Ivan Standl
PELISTAJTE ALBUM:

HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV

IVAN STANDL: FOTOGRAFIJSKE SLIKE IZ DALMACIJE, HRVATSKE I SLAVONIJE, 1870.

Cetin.

Leži Cetin u sadašnjoj slunjskoj pukovniji pol sata od medje turske na visokom brdu, oko kojega su ponoriti dolovi; sa zapadne strane uzdižu se jošte više od grada glavice, nazvane Ploča i Cetinsko bilo. Cesta iz Valisela u Cetin vodi kroz selo cetinsko, sagradjeno na mjestu njekadašnje varoši cetinske, a to selo broji sada dvadeset i dvie većom stranom katoličke kuće. Mnogo već selo ima na glavici Ploči iznad Cetina, nazvano i danas Cetinska varoš.

Glavni ulaz u tvrdju biva na južnoj strani naprotiv od glavice „Cetinskog bila“ kroz dvoja vrata. Prva vanjska vode izpod kule čvrsto i ukusno zidane u starije doba. U veži iste kule uzidani su s obijuh stranah štacuni, i tu je bio pazar, dok su Turci grad držali. Druga vrata idu kroz staru kasarnu, koja je čvrsto sagradjena. Na istočnoj strani ima kroz platno gradsko jošte jedan ulaz na ciganska ili kloštarska vrata, ali su ta vrata sada uviek zatvorena.

Na tjemenu brda podiže se stari grad, kojega Turci nazvaše „Drengjulom“, to će reći „duboki biser.“ Drengjula je bez dvojbe najstariji dio Cetina. Osnova njezina neima pravilnoga lika, duga je u promjeru dvadeset hvatih: zidovi Drengjule visoki su dvanaest hvatih, vrlo su debeli i jaki. Od juga naslanja se na Drengjulu jaka i visoka četverouglasta kula, u kojoj je sada smješćena katolička crkva. Uz tu kulu sagradjen je u novije doba (god. 1846) na lik turske munare visoki uzki zvonik. Na vrh brda usred Drengjule izkopan je još u davno doba zdenac dobre vode. Nad vratima, što u Drengjulu vode, uzidana je ovelika kamenita ploča, a na njoj je nadpis turski, koj pripovieda, kako je Mehmet paša Drengjulu zidao. Takav jedan nadpis nalazi se utesan i na bedemu „Ergarskoj tabli“ izvan kloštarskih vratah na malom kamenu, u kojem se hvali Ali paša da je bedem podigao.

Ma da je tako i zapisano na kamenu, opet je očevidno već po samoj spodobi i vrsti zida, da niti je Drengjule Mehmet, niti Ergarske Ali paša zidao iz osnove, već je možebiti jedno i drugo tada lošo popravljeno, a Drengjula je svojom starinom daleko pretekla dobu turskih navalah i osvojenjah. U obće može se uztvrditi, da cetinske zidine, izuzamši bedeme i platno, potiču iz starije dobe ugarsko-hrvatske neodvislosti, premda neima na njih nikakva obilježja kakova ukusnijeg i izraženog sloga, niti gotičkoga niti romanskoga a jošte manje turskoga.

Iz triema Drengjule prekrasan se vidik otvara prama sjeveru i istoku na nizka brda, gustom šumom i šikarjem obrasla, i na jaruge, kojimi teku potoci, natapljajući bujne livade kordunaške. Oku osobito milo godi, da je zemlja sve naokolo pitoma i prilično obradjena. Dolovi su ponoriti nu nipošto divlji, vinogradah ima na više mjestah, i tik pod zidinami gradskimi; kamena nevidiš nigdje, već samu dobru zemljicu rodicu. Pozirajuć na okolovinu cetinsku i nehotice ćeš se sjetiti na vilovito hrvatsko Zagorje, kojemu ove kordunaške strane mnogo naliče. A kolika li je morala tu milota i božja blagost biti, dok li nije bila turska goropad ove kraje poharala!

Nutarnji grad (Drengjula) opasan je sa dva platna. Nutarnje je osobito debelo i visoko obuzimajući grad sa svih stranah tako, da na istočnoj, južnoj i zapadnoj strani salazi dalje i niže od Drengjule, a na sjevernoj, a stranom i na zapadnoj strani bliže joj se domiče. Ovo platno imade na krajevih četiri bedema, koji se zovu tabla Senkovićeva, Begova, Ergarska i Nebojse. Platno i bedemi znatno su oštećeni, a popravak, što je u novije doba izveden, daleko je u lošijem stanju nego li stari zid. Počamši od glavnih gradskih vratah prama istoku i jugu čak do bedema Ergarske paše grad i drugo vanjsko niže platno, koje je vele zapušteno.

Grad po svojoj osnovi sačinja sa platnom i bedemi trokut izmedju glavnih vratah i bedema begove table i Ergarske. Južna strana toga trokuta svinuta je poput kakova luka.

