HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV

IVAN STANDL: FOTOGRAFIJSKE SLIKE IZ DALMACIJE, HRVATSKE I SLAVONIJE, 1870.

Kad bi se starim bajkam i pričam sliepo povjerovati smielo, onda bi Krapina sa svojom okolicom u historiji svega slovjenstva prvo zauzimala mjesto; jer bi tuj imala biti koljevka osnovateljah najslavnijih slovjenskih državah, Češke, Poljske i Ruske.

Pričalo se naime u staro doba, da su iz Krapine, hrvatskoga mjesta, otišla jošte za vrieme Rimljanah, prieko trih riekah, dva rodjena brata Čeh i Leh s oružanom pratnjom svojih suplemenikah, nastanivši se u današnjoj Češkoj i Poljskoj, i osnovavši tamo nove države, koje se po njih nazvaše Češkom i Leškom. Ovoj dvojici pridoda kasnije bujna fantazija i trećega brata Meha ih Moska, koj se iz toploga juga tobože odputi najdalje u ledeni sjever, da tamo osnuje Rusom svetu Moskvu i kasnije moskovsko carstvo. Ivan Horn u svom djelu „Noës Arca“ pošo je još dalje, načinivši Čeha, Leha i Rusa braćom namišljenoga kralja Želimira, dodavši, da ova braća g. 550. naseliše Češku, Poljsku, Rusku, Moravsku i Srbiju. Naš pjesnički Pavao Vitezović držao je dakako ovu basnu za svetu istinu.

Dapače nakitiše ovu priču i njekom romantičnostju, čim upletoše u nju i sestru rečene braće nazvanu Vilinu ili Vulinu, u koje dražest i ljepotu zaljubi se njeki rimski poglavica, koj je tada upravljao zemljom i proti komu se urotiše iz ljubavi za slobodom i domovinom višerečena braća. Sestra izdade bratsku urotu Rimljanom, i uteče tada pred gnjevom svoje braće u njeku špilju, koju i sad narod Viline ili Vuline jame zove, ali ju braća nanjušiše, te ju iz nje izvukoše, i prem da bijaše od svoga rimskoga ljubovnika zanosila, sazidaše ju u jedan toranj krapinskogo grada, kojega narod nazva kasnije Vilinjim tornjem. Braća preslaba, da se brane proti rimskoj sili i bojeći se osveti rimskoga poglavice, odlučiše za tim groznim činom, da ostave svoju postojbinu i otidoše u daleki sviet, da utemelje tamo tri silne države.

Prosta ova pučka bajka, prepletena, kako gore vidismo, s izmišljotinami vrućih glavah učenjačkih, koje uz Krapinu još dva grada Psari i Šabac, kao trojedni stan trojedne braće naznačiše; preseli se i u učene spise zapadnih i južnih slavistah. Češki historici Kozma Pražki u 12. stoljeću, zatim Hajek, Ivan Dubravski, Šimun Proxenus, Matija Kuthen i ostali, spominju ovu basnu. Paprocki bijaše prvi, koj uprav Krapinu i Psari imenova starim sjedištem Čeha i Leha. Mihaljo Frank dodao je prvi i ime rimskoga vodje, proti komu su vojevala braća u Hrvatskoj, nazvavši ga Aureolom ili Galikom. Poljski historik Matija iz Mihova premiesti Čeha i Leha dapače na hrvatsku rieku Krupu. Stari češki ljetopisac Dalimil, govoreći o Lehu, komu bješe ime Čeh, tvrdi takodjer, da je ovaj došao iz zemlje hrvatske.¹) Ali doista ovomu vriednomu ljetopiscu, kao ni Kozmi, nije ni na kraj pameti bila današnja zagorska Hrvatska,²) a još manje grad Krapina, već su oba mislili na staru bielu ili veliku Hrvatsku uz karpatskih gorah, odkuda je po historičkoj priči došo ne samo Čeh u Češku, nego i Krak osnovatelj Krakova u Poljsku, a u 6. vieku sedam braće sa svojimi plemeni u današnju južnu domovinu Hrvatah.

Dalimilova pripovjest o Čehu, presadjena na naše južno zemljište, mogla je u Zagorju tim prije doživiti svoju metamorfozu, pošto porodično ime Čeh uprav u Krapinskoj okolici jur u staro doba nije nepoznato bilo. Još u 13. stoljeću bijaše zagorski vlastelin Čeh vlastnik Lobora grada, te je ovomu Čehu g. 1289 kraljica Maria u zamienu za rečeni grad Lobor darovala Dubovik i njeka druga miesta u požežkoj županiji ležeća. Druga sad izumrla porodica Čeh aliter Babočaj bijaše takodjer u Zagorju, kao i Češkovići potomci njekog Čeha. U Zagorju ležaše u kotaru krapinskom i miesto Čehove (1417) a blizu Lobora jedno selo zvano Čeh (g. 1525), kao što se oko Save miesto Čehi, a u Medjumurju Čehovec itd. i danas nalazi. Sve ovo moglo bi nam dokazom biti, da su se u prastaro doba njeke porodice s imenom Čeh valjda sa zapada ovamo na jug preselile, dočim neimamo kritičnih dokazah, da je ikoj hrvatski Čeh, kamo li još i Leh i Meh proturio se sa juga na zapad i na daleki sjever.

Htjedoše njeki historici iz Krapine načiniti i rimsku naselbinu, posadivši ovamo mjesto Jovia, ali protiv tomu dokazaše jur Jordan, Bedeković i Katančić, da je Jovia ležala na cesti iz Optuja prema Osjeku, s ove strane Drave, i da se po svoj prilici isto mjesto iskati ima u okolici ludbrežkoj, nipošto pako u Zagorju. K tomu nije se po našem barem znanju, našlo u Krapini do sada ni rimskih starinah, prem da Blašković baš protivno tvrdi, želeći dokazati, da je uprav ovdje stojala rimska Jovia.³) Nastaje dakle veliko pitanje, da li je za vrieme Rimljanah ikakovo mjesto stajalo tamo gdje je današnja Krapina, jer ako i ima u blizini krapinskoj njekih prastarih zidinah, koje narod zove židovskim gradom, to sviedoči samo toliko, da je tu stojao njeki grad još onda, kad je tamošnji narod poganske viere bio, te su ga uprav zato kasniji kršćani nazvali židovskim, to će reći nekršćanskim, kao što imamo više takih primjerah u našem narodu. Čestiti naš Jambrešić htjede dapače načiniti Krapinu stolicom rimskih carevah i glavnim gradom svega velikoga Ilirika. Koliko bujne fantazije u trieznom inače Ježuviti.

