ARHiNET - Civilni komesarijat u Poreču

Povijest:	Civilni komesarijati uspostavljeni su u prosincu 1918. ili s početkom 1919. godine u sjedištima kotarskih poglavarstava (1868-1918) u Poreču, Pazinu, Puli, Kopru, Voloskom i Lošinju kao tijela talijanske uprave na okupiranom području, a nastavili su djelovati s prema austrijskim propisima te odlukama i odredbama nove talijanske vojne uprave. U razdoblju od studenoga 1918. godine pa do srpnja 1919. bili su neposredno podređeni vojnom zapovjedništvu talijanske vojske u Trstu i Guberniju Julijske krajine u Trstu, a od ukidanja vojne uprave pa do formiranja Generalnog vicekomesarijata za Istarsku provinciju u Poreču u prosincu 1921. godine bili su pod izravnom nadležnošću Generalnog civilnog komesarijata u Trstu te, preko njega, Centralnog ureda za Nove provincije u Rimu. Civilni komesarijati prestaju djelovati krajem 1922. godine temeljem Zakona br. 1373 od 17.10.1922. kojim je provedeno daljnje usklađivanje administrativnog ustroja u pripojenim krajevima s onim u Kraljevini Italiji te su umjesto ukinutih tijela u njihovim sjedištima osnivaju potprefekture.
Sjedišta:	Poreč
Djelatnost:	Civilni komesarijati djelovali su prema austrijskim propisima te odredbama i propisima talijanskih vojnih i civilnih vlasti donesenima nakon okupacije za područje Julijske krajine. Među ostalim, bili su zaduženi za održavanje reda i mira, regrutaciju i vojne poslove, ubiranje poreza od općina i neposredan nadzor nad cjelokupnim poslovanjem općine, izdavanje dozvola za nošenje oružja, nadzor nad školstvom, donošenje odluka vezanih uz lokalne gospodarske aktivnosti, trgovinu i ribarenje, te crkvene financijske i kadrovske poslove.
Nadležnost / Izvori ovlasti:	Stvaratelj je bio nadležan za područje političkog kotara Poreč, odnosno općine Poreč, Vrsar, Motovun, Oprtalj, Vižinada, Višnjan, Buje, Grožnjan, Umag, Novigrad i Brtonigla.
Opći kontekst:	Krajem listopada 1918. (30.10.1918) predstavnik talijanske vojske general Armando Diaz i predstavnik austrijske vojske general Weber sklopili su primirje u Villa Giusti kraj Videma, a prema usuglašenim uvjetima austrijska se vojska morala povući na granicu označenu u čl. 4 Londonskog ugovora od 26.4.1915. godine u kojem se navodi da će Italija iza dovršetka rata dobiti Trentin, cisalpinski dio Tirola, Trst, Goricu, Gradišku te Istru s Kvarnerom i sjeverozapadnim otocima. Na područjima koje je napustila austrijska vojska uprava je privremeno povjerena vrhovnom zapovjedništvu talijanske vojske. Izvršnu vlast na okupiranom području imao je Generalni sekretarijat za civilne poslove, koji je bio izravno podređen vrhovnom vojnom zapovjedništvu i središnjim tijelima državne uprave u Rimu i bio je nadležan za sve građanske poslove i civilne službe. Odredbama primirja također je određeno da tijela pokrajinske, kotarske i općinske uprave nastavljaju s radom prema austrijskim propisima te s istim nadležnostima i ovlastima kao u vrijeme austrijske uprave, ali pod izravnim nadzorom vojnih zapovjedništava talijanske okupacijske vojske. U studenome 1918. godine je odlukom vrhovnog zapovjednika vojnih snaga na čelo pokrajinske uprave kao guverner Julijske krajine (grad Trst, Istra te Gorica i Gradiška) imenovan general Pecori Giraldi. Ovlasti guvernera Julijske krajine odgovarale su onima namjesnika austrijskog Primorja. Provincijska administracija, na čelu s komesarima za autonomne poslove, uspostavljena je u Gorici (za Goricu i Gradišku), Trstu (za Trst s okolicom) i Poreču (za područje austrijske Markgrofovije Istre), a guverneru su bili potčinjeni civilni komesari, koji su preuzeli funkcije, ovlasti i nadležnost austrijskih kotarskih poglavarstava u Kopru, Pazinu, Puli, Poreču, Voloskom i Lošinju. Iako su sva predstavništva gradskih i općinskih upravnih tijela prema odredbama primirja u Villa Giusti trebala biti potvrđena te nastaviti djelovati, značajan broj općinskih uprava bio je iz sigurnosno-političkih razloga raspušten