ARHiNET - Milosrdni dom Braća Branchetta

Povijest:	Gradska ubožnica s višestoljetnim porijeklom od 1.I.1880. djeluje kao samostalna općinska dobrotvorna ustanova pod nazivom Opći sirotinjski zavod u Rijeci (Istituto generale dei poveri) preuzimajući ime ustanove koje je do tada bila tek dio. Naime, krajem 1879. godine odvajaju se ubožnica i gradska bolnica, dotada tijela pod zajedničkom upravom i usko povezana unutar jedinstvenog Općeg sirotinjskog zavoda. Zavod je kao gradsko tijelo pod nadležnošću Središnje dobrotvorne komisije (Commissione Centrale di Pubblica Beneficenza) koja se bavila problemom siromaštva u gradu i borbom protiv njega. Pripojenje Rijeke Kraljevini Italiji nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i gašenja Riječke države donijelo je ustanovi određene promjene. U siječnju 1924. godine izvanredni povjerenik za općinu Rijeka temeljem prijedloga Središnje dobrotvorne komisije donosi odluku da Opći sirotinjski zavod promijeni naziv u Milosrdni dom Braća Branchetta (Pia Casa di Ricovero Fratelli Branchetta) po riječkim dobrotvorima Antoniu i Costantinu Branchetta koji su 1903. darovnicom namijenili svoju ostavštinu isključivo za izgradnju novog zdanja ubožnice. U svibnju 1925. godine nadležnost Središnje dobrotvorne komisije nad ubožnicom kao i nad drugim javnim ustanovama za skrb i dobročinstvo preuzima izvanredni povjerenik za dobrotvorne ustanove (Commissario Straordinario alle Opere pie) imenovan od prefekta. Njegova nadležnost bila je prilagoditi administraciju dobrotvornih ustanova talijanskom zakonodavstvu i pripremiti njihovo promaknuće u pravne osobe. Budući da ubožnica nije posjedovala primjerenu imovinu predsjednik vlade joj je kraljevskim dekretom od 11.III.1926. pod brojem 410 dodijelio aktivu preostalu iz proračuna bivše Riječke države kao njegovu nepovredivu imovinu. Ona se i dalje uzdržava od godišnje naknade uvrštene u proračun grada. Ubožnica dobiva status pravne osobe donošenjem novog statuta odobrenim dekretom ministra unutarnjih poslova od 14.XI.1929. pod brojem 2053. U ustanovi djeluju starački dom i sirotište, oba s muškim i ženskim odjelom. I u muškom i u ženskom odjelu sirotišta odvojena su djeca koja pohađaju osnovnu školu od djece koja pohađaju domske laboratorije i radionice, te vanjske radionice i poduzeća. Nakon preuređenja 30-ih godina dostignuto je 300 smještajnih mjesta. Od 1931. godine ustanova organizira prvu ljetnu koloniju, odnosno boravak djece uz more, u Borgomarini. Godine 1933. kolonija je premještena u Villu Miramar na Costabelli. Nova uprava je preuzela ustanovu 2.V.1945. U njoj su i dalje smješteni nemoćne i stare osobe te socijalno i obiteljski nezbrinuta djeca. Morske kolonije su izdvojene iz njezine nadležnosti. Tijekom 1947. godine u Zavod se upućuju i osobe kažnjene na prisilni rad. Iste godine Zavod San Vincenzo de Paoli (Istituto S. Vincenzo de Paoli) iz Voloskog djelovao je kao odjel Zavoda Branchetta u kojem su bile smještene starice. U njemu su sve dužnosti obavljale časne sestre budući da je zgrada u kojem je bio smješten vlasništvo vjerske općine. Krajem iste godine ustanova temeljem odluke Ministarstva socijalnog staranja pod brojem 50282/47 preuzima štićenike i osoblje Dječjeg doma "Tomislav Hero" iz Bakra. Ustanovom do 1947. godine upravlja Socijalni odjel Gradskog narodnog odbora Rijeka putem njezinog upravitelja. Nakon 