ARHiNET - Sabor Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije

Povijest:	Počeci postojanja Sabora Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije sežu u vrijeme dinastije narodnih vladara u 9. stoljeću (narodni zborovi). U tom su razdoblju (9. - 11. stoljeća) kraljevi sazivali narodne zborove, a na njima su sudjelovali crkveni dostojanstvenici, uglednici naroda te običan puk. Zborovi su bili sazivani radi rješavanja sudskih sporova, potvrda povlastica i prava te donosile najrazličitije odredbe o upravi. Posebnu skupinu zborova činili su tzv. krunidbeni sabori čije se održavanje proteglo i na vrijeme dinastije Arpadovića. Već krajem 12. stoljeća, a posebno u 13. stoljeću dolazi do jačanja plemstva te narodni zborovi prerastaju u staleške sabore na kojima svoje mjesto imaju velikaši, plemstvo i crkveni dostojanstvenici. Kako Hrvatska nije imala jedinstvenu upravu, tako su tijekom srednjeg vijeka postojala dva staleška sabora. Njihova je afirmacija ovisila o jakosti lokalnog plemstva. Sabori južno od Gvozda pojavljuju se tek od polovice 14. stoljeća (zbog jake plemićke vlasti obitelji Šubića i Frankapana, koju je uspio suzbiti Ludovik I.). Na prostoru sjeverno od Gvozda (Slavonija) plemstvo je, temeljem povlastica Zlatne bule Andrije II. iz 1222. godine, udarilo temelje staleškim skupštinama već u 13. stoljeću. Prvi poznati slavonski sabor bio je održan u Zagrebu 20. travnja 1273. pod predsjedanjem bana Matije Čaka. Taj slavonski sabor sebe naziva: Opći sabor čitave kraljevine Slavonije (Congregacio Regni tocius Sclavoniae generalis). Na slavonskim su saborima pod predsjedanjem bana sudjelovali prelati, velikaši i plemići više srednjovjekovnih županija ili cijele Slavonije. Na njima su se rješavala pitanja vezana uz obranu Kraljevine, zaštitu i potvrdu prava plemića na njihove posjede te sudski sporovi. U 15. stoljeću, nakon gubitka Dalmacije i sve veće osmanlijske prijetnje, sve je ćešći predmet rasprava na saborima obrana zemlje. Sabori se održavaju neredovito, bez ustaljenog sjedišta. Sastaju se na poziv bana, a mjesta saborovanja postupno postaju isključivo Križevci i Zagreb. U vrijeme borbi za prijestolje između pristaša Ferdinanda i Ivana Zapolje održavaju se odvojeni hrvatski i slavonski sabori, no 1533. održan je prvi zajednički sabor u Zagrebu kojeg je sazvao Ferdinand I. ( ad conventum regnicolarum(!) regnorum nostrorum Croatie et Sclavonie). Posljednji odvojeni sabor Kraljevine Hrvatske bio je održan u Steničnjaku, 17. srpnja 1558., a od 1. rujna 1558. i zasjedanja zajedničkog hrvatsko-slavonskog sabora u Zagrebu, Hrvatski sabor djeluje kontinuirano kao zajednička institucija za Hrvatsku i Slavoniju. Sabor Kraljevina DHS u ranom novom vijeku sastaje se jednom ili dvaput godišnje, a u slučaju ratne opasnosti i češće. Tijekom 17. st. u Hrvatskom se saboru javlja praksa za imenovanjem izaslanika s punom ovlasti u donošenju odluka u određenim pitanjima radi hitnosti, u vrijeme kada to Sabor nije mogao riješiti. Tako je zakonskim člankom iz 1685. bio ovlašten ban, ili zagrebački biskup kao banski namjesnik, da sazove odbor od šest osoba koji će rješavati pitanja o općoj koristi Kraljevine, s time da će te odluke imati snagu zakona. Tijekom 18. st. ustalila se praksa da Sabor potvrđuje zaključke koji su doneseni na Konferencijama. Na taj su način, umjesto Sabora, upravnu funkciju u Kraljevini vršile Konferencije. Osnutkom Hrvatskog kraljevskog vijeća 1767. Sabor je praktički prestao obavljati svoju zakonodavnu i upravnu funkciju, te su odluke o najvažnijim stvarima bile rješavane vladarskim patentima i otpisima. Nakon što je Hrvatsko kraljevsko vijeće ukinuto 1779., Saboru nije bila vraćena upravna vlast, već je bila prenesena na Ugarsko namjesničko vijeće, u kojem je ban imao mjesto savjetnika Za vladavine Josipa II. (1780. - 1790.) Sabor je imao samo izbornu funkciju, tj. izbor prabilježnika i ustoličenje bana. Nakon smrti Josipa II. dolazi do novog razdoblja u djelovanju Hrvatskog sabora. Kada je Sabor 1790. ozakonio upravnu ovisnost Hrvatske o Ugarskoj, tj. Ugarskom namjesničkom vijeću kao zajedničkoj vladi, iako samo kao privremeno rješenje dok se ne oslobode oni dijelovi Hrvatske koje drže "Turci i Mlečani", priznao je time financijsku ovisnost o Ugarskoj, ali i istaknuo zaštitu starih hrvatskih prava i povlastica. Tako su se na sjednicama Hrvatskog sabora vršila imenovanja kraljevinskih službenika, ustoličenja banova, podbanova, prabilježnika, blagajnika