|
Anno ab incarnatione domini nostri Iesu Christi MXLVI, indictione nona, regnante domina Theodora imperatrice et cathedra ecclesie ciuitatis Iadere regente domino Andrea episcopo sub tempore
Gorbine prioris et domini Gisi abbatis. Facimus recordationem atque commemorationem nos omnes monachi cum ciuibus Iaderensibus de portiuncula, quam omnes cripatores huius ciuitatis dederunt
pro salute anime sue in ecclesia beati Crisogoni martiris, unam talem partem, qualem unusquisque haberet, ut si quis contra hec superbia tumidus erectaque ceruice noluerit dare supradictam
portiunculam, iram dei et ecclesiasticam censuram se nouerit incurrere. Nos hec recordamur et testificamus, quia quando beatissimus Chrisogonus auxiliante deo reconditus est a nobis atque
colocatus in sarcofago nouo, supradictus Andreas episcopus fecit amonitionem atque sermonem in plebe, ut si quis aliquod beneficium ad promerendum anime sue remedium dare tali patrono et
intercessori pro nobis ad deum uoluerit utique cum magna caritate atque alacri corde deberet offerre, quia satis uituperabile esse uidetur, ille dicebat, ut in die tante festiuitatis sueque consecrationis ex
hoc, quod nobis dominus contulit, munusculum aliquod non demus, quia quicquid pro amore suo et sancta eius festiuitate, quam modo nos in terris ueneramur, ei contulerit, sciat pro certo, quia
magnam retributionem apud iustum iudicem promerebit in die iudicii cum sanctis et electis suis in regno celorum. Cumque coram omni populo hec amonitio prolata esset episcopus subiunxit et
dixit: „Audite, fratres et filii, omnia monasteria libera debent habere iura sua et sub nullius dominio uel subietione atque oppressione malorum hominum debet dimittere episcopus, qui preest, nisi
sub ipsis dei seruitio et beati Benedicti regula.“ Cumque intenti essent omnes ad huius amonitionis uerba, episcopus iterum dixit: „ …… uos a majore usque ad minorem scitis, quia sanctus Crisogonus
abuit unum beneficium ab antecessoribus nostris in ista ciuitate, id est, ut omnes cripatores unam partem darent ei, qualem haberet unusquisque eorum, qui piscarent. Propter quod ego pro amore
huius consecrationis beati martiris Crisogoni concedo et confirmo coram priore uestro Gorbina et coram uobismet ipsis, ut istam partem, quam supra diximus, sub nostris temporibus in posterum
integram dent piscatores atque confertam beati G. monasterio eiusque sancte congregationi. Unde etiam precipimus, ut ipsi, qui hoc beneficium dederint, si pro aliqua causa se subtraere uoluerint et
non impleuerint uotum, quod promissum est, non permittantur ab illis, qui presunt, preuaricari eo, qoud ipsi prompte et uoluntarie delegatum esse dinoscitur. Et ut apertius uobis insinuem, qoud homo
deo dederit, retraere non debet, sancti euangelii textum requiramus, ubi Zacheus dixit ad dominum: „Domine, ecce dimidium bonorum meorum do pauperibus, et si quid aliquid defraudauero, reddo
quadruplum“. Unde et ego quamuis indignus episcopus precepta domini nostri Jesu Christi imitari precipio, ut, si quis transgressus hoc fuerit, componat XII aureos, si autem tam fuerit improbus, quod
stare in hoc contempserit, tam diu ab ecclesia separetur, quam diu peniteat usque ad satisfactionem congruam“.
|
Godine od utjelovljenja gospodina našega Isusa Krista 1056, devete indikcije, za kraljevanja gospodarice carice Teodore, dok je na biskupskoj stolici Crkve grada Zadra bio gospodin Andrija
biskup, u vrijeme priora Gorbina i gospodina opata Gize. Svi mi, redovnici sa zadarskim građanima, podsjećamo i spominjemo se malog davanja koje su svi ribari ovog grada dali za spas svoje duše u
crkvi blaženog mučenika Krševana, jedan takav dio, kakav je svatko imao. Ako tko protivno ovome, nadut ohološću i uspravna vrata, ne bi želio dati prije rečeno davanje, neka zna da će ga stići Božji
bijes i crkvena osuda. Mi podsjećamo i svjedočimo da je, kada smo blaženog Krševana, uz Božju pomoć, opet pokopali i smjestili u novi sarkofag, prije rečeni biskup Andrija govorom opomenuo
narod da, ako bi tko, da zasluži spas svoje duše, želio dati nekakvu počast takvom našem zaštitniku i posredniku kod Boga, nju treba darovati s velikom ljubavlju i vesela srca, jer se čini dovoljno
prijekornim, govorio je, da u dan takvog slavlja i svojeg posvećenja, od onoga što nam je gospodin dao, ne damo nikakav darčić. Rekao je i neka svatko, tko mu nešto bude dao za njegovu ljubav i
za sveto slavlje koje mi na zemlji slavimo, zna da će sigurno na sudnji dan, kod pravednog suca, s njegovim svecima i izabranicima, u kraljevstvu nebeskom, zaslužiti veliku uzvratnu plaću. I kad je
ova opomena bila razglašena pred svim narodom, biskup je dodao i rekao: „Slušajte, braćo i sinovi, svi slobodni samostani trebaju imati svoja prava, i biskup koji stoji na čelu ne smije popuštati
ni pod čijom vlašću ili nadležnošću, ili pod pritiskom zlih ljudi, nego samo pod Božjom službom i pravilom blaženog Benedikta!“ I budući da su svi pažljivo slušali riječi ove opomene, biskup je
rekao: „ …vi, veliki i mali, znate da je sveti Krševan imao jednu počast od naših predaka u ovom gradu, to jest, da mu svi ribari daju dio, kakav ima svaki pojedini od onih koji ribare. Zbog toga
ja, za ljubav ovog posvećenja blaženog mučenika Krševana, pred vašim priorom Gorbinom i pred svima vama, određujem i potvrđujem, da od našeg vremena ubuduće ribari samostanu blaženog
Krševana i njegovom svetom skupu daju dio, koji sam prije rekao, cjelovit i pun. Nalažemo i da oni koji stoje na čelu, onima koji su dali ovu počast, ako je se iz nekog razloga budu željeli odreći i
ako ne budu ispunili zavjet koji je obećan, ne dopuste izdati ono za što se zna da su sami spremno i dragovoljno obećali. I da vam jasnije naznačim da se čovjek ne smije odreći onoga što je dao
Bogu, potražimo tekst svetog evanđelja gdje je Zakej rekao gospodinu: „Gospodine, evo polovicu svojih dobara dajem siromasima, i ako sam u čemu koga prevario, vraćam četverostruko.“ Stoga
i ja, premda nedostojan biskup, nalažem oponašati naloge gospodina našega Isusa Krista, tako da, ako tko ovo prekrši, plati 12 zlatnika, a ako bude tako nevaljao da ustraje u tome, neka bude izopćen iz Crkve toliko dugo dok se ne pokaje do prikladne zadovoljštine.“
|