Nu negledeći na sve te bajke, spada ipak mjesto i grad Krapina medju najznamenitija i najstarija miesta sadašnje zemlje Hrvatske. A i krasna okolica krapinska, sa svojimi ponositimi gorami, plodnimi poljami i bujnimi livadami, koje kadkad pitomi, kadkad silni potok Krapina svojim mokrilom kvasi, pravi je ures hrvatskoga Zagorja, omiljela svakomu, koji zna cieniti krasotu prirode, obogaćene umom čovječjim.

Grad Krapina mogo je stajati jur za vrieme hrvatskih narodnih vladarah. Listine spominju ga ponajprije u vrieme kraljevanja Bele III. god. 1193. Tada jur bijaše po svjedočanstvu Kalana biskupa pečuhskoga i upravitelja Hrvatske, grad Krapina, kao i Oklić i Podgorje glavno mjesto svega kotara, to će reći svega Zagorja, te se u njemu čuvala žitnica i pivnica vojvode slavonskoga, koj u ime kraljevo upravljaše gradom Krapinom i čitavom županijom zagorskom, zajedno sabirala se u tom gradu crkvena desetina iz svega kotara.

U ovo dakle doba pripadao je grad Krapina dotičnim vojvodam čitave Slavonije. To nam sviedoči i jedna listina g. 1225., kada je vladao Krapinom mladji kralj Bela, sin Andrije II., kao vojvoda hrvatski, te je rečene godine dne 2. lipnja sjedeći u Krapini sakupio oko sebe više svojih velikašah, a medju ovimi i Guncella nadbiskupa splietskoga, Martina biskupa krbavskoga i Domalda kneza splietskoga, koji posliednji morade u kraljevskoj kapeli krapinskoj na novo izpovjediti, da crkvenjakom od Gore njeku zemlju, zvanu Mogoš, nikada darovao nije.⁴)

Malo kasnije tečajem 13. stoljeća dolazi u listinah spomenut grad Krapina, kao glavno miesto tadašnje županije zagorske, pod obćenitim imenom grada zagorskoga (Castrum Zagoria, Zaguria i Zeghuria). Neima barem dokazah, da bi se pod tim imenom koj drugi zagorski grad razumjevao bio. Oko vremena tatarske navale bavio se u tom gradu i u okolici njeki Andronik sin Andrije od plemena Kádarkaluza, braneći junački granicu Hrvatsku proti Njemcem i vojujući godine 1242. u primorju hrvatskom s Tatari. Radi toga bijaše mu darovao ustmeno kralj Bela IV. sela Pokoj i Prišlin, pripadajuća gradu zagorskomu i ležeća na granici njemačkoj (štajerskoj) u ime stanovine (pro terra descensuali). Nu poslie navale tatarske, kad u Hrvatskoj i Ugarskoj veliki nastade nered, te kojekakovi ljudi počeše otimati zemlje i sela pripadajuća kraljevskim gradovom, bijaše imenovao kralj Bela IV. tadašnjega bana Stjepana i zagrebačkoga biskupa Filipa, da razvide medje i zemljišta rečenih gradovah i da ono što je oteto, gradovom opet povrate. Tom prilikom neimajući višespomenuti Andronik pismenih dokazah za to, da rečena sela njemu pravno pripadaju, morade ih povratiti zagorskomu gradu, ali dobi g. 1248. od kralja Bele IV. novu darovnicu, u kojoj isti kralj i sjajne zasluge Andronikove priznade.⁵) Gradom Krapinom upravljao je tada sám ban Stjepan, po svoj prilici od porodice Babonićah, kasnije zajedno kapetan štajerski i g. 1254 vojvoda čitave Slavonije. Isti ban Stjepan uredi g. 1258. u njekoj parbi Vratislava i Norete sinovah Jakova vlastelinah Selnice (Konjšćine) s nova medje i granice grada zagorskoga, koje se protezahu preko potokah Krapine, Batine i Kočine (Konšćine?) prema istoku do župe Hrasne (Hraščine ? Comitatus de Hrasna) i do župe Moravečke (Comitatus de Maroccha), a prema sjeveru do gore Ošterc i Belec i do zemljišta Križarah sv. Ivana.⁶) Godine 1262. darova kralj Bela IV. Batinu zemljište grada zagorskoga (castri Zaguria) njekomu Ivanu sinu Ivanovu i dade ga uvesti u posjed po Meštru Mojsiji, velikom županu šumskom (šomodjkom), koja županija, sastojeća takodjer iz jednoga diela križevačke županije i varašdinsko - križevačke krajine, pripadaše tada pod upravu vojvode slavonskoga.⁷)

Za vrieme ratovanja kralja Stjepana V. s Otokarom kraljem českim padoše pomoćju buntovnih Gusingovacah Hinka i Ivana njeki hrvatski gradovi na granici Kranjske i slovenske pokrajine (Marchia) u ruke Otokara kralja. Navlastito se spominju u ugovoru mira, sklopljenoga godine 1271. u Požunu, takodjer gradovi Vuka (Farkaša) od Zagorja (Castra Farkasii de Zaguria). Nu neima dokazah, da li je med ovimi gradovi bio i krapinski.

