HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV

IVAN STANDL: FOTOGRAFIJSKE SLIKE IZ DALMACIJE, HRVATSKE I SLAVONIJE, 1870.

Na visokom strmom brdu sada u ogulinskoj pukovniji hrvatske vojničke krajine, odkle se oku raztvara liepa okolica oštarijska, plašćanska, carevopoljska i ogulinska, leže podrtine modruškcga grada, a izporl njega vidjaju se na podnožju brda ostanci starodavnih Modruša.

Spomen Modrušâ zasiže u duboku davninu. Modruše bijahu već koncem XII. stoljeća stolica hrvatske županije („comitatus Modros“); te se može odavle zaključiti, da je taj grad obstojao još u vrieme podpuno samostalne i neodvisle hrvatske države. Tà onim je pravcem već za rimske vladavine vodila cesta iz Senja preko Gvozda (Albanus mons) u Pokupje k Sisku, te su uz nju ležali gradovi Avendum, Arupium, Bilbilis, Romula i Quadrata castra.

Modruše bijahu u prvom stoljeću za vladavine hrvatskih kraljeva iz Arpadove obitelji kraljevskim gradom. Nu god. 1193. predju one s cielom županijom na krčkoga kneza Bartula, komu jih darova¹) kralj Bela Il. (kano ugarski III.). Ovom stečevinom postaše krčki knezovi hrvatskom vlastelom, a sudbina Modruša ostade kroz četiri stoljeća uzko skopčana s ovom odličnom porodicom, koje su članovi usvojili i naslov „modruških“ knezova. Mnogi od modruških i krčkih knezova stanovahu u modruškom gradu, te imade mnogo listina, koje su oni odanle izdali; tako²) n. p. knez Stjepan 1381. 9. kol., knez Stjepan Frankapan dne 10. srpnja 1457. itd.

Odavle se može s razlogom nagovieštati, da su ugledni i bogati knezovi krčki, modruški, vinodolski i senjski, prozvani od XIV. vieka Frankapani, svoje „stolno mjesto Modruše“ uredili prema svojoj uzvišenoj časti, koju su sveudilj u hrvatskoj domovini obnašali. Kneževski grad bude prema ukusu dobe uredjen nastojanjem tako njegovih izobraženih gospodara, kako i odličnih domaćica, kojih su njeke polazile iz vladajućih u Italiji obitelji, te onamo prenosile ukus i sjaj, što no je gospodovao u kneževskih dvorovih apeninskoga poluotoka. Tako je knez Stjepan, sin Ivana, hrvatskoga bana i pouzdanika kralja Ljudevita I., odveo u Modruše svoju zaručnicu Katarinu, kćer Franje gospodara od Carare, koju mu sam rečeni vladalac izprosi i s kojom se bio vienčao u Padovi dne 22. lipnja 1372. Katarina je u Modruškom gradu, obkoljena sjajnim dostojanstvom, visoko živjela i ondje podvorila svoga brata, koj ju bješe pohodio u svojem povratku iz Bavarske.³)

Ime se Modrušâ u kršćanskom svietu još više proslavi, kada početkom druge polovice XV. stoljeća, naime god. 1460., budu stolicom krbavskih biskupa, koji su ondje pred Turčinom zaštitu tražili i kod bogoljubnih modruških knezova zaklonište našli. U Modrušah „gospodovahu“ tada knez Stjepan i sin mu Bernardin; a prvi biskup krbavski i modruški bijaše Nikola Kotoranin; „kanonici kapitula crkve sv. Marije va Modrušah“ navode⁴) se god. 1463.: Jurko arkižakon, Bernardo arkiprvad, Apaj primancer i vikar biskupov, Blaško Kapčić. Stolna crkva krbavske i modruške biskupije bijaše crkva sv. Marije, „ka se je zvala prvo sveti Marko.“⁵) Od ostalih crkava hvali se u ono doba crkva sv. duha, izpod koje bijaše „trg“. Blizu Modruša na Gvozdu (Kapeli) bijaše na glasu pavlinski samostan sv. Mikule, osobito štićen i njegovan kneževskom porodicom i žiteljstvom modruškim.

