, busta 645, Cenni storici del Civico Spedale di Fiume, Fiume 1872) Opći sirotinjski zavod, prema svom posljednjem Pravilniku iz 1877. godine (HR-DARi-22, Gradsko poglavarstvo Rijeka, E 161/1880) nosi naziv Gradska bolnica Svetog Duha i pridružena joj ubožnica (Ospitale civico di Santo Spirito e della unitavi in Fiume). Dio djelatnosti Zavoda koji se odnosio na prijam i program udomljavanja nahočadi bio je uređen posebnim pravilnicima. U gradivu se nalazi da je (čini se prvi) takav pravilnik donesen po uzoru na Trst 1858. godine (HR-DARi-32, Općina Rijeka, busta 645, Bilancio quinquennale dell´Istituto generale dei poveri in Fiume dal 1857-58 al 1861-62, 1863.)
Unutarnji ustroj / genealogija:	Prema Statutu iz 1823. godine poslovanje Zavoda neposredno vodi uprava (direzione) koja Društvu kao višem upravnom tijelu ustanove, u čiji sastav ulaze predstavnici imenovani od Kapetanskog vijeća te predstavnici dobročinitelja, podnosi na raspravljanje sva bitna pitanja poput završnog računa i proračuna. Sve konačne odluke kao i prijedlozi daju se u posljednjoj instanciji Kapetanskom vijeću na znanje i usvajanje. Društvo podnosi Kapetanskom vijeću prijedlog za izbor četiri ravnatelja Zavoda, dok je imenovanje prvog ravnatelja u izravnoj nadležnosti Kapetanskog vijeća. Prema Pravilniku iz 1838. djelovanje je organizirano u šest odjela, a to su: uprava, smještaj bolesnih siromaha ili bolnica, smještaj siromaha invalida, smještaj nahočadi, dodjela dobrotvorne pomoći u novcu i djelavnica. Bolnica osim odjela za psihičke bolesnike, podijeljenog po spolu, ima i kliniku za sifilitičare. Pravilnik precizno uređuje rad svakog odjela, donosi detaljan plan osoblja po odjelima, opisuje njegove nadležnosti. U članku 24. popisane su uredske knjige, protokoli i kazala. Pravilnik iz razdoblja nakon 1846. godine uz odredbe o bolnici, ubožnici, distribuciji materijalne pomoći siromasima izvan Zavoda, uključuje odredbe i o novim odjelima: manikomiju, rodilištu, djelavnici i radnoj školi. Djelavnica ima svoju posebnu upravu, a za njen rad kao i radne škole odgovoran je jedan od pet ravnatelja koji čine upravu Zavoda. Uprava je podređena Kapetanskom vijeću, a u hitnim pitanjima njegovom predsjedništvu. Pri Zavodu od 1859. do 1871. djeluje i poseban odjel za škrljevsku bolest jer je bolnica za tu bolest u Kraljevici bila privremeno zatvorena. Prema Statutu iz 1871. dva su glavna odjela ustanove, jedan namijenjen štićenicima ubožnice, drugi bolesnima. Bolnica se dijeli na opći i kirurški odjel te rodilište. Na čelu Zavoda je liječnik ravnatelj, a od osoblja statut predviđa dva primariusa, dva sekundarca i babicu. Prema Pravilniku iz 1877. godine bolnica, uz pomoćnu bolnicu, ima pet odjela: opći, kirurški, za sifilitičare, za psihičke bolesnike i rodilište. Ubožnica ima tri odjela: za odrasle invalide, za siromašnu djecu bez roditelja i za nahočad. Ravnatelja Zavoda koji je jedan od dva primarijusa imenuje Gradsko zastupstvo. Zavod ima i upravni odbor sastavljen od tri člana imenovana od Gradskog zastupstva. U administraciji Zavoda još rade upravitelj i kontrolor.