U napred ostade sve do smrti kralja Ludovika I. grad Krapina, kao kraljevski grad, pod upravom vojvodah i banovah ili kraljevskih kastelanah. Rečeni kralj Ludovik I. došavši g. 1347. u Zagreb, nadari dapače mieštjane trgovišta krapinskoga osobitimi pravicami, medju kojimi bijahu: 1. Da svaki mieštjanin, koj ima tri rali zemlje, mora na godinu plaćati samo petdeset banskih dinarah u ime poreza, i to jednu polovicu na dan sv. Mihalja, a drugu na Jurjevu. 2. U ime stanovine ili salaša (Descensus) imadu svi ukupno plaćati dvakrat na godinu, i to za prvu stanovinu jedno živinče (pecus), što vriedi 60 banskih dinaràh, 100 hljebovah kruha, šest pileta, šest mjerovah ovsa ili zobi, tri vedra vina, te jedan libar papra, šafrana i soli. U ime druge stanovine imadoše dati gospodaru grada jedan objed ili večeru. 3. Za ubojstvo imadoše plaćati 25 marakah. 4. Svaki mieštjanin, osim koj bijaše sudac, imao je za učinjeni kvar u vriednosti od polovice marke rotiti se, t. j. položiti kletvu, a onaj koj bijaše sudac (qui tenuit vilicatum) mogao se rotiti samo za vriednost čitave marke. 5. Kraljevski kaštelan grada imao je samo u tri slučaja suditi mieštjane, naime za tatbinu, za nanešenu silu ili za ubojstvo, t. j. za krv. Onda je išlo biršaga (birovine) tri trećine kastelanu, a jedna trećina sudcu miestnomu. U svih ostalih slučajevih imao je suditi sudac miestni (villicus), kojega su mieštjani imali pravo sami izabirati. 6. U parbi gorespomenutih trih zločinah, radi kojih je sudio kastelan, imala se rota platiti sa 40 dinarah, a u parbah što su tekle pred sudcem nije plaćao mieštjanin za rotu. 7. Dvoboj bijaše zabranjen pred sudom i izvan suda. 8. Ako je koj mieštjanin bez odvjetka umro, bijaše mu prosto porazdieliti imanje kako mu drago i ostaviti komu je htio, jedino kastelanu morao je ostaviti jednu četvrtinu marke, kao posmrtni dar, i njeki drugi žrtveni dar (unum fertonem)⁸) ili jedno marvinče odraslo za pašu, s tako velikimi rogovi, da se za rogove privezati moglo. 9. Svaki je mieštjanin mogao prosto odlaziti i dolaziti u dne s robom i bez robe, bez da je što za ovo plaćao, samo za zemljarinu (?) (terragium) morao je svaki trgovac platiti 12 dinarah. 10. Ako je kojgodj sluga izpod zidinah gradskih, to jest u mjestu, sagradio kuću, htijući stanovati u mjestu, onda se je imao smatrati za mieštjanina, uživajući iste pravice kao i ostali. 11. U gradu mogao je biti namieštjen samo jedan kastelan, a ne više. 12. Isti kastelan imao se strogo držati svih ovih po kralju izdanih naredabah i pravicah krapinskih.⁹)

Godine 1353. upravljajući krapinskim gradom vojevoda slavonski Stjepan, mladji brat kralja Ludovika, potvrdi on višespomenute pravice krapinske, a godine 1371 na dan sv. Valentina (4. kolovoza) potvrdi iste pravice u Čakovcu gradu slavni Stjepan Lacković, tadašnji nadvornik Ugarski. Čini se dapače, da je isti Stjepan bio i župan zagorski, a ujedno upravitelj grada Krapine.

U burno vrieme kraljice Marije i kralja Sigismunda bijaše ovaj kralj radi oskudice novacah i drugih kojekakovih neprilikah i potrebštinah prisiljen učiniti savez prijateljstva sa silnimi i veoma bogatimi knezovi Celjskimi, koji za njega i za njegova tasta, kralja Ludovika, mnoge stekoše zasluge. Da ih za ove zasluge kako valja nagradi i da jih još više za sebe predobije, darova kralj Sigismundo Hermanu II. knezu Celjskomu, sinu Hermana I. i kćeri kralja bosanskoga Stjepana Tvrdka, godine 1397 dne 14. kolovoza grad Varašdin sa svimi pripadci. a dne 17. kolovoza iste godine grad Vinicu i Vrbovec u zagorskoj županiji, u kojih gradovah posjed bude isti Herman g. 1398. uveden. Nu iste godine poveća kralj Sigismundo rečenomu Hermanu II. i njega sriednjemu sinu Hermanu III. prvašnje darovanje još većim dielom Zagorja, naime s gradovi Krapinom, Loborom, Oštercem, Belcem, Trakošćanom, Lepoglavom, Kostelom i Cesargradom, sa svimi na ove gradove pripadajućimi seli, zemljišti i pravami. Od onoga vremena poprimi knez Herman Celjski za se i za svoje baštinike novi naslov kneza ortenburžkoga, celjskoga i zagorskoga, a god. 1406. nosio je dapače naslov čuvara (Conservator) čitave Slavonije. Godine 1399. dne 27. siečnja protegnu višespomenuti kralj svoje darovanje županije zagorske i na dva ostala Hermanova sina Friderika i Ludovika i njih potomke od mužke krvi, te potvrdi s nova ovo darovanje g. 1406. uz privoljenje svojih velikašah i boljarah,¹⁰) a opet na novo g. 1435 na prošnju Friderika II. kneza celjskoga i zagorskoga, kada bijaše jur davna (g. 1408.) postao zetom kneza Hermana II., uzamši za ženu njegovu liepu ali razuzdanu i bezbožnu kćer Barbaru, sestru Friderika II.

Rečeni Friderik II. knez celjski i zagorski imao je za ženu Jelisavu groficu Frankapanku, kćer Stjepana Frankapana i Katarine, kćeri Franje Principa od Carrare. Godine 1422. sjedio je s ovom svojom umnom i pobožnom ženom u gradu Krapini, ali noseći prama njoj od davna jur njeki ljuti gnjev u grudih, otruje ju u tom gradu i dade ju zatiem svećano pokopati u celjskoj crkvi minoritah.¹¹) Priča se, da je ubio svoju ženu radi ljubavi proti Veroniki iz Desinića, liepoj kćeri uboga plemića, s kojom se spoznao sjedeći u velikom Taboru i Krapini. Tri godine iza smrti svoje žene, vjenča se on potajno s Veronikom, ali opet iza tri godinah (1428) dade istu Veroniku Friderikov otac Herman II., ne bez tajnoga podjarivanja kraljice Barbare, svoje kćeri, u tamnicu zatvoriti, te nakon toga u koruškom gradu Ostrovici iz osvete u kupelji utopiti.¹²)

Višespomenuti Herman II. Celjski sjedio je takodjer čestokrat u Krapini gradu. Naročito je darovao tu g. 1427. samostanu pleterničkomu više kmetovah i zemaljah. Godine 1428 dne 7. veljače Jurju Holekaru koroški grad Štajerberg. Godine 1429. dne 15. rujna kranjskomu samostanu u Zajcu dva kmeta i dva zemljišta u Ottendorfu nad Radečom, a god. 1433. dne 13. lipnja poveća pleternički samostan sa 4 celicah. Sva je prilika, da je i onda sjedio u bližnjoj Krapini, kad je početkom XV. vieka utemeljio pavlinski samostan u Lepojglavi.