1947. Zavod poput drugih srodnih ustanova djeluje sve samostalnije iako kao gradska ustanova uvijek pod nadležnošću odjela GNO-a Rijeka (od 1947. do 1949. Zdravstveno-socijalnog odjela, 1950. i 1951. Povjereništva za socijalno staranje, od 1952. do 1955. Odjela za narodno zdravlje i socijalnu politiku). Zavod se tijekom 1949. godine podijelio na dva doma, Dječji dom "Branchetta" Rijeka / Casa del bambino "Branchetta" Fiume i Starački dom "Branchetta" Rijeka / Casa del vecchio "Branchetta" Fiume, koji djeluju u istoj zgradi. Također imaju zajedničko osoblje, zajedničku upravu i uredsko poslovanje. Još od 1948. godine planirano je razdvajanje djece od odraslih zbog neprimjerenosti njihovog zajedničkog smještaja. Kako su pripreme drugih domova za prijam staraca potrajale, Starački dom Rijeka rasformiran je tek 8.I.1951. Njegovi štićenici upućeni su u Dom staraca Bakar te Dom staraca III. rajona. U jesen 1954. godine broj djece u Domu smanjuje se sa 229 na 77 jer se veliki domovi više ne smatraju primjerenim za odgoj djece. Djeca se premještaju u druge domove (Crikvenica, Novi, Lokrum, Suhopolje, Samobor, Delnice, Cres, Fužine, "Silvije Bakarčić", Poreč, Rovinj). Premještaju se i djelatnici. Opseg poslovanja Doma ukupno se smanjuje. Nakon zaključka Savjeta za narodno zdravlje i socijalnu politiku od 30.V.1955. godine da je nakon izvršene reorganizacije dječjih domova prestala potreba za postojanjem Dječjeg doma "Niko Katunar", NO grada Rijeke donio je na sjednici Gradskog vijeća održanoj 9.VI.1955. godine i na sjednici Vijeća proizvođača održanoj istog datuma, pod brojem 16608-1955 rješenje da se ustanova ukida s danom 30.VI.1955. te da se likvidacija ima izvršiti do 30.IX.1955 (Službeni vjesnik NO-a grada Rijeke, br. 7/1955). Nepokretna imovina, odnosno zgrada Doma, ima se predati na upravljanje Medicinskom fakultetu u Rijeci koji se tad otvara. Pokretna imovina ustanove trebala se predati socijalnim i drugim ustanovama prema njihovim potrebama, a osoblje biti premješteno s danom 1.VII.1955. u socijalne ustanove u koje budu smještena djeca. Sjedište stvaratelja do 1911. godine bilo je u zajedničkom kompleksu s bolnicom na tadašnjoj Piazzi Cambieri (završetak današnje Ciottine ulice). Novo, za to vrijeme moderno zdanje ubožnice (današnji Medicinski fakultet) namjenski izgrađeno donacijom braće Branchetta na potezu Plase - Stranga (današnja Ulica braće Branchetta) otvoreno je 1911. godine. U njemu je stvaratelj djelovao do dana svog rasformiranja, osim kratkog razdoblja od početka 1945. (možda i nešto ranije) do ožujka 1946. godine, kada je uprava privremeno izmještena u Opatiju u Villu Lakatos gdje su bile smještene i starice (da li i djevojčice?) . Također, od listopada 1945. do ožujka 1946. odjeli starih štićenika i dječaka izmješteni su u bivšu Villu Cilenti (bivša Via Buonarroti 17, današnja Tizianova ulica).
Sjedišta:	Rijeka
Djelatnost:	Osnovni cilj Zavoda bio je pružiti utočište i skrb osobama s područja Rijeke nemoćnima da se sami uzdržavaju. Prema Statutu iz 1929. cilj njegova djelovanja je pružiti sklonište, uzdržavanje i pomoć odraslim siromasima nesposobnim za rad u duhu čl. 2 Kraljevskog dekreta sa zakonskom snagom od 19.XI.1889. broj 6535, te maloljetnoj siromašnoj siročadi i siromašnoj djeci bez zdrave obiteljske skrbi. Smještaj i skrb mogu dobiti samo siromasi i djeca s područja Rijeke.