te kapetana Kraljevine. Također su bili donašani zaključci o uređenju uprave, vrhovnog sudišta te prijedlozi o organizaciji školstva. Održavanje sjednica Sabora bilo je povezano sa sjednicama Ugarskog sabora na način da se Sabor sastajao prije i poslije Ugarskog sabora. Prije Ugarskog sabora bili su pretresani predmeti o kojima se imalo raspravljati na Ugarskom saboru, a nakon zasjedanja Ugarskog sabora o potvrdi njegovih zaključaka. Izvješća o zasjedanju Ugarskog sabora saborski su poslanici podnosili Saboru u obliku pismenog izvješća kojeg su obrazlagali na saborskoj sjednici. Tijekom prve polovice 19. st. (tj.do posljednjeg staleškog sabora 1847.) djelatnost Sabora je bila obilježena borbom za očuvanje starih prava Kraljevine. Odnos spram Ugarskog sabora Tek po spajanju Hrvatskog i Slavonskog sabora, hrvatski poslanici sudjeluju u radu Ugarskog sabora šaljući na zasjedanja po dvojicu predstavnika (po trojicu od 1608. kada se Ugarski sabor podijelio u dvodomnu skupštinu). Osim predstavnika Hrvatskog sabora, na Ugarskom su saboru, u svoje ime, sudjelovali hrvatski biskupi, predstavnici slobodnih kraljevskih gradova, veliki župani, turopoljski župan. Donjoslavonske županije (tj. Virovitička, Požeška i Srijemska) slale su od 1751. godine izravno svoje poslanike na Ugarski sabor. Do 1791. hrvatski su predstavnici mogli odbiti odluke koje su se ticale Hrvatske. Na Ugarskom saboru krunio se zajednički vladar, utvrđivao kraljevski ratni porez, bili su podastirani prizivi u plemićkim i građanskim parnicama, dok su hrvatski predstavnici podnosili svoje prijedloge i želje koje je mogao odbiti samo kralj, ali ne i ugarski staleži.
Sjedišta:	Zagreb
Djelatnost:	Sabor je bio vrhovno zakonodavno tijelo. Donosio je prijedloge zakona koje je kralj potvrđivao. Brinuo se i za redovno djelovanje pravosuđa: određivanje sudskih dana, izbor prisjednika Banskog stola, rješavanja sporova zbog ometanja posjeda između plemića i velikaša, ili velikaša i slobodnih kraljevskih gradova. Budući da je kralj potvrđivao bana, Hrvatski je sabor imao pravo predlaganja kandidata za bansku čast te organizaciju svečanosti banskog ustoličenja po kraljevoj potvrdi. Ostale dužnosnike Kraljevine (osim banskog namjesnika, gdje je vladar također određivao osobu koja će vršiti tu čast), Sabor je sâm birao: podbana, prabilježnika (na banov prijedlog), blagajnika, agenta u Beču i kapetana Kraljevine te predstavnike Hrvatskog sabora na Ugarskom saboru. Između Staleža i Redova bili su birani članovi saborskih odbora i kraljevinskih povjerenstava. Na temelju upravnih ovlasti Sabor je donosio različite mjere iz područja javnog zdravstva, kao što su mjere radi suzbijanja epidemija zaraznih bolesti (u ljudi i životinja), bavio se uređenjem cesta i mostova te regulacijom rijeka. Na Sabor su bile upućivane molbe i žalbe pojedinaca u prijeporima oko dioba nasljedstva i pitanja skrbništva nad siročadi. Sabor je potvrđivao grbovnice plemićima čime su ti plemići imali pravo korištenja plemstva na prostoru Kraljevine. Isto tako, Sabor je podijeljivao pravo državaljanstva (indigenata). Većinu ovlasti iz domene uprave, Sabor je izgubio osnutkom Hrvatskog kraljevskog vijeća 1767., odnosno 1790. kada je ovlasti HKV - a (ukinutog 1779.), preuzelo Ugarsko namjesničko vijeće. U tom je razdoblju Josip II. svojim patentima rješavao većinu pitanja. Sabor je unutar svojih ovlasti bio dužan organizirati insurekciju (u alternaciji s Kraljevinskim konferencijama). Tako je Sabor predlagao banu kandidate za časnike u insurekcijskoj vojsci, imenovao (na banov prijedlog) insurekcijskog povjerenika i blagajnika ratne blagajne koji su, unutar Sabora, činili posebno insurekcijsko povjereništvo. Također se brinuo za pitanja logistike (prijevoz i opskrba vojske, hrane, oružja i streljiva). Sabor je nadzirao financije Kraljevine putem ustanove blagajnika Kraljevine koji je Saboru bio dužan podnositi izvješće svake tri godine. Također je sastavljao naputke za popisivače poreznih obveznika te određivao plaće dužnosnicima Kraljevine. Osim toga, na saborskim su sjednicama bile proglašavane uknjižbe dugova pojedinaca, bilo da su se zadužili kod zemaljske blagajne, ili kod neke druge osobe. Budući da se Kraljevinski arhiv nalazio u sastavu Hrvatskog sabora, Sabor je brinuo o uređenju i čuvanju spisa koji su bili pohranjeni u Arhivu. Imenovao je arhivare Kraljevine i nadgledao njihov rad preko posebnih saborskih odbora ustanovljenih u tu svrhu.