Hermanov sin Friderik II. bijaše po njemačkom caru Frideriku imenovan i principom carevine njemačke. Bijaše kao i otac mu Herman II. ban hrvatski, a njeko vrieme, kao brat udove kraljice Barbare i stric kraljice Jelisave, matere Vladislava posmrtnoga, neograničeni gospodar čitave posavske i podravske Hrvatske, gdjeno bijaše po svom velikom bogatstvu i po vlastničtvu nebrojenih gradovah i selah stekao najveći upliv kod naroda i plemstva, vojujući sretno za Jelisavu i nje sina proti Vladislavu poljskomu, odabravši za svoga vodju slavnoga Čeha Jana Vitovca. Počam od godine 1443. sve do svoje smrti, noseći zajedno sa svojim sinom Ulrikom naslov bana hrvatskoga, nije mario za banove po kraljevih imenovane, bijaše dapače njeko doba upravitelj i skrbnik crkve zagrebačke, dočim je njegov sin Ulriko upravljao njeko vrieme Češkom, Austrijom i Ugarskom, iznevjerivši se oba ova kneza kralju ugarskomu i njemačkomu caru. Vojujući iz prvine sretno kao buntovnici proti caru i proti ugarskoj vladi, kasnije uzpokoreni po Ivanu Hunjadu i Franji Talovcu, dodjoše u milost kralja Vladislava posmrtnoga, svoga rodjaka, te nastaviše svoja nasilja i okrutničtva po svih stranah kuda dopiraše njihova vlast. Friderik i Ulriko bijahu prieko miere razuzdana života, ohole i okrutne ćudi, nepostojana značaja i razploditelji njemačkoga jezika i življa, osobito u Zagorju. Prem da su oba po običaju onoga vremena podupirali crkve i samostane, i prem da je Friderik još kao starac od 90 godinah hodočastio u Rim, da čini tobože pokoru za svoje griehe, nije ipak on, kao ni sin mu ni malo držao do Boga i do crkvenih i svietskih zakonah. Tako tvrde barem njihovi vjerodostojni suvremenici.

Rečeni Friderik knez Celjski sjedio je čestoputa u gradu Krapini zajedno sa svojim sinom Ulrikom. Tako su oba godine 1438. na dan sv. 3 kralja izdali u Krapini njemački otvoreni list kaptolu i gradu zagrebačkomu s dozvolom, da gradjani zagrebački, s kojimi bijahu rečeni knezovi više vremena u ljutoj zavadi, mogu slobodno robom i bez robe polaziti njihova sela i zemljišta.¹³) Dne 30. srpnja 1452 izdadoše oba u Krapini svojevoljnu naredbu, da plemići hrvatski, navlastito u županiji zagrebačkoj i križevačkoj, mogu ostaviti za dušu kaptolom, samostanom i crkvam svoja nepokretna imanja na viečna vremena.

Po smrti Friderika Celjskoga (1454) nastavi njegov sin Ulriko, ban hrvatski, svoje nasilno gospodovanje u Zagorju i po svoj Hrvatskoj medju Murom i Savom. Medjutim, kao da je slutio skori konac svoga života i svoga plemena, nije propustio nadarivati crkve. Tako je god. 1455. pavlinskomu samostanu u Lepojglavi darovao za dušu svoju i svojih roditeljah imanja Gregorovec, Krepčinec i Kuzminec, što su pripadala krapinskomu kotaru, potvrdivši istomu samostanu darovnicu svoga otca i djeda vrhu selah Lepoglave, Sestrinca, Hoćure, Bulišinca, Brezovca, Graberja, Dvorca, Mihalinca, Mihovijanah, Zaroberja, i kapelan sv. Jurja, sv. Križa i Marie Magdalene, zajedno s gorama u Hoćuri i Peći i s potoci Hoćurom, Gradinšćakom, Presečnora, Ribnjakom i Trnovcem.

Jur sljedeće godine 1456. ubijen je iz zasjede Ulriko knez Celjski i zagorski od Vladislava Hunjada u Beogradu, prem da mu isti Vladislav, priznavši ga svojim drugim otcem, zakletvom prijateljstvo i sinovsku ljubav obreko bijaše.¹⁴) Ulrikova ogromna imanja spadoše za njeko vrieme na njegovu udovu Katarinu Brankovićevu, koje sinovi Juraj i Herman, kao i kći Jelisava, kneginja Celjska, zaručena g. 1451. kao desetgodišnja djevojka za Matijaša Hunjada Korvina i odgojena na dvoru Ivana Hunjada u pravoslavaoj vjeri svoje matere, jur prije umroše.¹⁵)

Njezina imanja u Štajerskoj, Kranjskoj i Koruškoj htjede odmah osvojiti car Friderik III. po pravu carskoga fiska, dočim se za hrvatske nebrojene gradove i imanja otimahu s kraljevskim fiskom pojedina vlastela, na temelju kojekakovih pravah. U toj velikoj smetnji bijaše prisiljena slaba žena podati se zaštiti tako zvanih prijateljah i savjetnikah porodice Celjske, a ovimi bijaše glava lukavi Čeh pan Jan Vitovec Grebenski, bivši jur g. 1444. po knezovih Celjskih imenovan podbanom hrvatskim i velikim županom križevačkim, zatiem kapetanom celjske vojske u ratu proti Ugrom i proti njemačkomu caru. Kasnije 1458 imenovan je po kralju Vladislavu i banom hrvatskim. Isti Jan bijaše zajedno i kum (Compater) Katarine Brankovićeve. Ovoga Vitovca nastojavaše car Friderik na svakojake načine predobiti za sebe.