Nadležnost / Izvori ovlasti:	Zavod je kao gradsko tijelo pod nadležnošću Središnje dobrotvorne komisije. Nadležnosti i ustrojstvo Komisije uređeni su Općim pravilnikom mjera protiv siromaštva (Regolameno generale dei provvedimenti per l'indigenza in Fiume) i Internim pravilnikom Središnje dobrotvorne komisije prihvaćenim od gradskog zastupstva na sjednici od 24. i 25.XI.1879. pod brojem 6233 i odobrenim od ugarskog ministra unutarnjih poslova 27.II.1880. pod brojem 3297. Odredbe o upravljanju Općim sirotinjskim zavodom (Disposizioni circa l'amministrazione dell' Istituto generale dei poveri) sadržane u Internom pravilniku Središnje dobrotvorne komisije bile su osnova organizacije i rada Zavoda u to vrijeme. Ubožnica dobiva status pravne osobe donošenjem novog statuta odobrenim dekretom ministra unutarnjih poslova od 14.XI.1929. pod brojem 2053. Odredbe iz Statuta precizirane su Internim pravilnikom odobrenim od Administrativnog vijeća na sjednici od 26.II.1934. odlukom broj 7/934. Pravilnik detaljno uređuje organizacijsko ustrojstvo i kadrovsku strukturu u ustanovi. Statut i Pravilnik pozivaju se na Zakon o javnim dobrotvornim ustanovama od 17.VII.1890. broj 6972 (Gazzetta Ufficiale del Regno, 22.VII.1890., br. 171.), Kraljevski dekret o reformi Zakona o javnim dobrotvornim ustanovama od 30.XII.1923. broj 2841(Isto, 8.I.1924., br. 6), Reformu Kraljevskih dekreta od 30.XII.1923. broj 2841 i 3048 o javnim dobrotvornim ustanovama, od 17.VI.1926. broj 1187 (Isto, 16.VII.1926., br. 163) i na Kraljevski dekret-zakon o uputstvima za proširenje važećih odredbi o pregledu i odobrenju računa općina i pokrajina na javne dobrotvorne ustanove i za utvrđivanje zaostalih računa istih od 20.II.1927. broj 257 (Isto, 10.III.1927., br. 57). Uvođenjem državno-političkih promjena nakon II. svjetskog rata i ulaskom Rijeke u granice NR Hrvatske i FNRJ stvaratelj ne mijenja svoju nadležnost, a bitno niti unutarnju organizaciju. Statuti i pravilnici ustanove iz poslijeratnog vremena nisu pronađeni kao ni podaci o njihovom postojanju. Djelovanje ustanove bilo je uređeno odlukama i rješenjima nadležnog odjela gradske uprave kao i viših organa uprave, a prijedlozi doneseni u ustanovi morali su biti odobreni od istih. Jedini pravni propis pronađen u službenim novinama koji uređuje pitanje domova i srodnih ustanova je savezna Uredba o donošenju republičkih propisa o organizaciji, upravljanju i financiranju socijalnih ustanova iz 1953. godine (Službeni list FNRJ br. 54/1953., potvrđeno u SL br. 8/1954).