već početkom 1919. godine. Funkcije austrijskog općinskog odbora i općinskog vijeća koncentriraju se pri načelniku općine, odnosno, u slučajevima kada je iz sigurnosnih ili političkih razloga došlo do smjene općinske uprave, pri izvanrednom komesaru općine („commissario straordinario per il comune“, „sindaco“). Tijekom mirovne konferencije u Parizu (12. siječnja 1919 – 10.9.1919), Italija je se postupno pripremala za aneksiju okupiranih područja. U siječnju 1919. godine osnovano je Ministarstvo za oslobođene krajeve (osnovano Dekretom br. 41 od 19.1.1919, a ukinuto Dekretom od 25.2.1923. br. 391), sa zadaćom da tijekom prve godine po obnovi mira upravlja cjelovitom uspostavom funkcija civilne uprave te da obnovi gospodarske aktivnosti u zoni prethodnih ratnih operacija. Proces zamjene vojne uprave civilnom upravom nastavljen je u srpnju 1919. godine (Dekret br. 160 od 7.7.1919), kada je pri Ministarskom savjetu Kraljevine Italije osnovan Centralni ured za nove provincije (Ufficio centrale per le nuove provincie del Regno), čija je zadaća, uz preuzimanje ovlasti koje su do tada provodili vrhovno tršćansko vojno zapovjedništvo i Generalni komesarijat za civilne poslove, bila prilagodba i usklađivanje administrativnog i ekonomskog sustava u novim područjima talijanskom državnom ustroju te priprema aneksije bivših austrijskih područja. Na čelo Centralnog ureda za nove provincije, kojim je uspostavljena neposrednija veza sa središnjom vlašću Kraljevine Italije u Rimu, imenovan je Francesco Salata. Istim dekretom (Dekret br. 160 od 7.7.1919) ukinuta je funkcija vojnog guvernera Julijske krajine, a njegove nadležnosti preuzima generalni civilni komesar, imenovan za područje Julijske krajine 20.7.1919. (Cofolli tijekom 1919. godine, a Antonio Mosconi tijekom 1920, do kolovoza 1922). Imenovanjem Generalnog civilnog komesarijata za Julijsku krajinu sa sjedištem u Trstu vojna uprava je u cijelosti zamijenjena civilnom. Ovlasti generalnih civilnih komesara određene su Dekretom br. 1251 od 24.7.1919. U odnosu na ovlasti prefekta u Italiji i ovlasti namjesnika Primorja u prethodnom austrijskom sustavu, generalni civilni komesar za Julijsku krajinu imao je šire zakonodavne i izvršne ovlasti, te je bio izravno zadužen za donošenje uredbi i propisa, pravilno funkcioniranje svih građanskih službi te za održavanje javnog reda i mira. Po ratifikaciji mirovnog ugovora između Italije i Austrije (St. Germain, 16.7.1920), 12. studenoga 1920. godine sklopljen je Rapallski ugovor (potvrđen Zakonom br. 1778 od 19.12.1920), kojim je Kraljevini Italiji, uz Zadar s okolicom, pripojena Julijska krajina, za čime je uslijedila odluka o protezanju valjanosti ustava i zakona Kraljevine Italije na područje Julijske krajine (Dekret br. 1902 od 30.12.1920), te je u veljači 1921. i formalno utvrđen prestanak ratnog stanja (Dekret br. 210 od 24.2.1921). Sistematizacija administrativnog ustroja na području Julijske krajine provedena je Zakonom br. 1269 od 31.8.1921, kojom se potvrđuju političke i upravne funkcije Generalnog civilnog komesarijata za Julijsku Krajinu u Trstu, a istim zakonom omogućeno je osnivanje nižih tijela (vicekomesarijata, na čelu s vicekomesarom), koja preuzimaju funkcije komesara za autonomne poslove u Gorici, Trstu i Poreču. Istovremeno, u Poreču je osnovan i izvanredni pokrajinski odbor (Giunta provinciale straordinaria, Dekret br. 1747 od 19.11.1921, izmjene Dekret br. 47 od 19.1.1922), a općinskom vijeću Trsta pridane su funkcije pokrajinskog sabora. Generalni civilni vicekomesarijat za Istarsku provinciju u Poreču i civilni komesarijati u Poreču, Puli i Pazinu djelovali su do uspostave fašističke diktature u listopadu 1922. godine, koja je potom provela daljnje usklađivanje administrativnog ustroja u pripojenim krajevima s onim u Kraljevini Italiji, te su umjesto ukinutih tijela u njihovim sjedištima osnivaju potprefekture. S krajem 1922. prestaje djelovati i Centralni ured za nove provincije.