Odmah po smrti Ulrika Celjskoga stade se dakle car Friderik dogovarati s Janom Vitovcem i njemačkimi savjetnici porodice Celjske poradi nasliedstva izvanhrvatskih imanjah, te obeća Janu Vitovcu dne 24. ožujka 1457 za nagradu, ako mu bude išao na ruku proti udovi Katarini, da će mu darovati grad Šternberg u Koruškoj, zajedno s grbom izumrle porodice Šternbergah. Ujedno se obveza car imenovati ga svojim kapetanom (Generalom) i savjetnikom, s plaćom od 600 funtih novacah. Nu budući da se Jan izgovarao, da prije konačne odluke mora tražiti dozvolu svoga kralja Vladislava, to mu car obeća, ako dozvolu nedobije, davati mu kao svomu viernomu slugi, na godinu 500 funtih feningah, a na ruku odmah 1000 ugarskih forintah.¹⁶)

Medjutim bijaše Jan Vitovec u podpunoj milosti kod kralja Vladislava posmrtnoga, kao ban i glavni kapitan vojske hrvatske. (Capitaneus Generalis exercitus Regni Slavoniae). Od rečenoga kralja znao je on izmamiti u ime namirenja troškovah od 8000 for., izdanih za kralja i kraljevinu, znameniti dohodak kunovine (mardurinalis) u županijah zagrebačkoj, križevačkoj i varaždinskoj, dočim je jur prije dobio dozvolu na pobiranje kunovine Krapinske, jer je odmah po smrti Urika Celjskoga stupio u dogovor s udovicom Katarinom Celjskom i kupio od nje za neznatnu svotu grad Krapinu. Vrativ se iz Štajerske stavi se pan Jan odmah na čelo braniteljah udovice Celjske i podje s vojskom proti caru Frideriku, kojega je dne 30. travnja 1 157, osvojivši na juriš grad Celje, u njem skoro živa cara uhvatio, pošto bijaše car uprav dan prije došao u isti grad, odkuda jedva uteče i tom prilikom svoj pečatni prsten izgubi.¹⁷)

Po smrti kralja Vladislava posmrtnoga (23. studena 1457) promieni se opet sasvim politika Vitovčeva. On se odmah početkom god. 1458. smiri s carem Friderikom i pristane uz onu stranku u Hrvatskoj i Ugarskoj, koja mjeseca kolovoza 1459 izabra Friderika za svoga kralja, priobčivši taj svoj izbor caru svečanom poveljom, podpisanom od 24 velikašah i plemićah, medju kojimi bijaše i Vladislav Gorski (Gara) nadvornik, Pavao sin Bana od Lendave, Ivan Vitovec ban hrvatski, Nikola i Juraj Petevi od Gerža, Nikola Iločki vojvoda Erdeljski i ban slavonski, Martin Frankapan itd. Car Friderik, darova kao kralj ugarski, radi učinjenih mu po Vitovcu velikih zaslugah, istomu grad Krapinu, kojega je već u rukuh imao, načiniv ga i krapinskim barunom, te mu izda vrhu toga darovnicu sa zlatnom pečatju, izdanom u Novom mjestu dne 10. studena 1459. Isti dan podjeli rečeni car Janu Vitovcu još pet poveljah, u kojih mu dade dozvolu, da može u napred upotriebiti grb izumrle porodice Šternbergah, uz drugi novi njemu podjeleni grb; da može na silu oteti hrvatske gradove udove kneginje Celjske; da može osvojiti takodjer Medvedgrad kod Zagreba; da mu je napokon prosto u ugarskih zemljah, po običajnom tamo kovu, novce kovati. (Auf das geprekh, koren und aufzal als wir selbst, münzen und munssen lassen mag.¹⁸) Dne 19. prosinca 1459 obeća inu isti car, da će ga načiniti grofom zagorskim, ako bude to zahtjevao, isto tako kao što ga bijaše načinio krapinskim barunom (als wir — auf geslos Kreppin gefreyt haben). Isti dan dade mu i dozvolu, da može sva imanja hrvatska, koja pod njegovom upravom ležahu, od onih, koji ih pod zalog ili zakup držahu, izkupiti s prideržanjem svoga kraljevskoga prava na izkupljenje. Sljedeće godine podjeli mu doista car Friderik i naslov grofa zagorskoga, pošto je veći dio gradovah Celjskih u svojih rukuh imao te jur godine 1461. spominje se u listinah kao zagorski grof i ban hrvatski.

Da li je Vitovec za čitavo vrieme ratovanja cara Friderika s kraljem Matijašem, ostao vjeran caru, to za stalno neznamo. Ali odmah iza učinjena mira (1463) bijaše Vitovec jur na strani kralja Matijaša, vojujući š njim slavno u Bosni i pod Jajcem gradom, zašto dobi g. 1464. od kralja Matijaša zlatnu pečatnicu, kojom mu ovaj potvrdi naslov grofa zagorskoga, uz vlastničtvo svih gradovah, što bijahu u njegovoj ruci. Jur godine 1468. spominje se Jan Vitovec kao pokojni. Morao je dakle umrieti iste g. 1468., jer se još u toj godini nalazi u listovih kao ban zajedno s Ivanom Ćuzom od Laka.

Nasljednici Ivana Vitovca, njegovi sinovi Juraj nazvan Parižan, te Ivan i Vilim nosili su naslov grofovah zagorskih¹⁹) sve do izumrća Vilima grofa zagorskoga (oko g. 1510). Ali imanja i gradove zagorske, koje bijaše njihov otac na kojekakav način, proti pravu kr. fiska, pod svoju ruku spravio, nemogahu za dugo obraniti proti Matijašu Korvinu. Krapina grad bijaše s prvine pripao vlastničtvu Jurja i Ivana, te su ovi zajedno s Vilimom odmah g. 1469. potvrdili prava krapinskih mieštjanah. Još godine 1475. zabrani kralj Matijaš kraljevskomu pobiratelju vozarine u dolnjoj Hrvatskoj, da na zemljištih Krapine i Vinice, kao vlastničtvu rečenih grofovah zagorskih, nesmie pobirati vozarine, jer tamo nikada u običaju nebijaše. Isto tako oprostio je kralj Matijaš grofove zagorske Jurja i Vilima godine 1477. od svih daćah i porezah, što su oni ili kmetovi i podložnici na njihovih imanjih plaćati imali. Za razlog bijaše navedeno, što su Turci onu okolicu sasvim opustošili.²⁰) Godine 1479. nagadjahu se rečena braća sa Sigismundom Samšićem od sv. Lenarda radi njekili selah, a godine 1484. svadjahu se medju sobom radi grabeži od 23 konjah, što ih je grof Vilim odagnao iz staje svoga brata pod gradom Belom.