Unutarnji ustroj / genealogija:	Prema Odredbama o upravljanju Općim sirotinjskim zavodom on ima tri odjela: za nemoćne odrasle osobe, za siročad i za nahočad. Namještenici dodijeljeni Zavodu su nadzornik (ispettore) i kontrolor (controllore) sa statusom gradskih službenika. Nadzornik, koji ujedno vrši dužnost tajnika Komisije, ima nadležnost upravitelja. Imenuje ga gradsko zastupstvo. Kontrolor je suodgovoran s nadzornikom za točnost u podnošenju računa, za novac i vrijednosnice, kao i za materijal i potrošačke artikle. Osim toga on ima i posebne odgovornosti u uredskom poslovanju, a nadzire i održavanje discipline i reda. Ostalo potrebno osoblje kao što su npr. poslužitelji, u službu uzima Komisija. Za medicinsku skrb zadužena je medicinska sestra, a Komisija u tu svrhu angažira i jednog gradskog ili bolničkog liječnika. Posebno su uređeni odnosi s ocima Kapucinima i redom Sestara milosrdnica u svezi duhovne skrbi i održavanja čistoće, kuhanja i pranja te pomoći medicinskoj sestri. Časne sestre imaju posebnu ulogu u radu s djecom. Komisija vrši neposredan nadzor nad Zavodom preko svoja dva predstavnika koji nadgledaju poslovanje službenika, stanje financija, potrošnju robe i održavanje zgrada. Prema statutu iz 1929. radom ustanove upravlja administrativno vijeće koje ima pet članova: predsjednika imenovanog od prefekta i četiri vijećnika od kojih su dva imenovana od gradske vlasti, jedan od Pokrajinskog saveza Nacionalne ustanove za zaštitu majke i djeteta i jedan od Pokrajinskog odbora Nacionalne ustanove Balilla. Vijeće osigurava redovan rad ustanove, izrađuje prijedloge pravilnika i plan osoblja, po potrebi pokreće promjene statuta i pravilnika, imenuje i razrješava osoblje te općenito odlučuje o svim pitanjima važnim za ustanovu. Predsjednik vijeća predstavlja ustanovu i brine o izvršenju odluka vijeća. Prema Intrenom pravilniku iz 1934. osoblje se dijeli na administrativno i unutarnje. Prvo čine: ravnatelj-tajnik, računovođa i ekonom. Ravnatelj-tajnik nadređen je svom osoblju i odgovoran za cjelokupno funkcioniranje ustanove. Posebno je odgovoran za uredsko poslovanje i rad tajništva. U nadležnosti računovođe su financijski poslovi. U odsutnosti zamjenjuje ravnatelja. Ekonom odgovara za pokretna i nepokretna dobra, skrbi za nabavku, nadzire skladište i kuhinju. Dužnosti blagajnika povjerene su bilo općinskom porezniku bilo lokalnoj štedionici ili nekoj privatnoj osobi. U unutarnje osoblje ulaze: liječnik, kapelan, učitelj (odjel za dječake), učiteljica (odjel za djevojčice), 9 časnih sestara, voditelj pomoćnika, 2 pomoćnika i 10 poslužitelja. Pravilnik precizno uređuje nadležnosti unutarnjeg osoblja. Poslove u domskim radionicama kao i one redovnog održavanja zgrade obavljaju stolar, soboslikar, mehaničar, zidar, povrtlar i vrtlar. Nakon rata stvaratelj ne mijenja bitno unutarnju organizaciju. Nisu pronađeni posebni propisi koji uređuju pitanje uredskog poslovanja i ustroja pismohrane. Prema Odredbama iz 1879. godine kontrolor vodi protokol i knjige, šalje i urudžbira spise te čuva pismohranu. Interni pravilnik iz 1934. godine malo preciznije normira uredsko poslovanje. Tajništvo vodi ravnatelj-tajnik. On prima spise i upisuje ih u opći urudžbeni zapisnik. Pomaže predsjedniku Administrativnog vijeća u obavljanju uredske prepiske. Stavlja ih u postupak, podnosi predsjedniku na odobrenje i potpis. Ravnatelj-tajnik supotpisuje spise. Također, vodi i povjerljivi urudžbeni zapisnik. Prema Pravilniku računovođa vodi zakonom propisane knjige i sastavlja odnosne spise. Ekonom izrađuje evidencije pokretnih i nepokretnih dobara te knjigu skladišta.