Unutarnji ustroj / genealogija:	Odluku o sazivanju Sabora donosio je kralj, dok je službene pozive slao ban ili banski namjesnik. Saboru je predsjedao ban, a u njegovoj odsutnosti podban ili banski namjesnik. Na saborskim sjednicama okupljali su se velikaši, plemići, crkveni dostojanstvenici te predstavnici slobodnih kraljevskih gradova. Županije su predstavljali podžupani, jer veliki su župani ili upravitelji županija osobno sudjelovali u radu Sabora. Slobodne kraljevske gradove zastupala su po dvojica zastupnika. Kaptoli su (osim Zagrebačkog, koji je imao dvojicu) imali po jednog zastupnika. Velikaši su na zasjedanja najčešće slali svoje opunomoćenike (njihove odvjetnike ili upravitelje njihovih imanja). U radu Sabora sudjelovali su i prisjednici Banskog stola, kraljevski komornici i savjetnici. Sjednice su započinjale i završavale svečanim banovim govorima. U cilju rješavanja određenih predmeta, kao što su: provjera rada blagajnika Kraljevine i zemaljskih računa, provjera insurekcijskih računa, izrada uputa poslanicima na Ugarski sabor, izgradnja i uređenje nove sabornice, gradnja narodnog kazališta i tome slično, Sabor je formirao odbore (deputationes) birajući u njih članove iz redova Staleža i Redova. Broj članova nije bio točno određen. Na čelu odbora nalazio bi se banski namjesnik ili netko od velikaša odnosno prelata. Ostali članovi odbora bili su birani iz redova velikaša, kraljevskih komornika i savjetnika te županijskog osoblja (ovisno o svrsi oformljenog odbora). Članove odbora je imenovao ban ili banski namjesnik, uz odobrenje Sabora. Godine 1845. donesen je prvi poslovnik Sabora te je bio poslan kralju na potvrdu (do 1847. Saboru nije stigla njegova potvrda). Prema tom poslovniku (za čiju je izradu također bio ustanovljen poseban odbor) predsjedatelj "Kraljevinskih skupština" (Regnicolares Congregationes) bio je ban, u slučaju njegove odsutnosti ili upražnjenosti banske službe, banski namjesnik, a ako ne bi bio imenovan ni banski namjesnik, onda najstariji veliki župan. Na saborska zasjedanja bi, po privoli kralja, pozivao ban, i to redom: sve dijecezanske biskupe (rimokatoličke i unijatske), zatim mitropolitu i episkope koji na prostoru Kraljevine imaju svoje dijeceze (barem dijelom) te naslovne biskupe; vranski prior; potkapetan Kraljevina; katedralni kaptoli Zagreba, Đakova, Senja, Modruša i Krbave, Križevaca, te zborni kaptoli Čazmanski i Riječki; veliki župani ili vršitelji dužnosti velikih župana (tj. upravitelji županija); riječki gubernator; svi velikaši koji imaju posjede na području Kraljevina ili imaju prebivalište; turopoljski župan; slobodni kraljevski gradovi: Zagreb, Varaždin, Koprivnica, Senj, Požega, Karlovac i Osijek; slobodni pomorsko - trgovački gradovi Rijeka i Bakar sa svojim okruzima, posebno pomorsko - komorski okrug Vinodol; podban, prabilježnik i ostali prisjednici Banskog stola; predsjedavajući Sudbenog stola te predsjedavajući Trgovačko - mjenbenog suda u Rijeci i Karlovcu; izaslanici Zagrebačke akademije. Također je bilo određeno da se imenuju dvojica pisara koji bi pisali saborski dnevnik na narodnom i latinskom jeziku (ideja o vođenju saborskog dnevnika postojala je od sjednice Sabora održane 11. studenog 1832.).