Za vrieme ogorčena rata medju kraljem Matijašem i carem Friderikom bijaše Vilim grof zagorski, tadašnji meštar ubrusarah kraljevskih, prošao na stranu carevu. Ovim povodom pošalje kralj Matijaš g. 1485. svoga kapetana vojske Jakova Sekelja u Zagorje, da otme na silu sve gradove grofovah Zagorskih. Sekelj svrši podpunoma svoj nalog, osvoji rečene gradove, uz mnoge druge carske u Štajerskoj, Kranjskoj i Koruškoj ležeće,²¹) ali zadrži podjedno veću stranu zagorskih gradovah pod svojom upravom, u ime ratnih troškovah, negledeć na to, da ih je kralj Matijaš darovao svomu sinu Ivanu Korvinu. U isto doba bude zakonskim člankom 50. god. 1486. županija zagorska i nje sudbena vlast za uvjek dokinuta. Kralj Matijaš pako podieli g. 1489. na dan sv. Jelisave (19. studena) mjestu Krapini pravo, da može na dane sv. Vladislava i Florijana godišnje sajmove držati, s istimi povlasticami kao i drugi slobodni i kraljevski gradovi.

Po smrti kralja Matijaša bijaše učinjen mir medju kraljem Vladislavom, ter carem Friderikom IV. i ovoga sinom Maksimilijanom I, dne 7. studena 1491. U ugovoru toga mira govori točka 29. i o zagorskih gradovih, naredjujući da ih Jakov Sekelj ima privremeno predati kralju Vladislavu, a ovaj po sudu dosuditi komu pravovaljano pripadaju, da li grofovom Zagorskim (Jurju i Vilimu) ili Ivanu Korvinu, kojemu ih darova kralj Matijaš. U ugovoru pako primirja, što ga učini car Friderik s Jakovom Sekeljem dne 12. rujna 1490, spominju se poimence oteti po Sekelju zagorski gradovi: Trakoštjan, Ošterc, Lobor, Krapina, Tabor, Wellen (Bela) i Verbovec²²)

Uslied svečane nagode, učinjene medju Ivanom Korvinom i stališi ugarskimi i hrvatskimi prilikom izbora novoga kralja Vladislava, dobi Ivan Korvin uz ogromna imanja u Hrvatskoj i Ugarskoj, na temelju darovnice kralja Matijaša, sve gradove celjske u Zagorju, zajedno s naslovom vojvode opavskoga, liptovskoga i slavonskoga i bana trojedne kraljevine. Sinovom Jana Vitovca ostao je dakle puki naslov grofovah zagorskih, kojim se grof Vilim još godine 1510. služio.

Ali u vlastničtvo Krapine i drugih gradovah zagorskih dodje Ivan Korvin stoprv g. 1494., kad je sudbenim putem založio gradove Vinicu, Trakoštjan i Kamenicu Jakovu Sekelju, koji je do onda još uvjek čuvao višerečene zagorske gradove zajedno s Varašdinom, u ime troškovah od 16.000 for., što ih je tobože imao prilikom osvojivanja i čuvanja istih gradovah i ostalih u Štajerskoj, Kranjskoj i Koruškoj.²³) Rečeni Jakov Sekelj bijaše malko prije iznevjerio se novo izabranomu kralju Vladislavu, sa njekoliko hrvatskih vlastelah, medju kojimi bijahu Vuk i Krštofor Frankapan, Ivan Halapčić, Ivan Knežić (Kanižaj), Berislavići, Talovci itd., pristavši uz stranku cara njemačkoga Maksimilijana, i osvojivši njemačkom vojskom grad Zagreb. Ivan Korvin dignu se proti Sekelju hrvatskom vojskom, potuče ga kod Zagreba, osvoji taj grad i protjera njemačku posadu, sastojeću iz 600 njemačkih vojnikah.²⁴) Kao vlastnik Krapinski postavi Ivan Korvin u gradu Krapini na čelu uprave dva kastelana, kojim naloži, da imadu strogo braniti prava i posjed samostana pavlinskoga u Lepojglavi, kojega skoro iz temelja ponovi i njegovu crkvu u gotičkom slogu sagradi, opasavši čitav samostan i crkvu tvrdimi zidovi i tornjevi; ujedno potvrdi iste godine 1495., dne 1. svibnja, sva prava mjesta Krapine, podjelena od kralja Ludovika I., zajedno s pravom, da Krapinci mogu držati sajmove na opredjelene po kralju Matijašu dane. Ali koliko je s jedne strane on sám prava branio, toliko su njegovi kastelani prava drugih vriedjali, navlastito se pako tužio proti njemu Juraj grof Zagorski, kojemu su iste god. 1495. varašdinski Korvinovi kastelani Benko Grgur i Gallo Nagj zajedno s kapetanom Baltazarom Halapićem opustošili imanja kod sv. Jakova i svetoga Ilije u varaždinskoj županiji, odagnavši ujedno svu marvu i stado i posvojivši jedan od njegovih vinogradah.

Godine 1504. dne 12. listopada u uri po noći, umre po svoj prilici u gradu Krapini, a u najliepšoj muževnoj dobi, imajući 35 godinah, vlastelin krapinski vojvoda Ivan Korvin, te bude u crkvi bližnjega samostana lepoglavskoga svećanim sprovodom zakopan, gdje mu njegov vjeran privrženik Ivan Gjulaj, kojemu bijaše Ivan Korvin darovao g. 1503. gradove Vinicu, Trakoštjan i Kamenicu, postavi grobni spomenik s izkljesanim njegovim kipom i grbom i sa sljedećim napisom:

Udova Korvinova Beatrica, kći Bernardina Frankapana, koja jur od god. 1503., odkad se nje muž vratio iz Italije, s njim u tesnijem bračnom savezu živila nije²⁶) nasliedi sa svojom djetcom Krštoforom i Jelisavom, sva ogromna imanja Korvinova i sve dragocienosti njegove i njegova otca kralja Matijaša, na koliko ih jur prije u Ugarskoj neprijatelji Korvinovi nerazgrabiše.