U Modrušah su sjedela tri biskupa: rečeni Nikola, poslanik pape Pia II. k bosanskomu kralju Stjepanu Tomaševiću (1462.) i odlučan zaštitnik slovjenskoga jezika u službi božjoj;⁶) zatim Antun Zadranin, bivši dvorski kapelan kralja Matije Korvina, i Krištofor rodom Dubrovčanin. Ali onaj isti neprijatelj, pred kojim krbavski biskupi utekoše u Modruše, prisili jih, da poslje 33 godine ostave svoju novu postojbinu. O tom nam dogadjaju zabilježi novljanski župnik pop Petar Vidaković ovu kratku viest⁷): „Lieta 1493. bi rasap grada Modruše, koga Turci porobiše i popališe; iz koga pobiže častni gospodin Kristofor biškup modruški ali korbavski s nikoliko kanonici starešimi, ki došavši simo v Novigrad va Vinodoli ustani se tu i učini sebi prebivanie i stolicu v crikvi sv. Filipa i Jakont apoštoli.“ Druga nam bilježka⁸) naznači i vojvodu turske vojske: „Izide baša Rumanie i Vrhbosanja i porobiv Posavje pade pod Modrušu, i poče rvati Modrušu; požgaše ognjem burge (tvrdjave) od nje, i kloštri ošće i crkve gospodnje.“ Turski indi vodja, koj je god. 1493. udario na Modruše, bijaše paša rumilski i bosanski imenom Hadum; on je pao pod Modruše, pošto je prešao preko Hrvatske do careve zemlje i „porobiv Posavje“ vraćao se u Bosnu; a požgavši Modruše razbi dne 11. rujna r. god. hrvatsku vojsku na krbavskom polju pod Udbinom.⁹)

Tako su Modruše na uzmaku XV. stoljeća lišene svojega u kršćanskom svietu najsjajnijega uresa, biskupske stolice, a požgane jim kule, samostani i crkve. Ali taj „rasap“ nije posvema opustio kneževskoga grada; njegovi su ga imućni gospodari opravili i za dalnju proti neprijatelju obranu utvrdili. Modruše bijahu koncem god. 1525. „stolno mesto“ kneza Bernardina Frankapana¹⁰); pa svojim položajem i obranbeoom snagom tvrda jim grada zauzimahu prednje mjesto u onom predjelu nesretne Hrvatske, proti kojemu su se Turci iza mohačke bitke (1526.) osvojivši Liku i Krbavu, neprestano pomicali. Hrvatskoj se tada sili pridruži pomoć novo izabranoga (1527.) dalm. hrv. slav. kralja Ferdinanda I., da se zajednički štiti hrvatska domovina, „ovo predzidje kršćanstva“. U hrvatske na udarcu ležeće gradove bude smještena i kraljevska vojska; od gradova kneza Stjepana Frankapana držala je god. 1558. kraljevska vojska: Modruše, Ključ, Jesenicu i Ogulin. Pet godina kašnje (1563.), t. j. godinu dana prije smrti kralja Ferdinanda I., navode se Modruše kano krajiški grad uz Cetin, Slunj, Drežnik, Ogulin, Brlog, Otočac, Brinje, Senj, Rieku i Trsat.¹¹) Grad je dakle Modruš spadao u onaj red tvrdjava, koje su hrvatske granice od Une do primorja opasale i branile.

Medjutim je grad Modruše u nastavših borbah stigla ona prieka sudbina, koja dopade tolike druge gradove na hrvatskih granicah. Opustošenjem grada nestadè nade, da bi se biskupska stolica mogla u njem ikada uzpostaviti; s toga je poslije smrti modruškoga biskupa Ivana Kožičića modruška biskupija povjerena (okô 1567.) upravi senjskoga biskupa Jurja Živkovića; te se ovako prokrči put sdruženju obiju biskupija.

Razvaline Modruša opisuje očevidac¹²) iz prve polovice XVIII. stoljeća ovako: „Gradina na vrh glavice gleda na jug; u njoj nestoji nitko, al ipak se vide preostale zidine. Od crkve ni traga, a ni imena kod žitelja. S gradine idu zidine na obje strane dolje k varoši i sastaju se s platnom od varoši, sjedeće na ravnini a gledajuće k sjeveru. Na zidovih znaju se vrata, jedna na iztok a jedna na zapad. Tik varoškoga platna k sjeveru leže podrtine njekada stolne crkve sv. Marka, i blizu nje diže se zvonik skoro čitav ali zvona neima. Idući za tiem k sjeveru nailaziš na biskupiju (biskupske dvore), ali joj tanki preostaše zidovi. Crkve bijahu sv. trojice, što je sada župna, imajuća zidove od opeka i krov od dasaka i ležeća unutar staroga platna; za tiem sv. Stjepana uza zid na zapad tik varoških vrata, i malko dalje sv. Jelena, a sv. Antun blizu varoši na putu a po boku podrtine od manastira“ (reda sv Franje). U razvalinah posljednje crkve nalazile su se grobnice s plemićkimi grbovi.

¹) Listina kod Kukuljevića: Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari. Str. 71.

²) Kukuljević: hrvatske listine I, 45. 83.

³) Muratori: Script. rer. ital. XVIII. 84. 85. 761 seq.

⁴) Hrvatske listine I, 92.

⁵) Ondje.

⁶) Sr. njegovo pismo ondje str. 107. sr. Rački: Bogomili i Patareni str. 149.

⁷) Hrvatske listine str. 155.

⁸) Ondje.

⁹) Sr. Književnik god. II, str. 62—66.

¹⁰) Hrvatske listine str. 214—215.

¹¹) Vidi Rački: Ob obrani hrv. slav. granice u Književniku III, 521. 2.

¹²) O. Filip Riceputi († 1742) kod Farlatia: Illyr, sacr. IV, 106.