Hrvatsko-ugarski kraljevi imahu u staro doba u našoj domovini veliki i prostrani posjed, pa je i Cetin bio duže vremena kraljevsko vlastničtvo, dok li ga neprikaza ujedno sa Slunjem, Klokočem i s okolovinom kralj Sigismund godine 1387 posebnom poveljom knezu Ivanu Senjskomu i Modruškomu, nagradivši ga tako za vjerne službe i usluge u više prigodah izkazane kralju Ljudevitu, kraljicam Jelisavi i Mariji i samomu darovatelju. Sigismund potvrdi iznova Ivanovu sinu Nikoli Frankopanu g. 1406 darovanje Cetina i okolice.

Po Dujmu sinu bana Nikole, prozva se jedna grana Frankopanah (oko god. 1440) knezovi Slunjskimi ili Cetinskimi, koji su posjedovali gradove Slunj, Cetin, Kremen, obje Kladuše, Krstinju, Letovanić i jedno doba Stenišnjak, a pod posljednjim Slunjskim knezom Franjom jošte Goru i Skrad.

Grofovi Slunjski ili Cetinski boravljahu većim dielom u Cetinu, akoprem je Slunj poglavito mjesto njihovih posjedovanjah bio. Udobnost mjesta, krasota predjela i pitomost i plodnost zemljišta davala je svakako prednost Cetinu. Žalibože pako da je baš ovoj grani Frankopanah najmanje bilo sudjeno uživati udobnosti i blaga ovoga svieta, pošto se do mala pojavi na medjah neman turska, koja pretvori život naših predjah u vječnu napast, stradanje i krvoproliće. Proti ovim azijatskim barbarom ukazaše se upravo slunjsko-cetinski knezovi, budući na prednjoj straži stojeći, u obrambi domovine i vlastitog ognjišta kao neuplašivi i hrabri vitezovi; od njihove loze pogibe Ivan Cetinski na udbinjskorn polju (g. 1493). Juraj cetinsko-slunjski borio se za svega svojega vieka postojano i neustrašivo s nekrstom, a kolik je bio čuveni i slavni vojvoda i junak posljednji Franjo slunjski, ban hrvatski, o tom liepo i uzorito pišu naše domaće poviesti.

Po smrti junačkoga bana Franje slunjskoga (preminuo bez odvjetka g. 1572) osvojiše Turci Cetin (3. siečnja 1575). Sestra Franje slunjskoga Ana udova Olah Czaszar odreče se g. 1578 prava nasljedstva na dobra pokojnoga si brata, izručiv svoje pravo na gradove Slunj, Cetin, Kladušu, Krstinu i Kremen kralju Rudolfu.

Kroz to doba neprekidnoga užasnoga boja stradao je mnogo Cetin, dok li ga naši g. 1586 konačno nerazoriše. Ponjajuć pako Turci dobro, od kolike je on važnosti po svojem položaju kao oslon kod njihova četovanja i napadanja na krajinu, i kao utočište i obramba iza stradanja nisu propustili unatoč ustanovam primirja od g. 1635 opet ga zauzeti i učvrstiti.

Glasoviti general Laudon namislio je bio g. 1789 uzimati Cetin. Nu istom g. 1790 mogao je general Wallisch pod Cetin krenuti. Vojska prispije do napogled grada 23. lipnja, i odmah stanu naši baterije namješćati i vatru na grad sipati.

Napadaj bivao je sa južne strane, odkuda je jedino i moguć iz glavicah Ploče i Cetinskoga bila koje nadvisuju Cetin, ali s ote strane grad je dovoljno utvrdjen sa tri bedema, pa nutarnjim i vanjskim platnom.

Ele na 20. srpnja odvažiše se naši grad jurišati. Prvi, koj se popne kroz provale i dopre do Drengjule, zapali grad, koj je za pol sata sav u plamu bio. Jedna čest Turakah dade se na bieg kroz kloštarska vrata; nego se jadnici izbavili nisu: na koliko neizginuše u kloštarskoj jarugi, zarenuše je natrag u grad, u koj sada kroz otvorena vrata uljeze pobjedonosna carska vojska. Četiri dana gorio je Cetin, dok li nije sve dogorilo, što je bilo od drva.

Smrtju cara Josipa II. i usljed utanačena u Šištovu mira počinulo je oružje, a jedini dobitak od tolikih naporah i krvoprolićah bijaše mali komad zemlje na kordunu s gradovi Cetinom i Drežnikom.

Odkako je Cetin spojen s austrijskom Hrvatskom, stajao je u njem zapovjednik korduna do g. 1813., a od te dobe unapried postavljen je u Cetinu posebni zapovjednik tvrdjave, a na stražu išla je u tvrdju uz mjesečnu izmjenu jedna satnija regulašah i nekoliko topčijah iz posade karlovačke.

Buduć da je Cetin izgubio već davna svoju važnost kao krajiška tvrdja, zato odredi viša vojnička vlast, da se Cetin razoruža i posada dokine.

Bez dvojbe bio bi i Cetin dielio udes mnogih drugih gradovah u krajini, slavnoga Zrinja, staroga Slunja, da nije svojim položajem za dobe turskih ratovah postao jabukom, za koju se otimahu toli naši koli dušmani. Državši ga pako svaka stranka za važnu točku, čuvala ga, dok ga je posjedovala, kao zenicu u oku, tvrdila ga i gradila, dok ga napokon Austrija onako nedogradi, kakov je sada.

(Izvod iz Lopašićeve razprave u „Književniku“ g. 1866 str. 477—495).