Odmah iza smrti svoga supruga izdade rečena Beatrica dne 8. prosinca 1504 u Krapini gradu listinu, kojom dozvoli: u ime spasenja duše svoga supruga i u ime sreće i zdravlja svoje djetce, samostanu pavlinskomu u Remetah kod Zagreba, da njegovi kmetovi iz Petruševca i Grdovčaka mogu slobodno pasti i drva sjeći u šumi kod Rakitovca.²⁷) Godine 1506. potvrdi prava miešćanah krapinskih. A kad joj na nje veliku tugu i nesreću umre jedini sin Krštofor Korvin, posla za spas duše ovoga i svoga muža iz grada Krapine i Varašdina dragociene darove crkvi lepoglavskoj, u kojoj ležaše njezin suprug i sin.²⁸) Medju ovimi bijahu prekrasne crkvene odeće s bogatim nakitom bisera, zlata i dragoga kamenja i sa slikami sv. Krštofora, preobraženja Isusova itd., zlatom i biserom vezenimi, zatim dragocieni plašt kralja Matijaša itd. Isto tako darova Korvinova udova rečenomu samostanu g. 1507. više imanjah zagorskih i varašdinskih.

Godine 1508. udade se po drugikrat višespomenuta Beatrica za razuzdanoga Jurja, krajiškoga župana braniborskoga i nećaka kralja Vladislava, koj stade po svom razsipnom načinu upravljati imanja Korvinova. Po smrti svoje nesretne supruge Beatrice, zakopane takodjer u crkvi lepoglavskoj, potvrdi isti Juraj dne 28. srpnja 1511, sjedeći tada u gradu Krapini, sva prava krapinskoga trgovišta. Tri godine kasnije (1514) bijaše rečeni Juraj, bivši u stiski radi novacah, načinio njeki ugovor s Lovrom, vojevodom Iločkim, usljed kojega imao bi bio ovomu predati zagorske gradove Krapinu, Cesargrad, Kostel, Trakoštjan, Kamenicu, Lobor, Ošterc, Belec, Vinicu i Varašdin, a osim toga Koprivnicu i grad Kövar (Kamenik). Nu kada povjerenik nadvornika i izaslanici zagrebačkoga kaptola, sa još njekoliko plemenitih svjedokah dodjoše pred Krapinu, da ju zakonitim putem preuzmu, navališe na njih iz grada Krapine oružani ljudi Jurja Braniborskoga, natjeravši u bjeg povjerenika i zarobivši i u tamnicu bacivši kanonike i ostale svjedoke.²⁹) Na taj način pridrža još njeko vrieme razsipni Juraj, tadašnji odgojitelj mladoga kraljevića Ludovika, Krapinu u svojih rukuh, ali god. 1523. bijaše ipak prisiljen prodati gradove Krapinu i Kostel na viećna vremena Petru Kegleviću, jajačkomu banu za 13.000 for. Na što sljedeće godine isti Keglević polovicu pripadakah rečenih gradovah prodade za 6500 for. Mihalju Imbrekoviću (Imrefy), te se oba g. 1525. ugovorom nagodiše, kako će da razdiele pristojališća istih gradovah. Petar Keglević uveden je još iste godine 1525. darovnicom kralja Ludovika II. u vlastničtvo susjednoga grada Lobora i selah Martinca, Čeha, Čvancah, Homninovca, Dolkovca, Velike, Orešća, Križovlanca, Purgavine (Purge), Potoka, Gjuronacah, Viljaka, Zamršja i Vrelja, postavši tako znatnim vlastelinom zagorskim; nu sám grad Krapinu, predade s polovicom njegovih pripadakah Mihalju Imbrekoviću, dočim on preuzme grad Kostel za svoje zagorsko sjedišće.

Rečeni Mihalj Imbreković ostavi nakon svoje smrti grad Krapinu svojoj udovi Katarini Bočkajevoj Rasinjskoj i svojim trim kćerimi, Katarini, Ani i trećoj bezimenoj. Oko godine 1534. udade se udova Katarina Imbrekovićeva po drugikrat za Vuka Frankapana Brinjskoga, sina Ivana Anža, koj Vuk bijaše sa svojim bratom Krštoforom godine 1527. i na saboru cetinjskom, kad su Hrvati izabrali za kralja Ferdinanda I., podpisavši tamo i izbornu povelju. Kao gospodar grada Krapine potvrdi Vuk mjestu Krapini na dan 8. svibnja 1534 sva njegova prava.

