ARHiNET - Zemaljska komisija za repatrijaciju Hrvatske

Povijest:	Uredbom o organizaciji službe za repatrijaciju ratnih zarobljenika, prisilno odvedenih radnika, interniraca, osuđenika i drugih (SL 30/1945), od 28. travnja 1945., pri Ministarstvu socijalne politike DFJ, osnovana je Državna komisija za repatrijaciju. Kao njezin izvršni organ ustanovljen je Štab Državne komisije za repatrijaciju pri Ministarstvu socijalne politike, koji je djelovao sukladno koordiniranim uputama Ministarstva narodne obrane i Ministarstva socijalne politike. Administrativne poslove Državne komisije vodilo je Odjeljenje za repatrijaciju saveznog Ministarstva socijalne politike. Službena objava promjene naziva iz Štaba u Zemaljsku komisiju za repatrijaciju nije zabilježena u službenim glasilima, ali se prema gradivu ona može pratiti od ožujka 1946. Također, uvidom u gradivo, utvrđeno je kako od kraja listopada 1950. poslove vodi Prihvatna stanica za repatrijaciju Ministarstva socijalnog staranja, koje djeluje do 1951. godine, a njegove će poslove tada preuzeti Savjet za narodno zdravlje i socijalnu politiku do lipnja 1956. godine. Prihvatna stanica za repatrijaciju javlja se od svibnja 1947. Pri komisiji odnosno prihvatilištu djelovale su i baze za repatrijaciju koje se spominju i 1952. Komisija i njeni uredi imali su sjedište u Zagrebu, Paromlinska 10. Podatak o prestanku rada ove institucije nije zabilježen u službenim propisima.
Sjedišta:	Zagreb
Djelatnost:	Pravilnikom o izvršenju Uredbe o organizaciji službe za repatrijaciju (SL 38/1945), od 31. svibnja 1945., utvrđeno je kako služba za repatrijaciju obuhvaća sve državljane Jugoslavije koji se kao žrtve rata nalaze u inozemstvu, bilo u „od saveznika okupiranoj neprijateljskoj zemlji, bilo u prijateljskoj ili neutralnoj zemlji“. Osobe koje se trebaju repatrirati putem službe za repatrijaciju (repatrirci) bili su ratni zarobljenici, prisilno odvedeni radnici, internirci, politički zatvorenici, stanovništvo deportirano iz krajeva Jugoslavije koje je okupator pripojio svom teritoriju, zatim osobe koje su po ugovoru, do kojeg je najčešće dolazilo posrednom prinudom, odlazile na rad u Njemačku ili u zemlje pod njemačkom okupacijom. Štab u Beogradu bio je središnji izvršni organ Državne komisije koji je upravljao organiziranjem štabova za repatrijaciju u Hrvatskoj i Sloveniji, koji je svaki o svom radu podnosio izvještaj Štabu u Beogradu (za područje ostalih federalnih jedinica, zbog geografskog položaja i neznatnog opsega poslova, poslove repatrijacije vodio je sam Centralni štab u Beogradu). Dužnost štabova bila je da u suradnji s vojno-teritorijalnim komandama, komandama mjesta i gradova te s narodnim odborima, pronađu i uspostave odgovarajuća prihvatilišta za repatrirce. Pravilnikom je bio propisan način vođenja prihvatilišta odnosno logora za repatrirce te postupak vezan uz provođenje sanitetsko-higijenskih mjera, ustanovljavanje identiteta, popisivanje te vođenje kartoteke repatriraca. Strani državljani – repatrirci koji su prolazili kroz državu, bili su smješteni u posebna prihvatilišta za strance i transportirani u posebne sabirne stanice u Zemunu, Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, gdje se provodila registraciju na temelju kartona dobivenih od UNRRA-e (United Nations Relief and Rehabilitation Administration). Zakonom o potvrdi i izmjenama Uredbe o organizaciji službe za repatrijaciju ratnih zarobljenika, prisilno odvedenih radnika, interniraca itd. od 28. travnja 1946. (SL 24/1946), utvrđeno je kako organizacijom službe upravlja Komitet za socijalno staranje pri Vladi FNRJ. Služba je trebala održavati veze sinozemnim nadležnim vlastima i ustanovama u svrhu povratka državljana, te vođenja središnje evidencije o vraćanju repatriraca i prihvata i povratka stranih državljana. Dana 23. kolovoza 1945. donesen je Zakon o oduzimanju državljanstva oficirima i podoficirima bivše Jugoslavenske vojske koji neće da se vrate u domovinu i pripadnicima vojnih formacija koji su služili okupatoru i odbjegli u inozemstvo (SL 64/1945), za kojim je uslijedio Zakon o oduzimanju državljanstva oficirima i podoficirima bivše jugoslavenske vojske, koji neće da se vrate u domovinu, pripadnicima vojnih formacija koji su služili okupatoru i odbjegli u inozemstvo, kao i osobama odbjeglim nakon oslobođenja (SL 86/1946). Državljanstvo neće izgubiti osobe koje u roku od dva mjeseca nakon službene objave da je repatriranje završeno, daju izjavu jugoslavenskim predstavnicima i stave se na raspolaganje jugoslavenskim vlastima za repatrijaciju. Uslijedio je niz zvaničnih objava i rješenja o završetku repatrijacije u raznim državama: Njemačka, Švedska, Norveška i Danska (SL 6/1946), Poljska (SL 16/1946), Mađarska ( SL 19/1946), Švicarska (SL 29/1946), Njemačka i Norveška (SL 34/1946), Egipat (SL 46/1946, SL 48/1946), Belgija i Luksemburg (SL 86/1946), Portugal (SL 92/1946), Turska (SL 98/1946), Rumunjska (SL 98/1946), Južno-Afrička Unija (SL 98/1946), Italija (SL 9/1947).