Taj Vuk Frankapan bijaše ćudi veoma prevrtljive, k tomu kao veća strana tadašnjih velmožah, srca okrutna i duše pohljepne za bogatstvom. Jedva što se oženi s Katarinom Bočkajevom, udovom Imbrekovića, posvoji on sasvime, na veliku štetu svoje pastorčadi, grad Krapinu, te pade radi toga u velike smetnje. Godine 1536. zaručiv on svoju kćer za Luku Sekelja baruna od Ormožda, prisili ovoga i njegovu zaručnicu, da se pismeno odrekoše svakoga nasljedstva u pristojališćih grada Krapine. Nu za mala pokaja se Sekelj radi svoje pismene obveze, na što Vuk prekine rieč i zakletvu, kojom se obveza predati mu za ženu svoju pastorku Katarinu, te zatvori ovu u gradu Krapini, zabranivši svakomu posjetiti ju u zatvoru. Tim činom omekša prividno i nju i njezina zaručnika, koj ju napokon uze za ženu. Ali doskora podigne Sekelj pravdu proti Vuku radi nasilja i bezzakonja počinjena svojoj ženi, dok mu bijaše jošte zaručnicom, te ga obtuži pred kraljevskim dvorskim sudom. Ovaj pozva Vuka po izaslaniku kaptola zagrebačkoga pismeno, da se u roku od 15 danah pred sud staviti ima. Nu kada kaptolski izaslanik prevendar Andrija Koroški s pismenom pozivnicom dvorskoga suda dodje u Frankapanov grad Bosiljevo, našavši gospodara gradskoga pred velikimi vratmi i uručivši mu pozivnicu, razžeže se tolikim gnjevom Frankapan, da je htio izaslanika ponajprije sabljom posjeći, a zatim promisliv se, dade ga po svom krvniku (tortorem) do gola svući, na sramotno udo tjela veliki lokot objesiti i pred svjetinom javno šibati, dočim je njegovu slugu plemenita Pavla Oderjanića dao povaliti i s korbači i batinami mrcvariti, a zatiem u tamnicu baciti zajedno s njekim Mihaljem gradjanom iz Dubovca, koji je kaptolskoga izaslanika pratio putem. Ujedno izgrdi Vuk javno i kralja Ferdinanda, nepriznavajući ga za zakonita kralja, za kojega je, kako reče, priznavao samo Ivana Zapoljskoga. Ovaj čin pobudi u zemlji i kod dvora veliku ogorčenost. Vuk bude po dvorskom sudu kao izdajica veličanstva svih dobarah lišen i na gubitak glave odsudjen, a pismeni ugovor Sekeljov i žene mu Katarine, radi odstupljenja Krapine uništen.³⁰) Kasnije bude Vuku dosudjena kazan oproštena, ali Krapina ostade nadalje u rukuh porodice Imbrekovićeve, i dodje kasnije po Katarini Imbrekovićevoj u vlastničtvo nje muža Luke Sekelja.

Kada godine 1542. Petar Keglević, bivši ban jajački, a tada ban hrvatski i upravitelj opatije topuske, radi velikih svojih bezzakonjah bansku čast i sva dobra izgubi, založi kralj Ferdinando I. dne 12. travnja 1547 u Hebu (Eger) Keglevićevu polovicu pristojališćah krapinskih rečenomu Luki Sekelju barunu od Ormužda za 2000 for., te je ovaj kao gospodar svega vlastničtva krapinskoga, trgovišću Krapini na dan 7. lipnja 1547 potvrdio sva starinska prava; premda je sedam sinovah Petra Keglevića zakonitomu uvedenju u vlastničtvo krapinsko, po Melkioru Botki svečano protuslovilo. Dvie godine kasnije (1549.) darova isti kralj Ferdinando I. rečenomu Sekelju gradove Kostel i Krapinu sa svimi pripadci, kako su ih uživali Ivan Korvin i Juraj Braniborski na vječna vremena, za njega i za njegove baštinike. Nu godine 1557. dne 25. veljače u Ratisboni pomilova kralj Ferdinando sinove Petra Keglevića, te im povrati otčevu polovicu Kostela i Krapine, ali Luka Sekelj nehtjede ove polovice iz dobra predati, te se radi toga porodiše velike svadje medju Sekeljem i Keglevićevimi sinovi Franjem, Matijom, Petrom i Šimunom, koji tekar godine 1560. svoju polovinu krapinskih pristojališćah natrag dobiše, kad su još samo tri sina Petrova na životu bila, po imenu Matijaš, Petar i Šimun, koji godine 1560. i 1564. svoja zagorska imanja Kostel, Lobor, Buzin i Krapinu na troje razdieliše, dočim vlastničtvo grada Krapine s polovicom pripadakah i unapred ostade kod porodice Sekeljah, na temelju prava Imbrekovićah.

Za vrieme vlastničtva Mihaljeva sina Luke Sekelja, porodi se g. 1573. u Zagorju znamenita seljačka buna pod vodjenjem Matije Gubca. Pošto ovu bunu, naperenu proti okrutnim vlastelam i mnogi plemići izpod ruke za svoje svrhe podupirahu, to se nemoramo ćuditi, da je i Mihalj Sekelj pristao uz stranku seljakah već radi toga, jer je plemiće proti seljakom vodio Matija Keglević s Gašparem Halapićem. Medju Keglevići i Sekelji tinjaše naime podjedno ljuta mržnja i neprijateljstvo poradi Krapine, za kojom se podjedno otimahu sada jedni sada drugi. Gubčeva buna dade Sekeljem dobru priliku osvetiti se Mati Kegleviću. Ovaj bijaše kod Krapine, uprav naprema gradu, na svom zemljištu, sagradio prostran dvor, kojega bješe i utvrdio. Kada buna buknu, naloži Luka Sekelj svojim krapinskim činovnikom Gašparu Kuntiću konjušniku i Ivanu Dolovčaku računovodji, da sakupe krapinske kmetove i da razore Keglevićev grad. Ovi izvedoše točno zapovjed svoga gospodara, razvališe do temelja sa 500 seljakah Keglevićev dvor i raznesoše vino, žito, blago i svu pokretninu što su u dvoru našli. Šteta nanešena iznosila je do 10.000 for. u zlatu. Ovo bijaše uzrok, da je i Keglević iza pobjede nad Gubcem i seljaci kod Stubice s razvitimi barjaci i zaglušnom jekom trubaljah navaljivao na Sekeljeva i njegovih prijateljah sela i dvorove. Ali tvrdomu gradu Krapini nemogaše nahuditi, jer tu je bilo i topovah s kojih su istinabog Sekeljanci i na bježeće seljake palili, ali topovi nebijahu tada napunjeni strelivom, nego prahom, zemljom i slamom.

Razpra medju Sekelji i Keglevići trajala je podjedno, doklegod obe porodice bijahu skupna vlastela krapinskih pristojališćah. Sekelji imadoše na svoju ruku i mieštjane krapinske, kojim je Mihalj godine 1577. potvrdio sva prava, a car Rudolfo II. g. 1588. uz potvrdu pravah podao i novu pečat, koju su prilikom obsjedanja gradskoga, po svoj prilici za vrieme Gubčeve bune, izgubili bili.

Napokon bijaše Sekelj prinužden g. 1593. grad svoj Krapinu, zajedno s pripadci i trimi dvori u Mihovljanah, Trnovcu i Erpenju založiti Ivanu i Petru, sinovim Gašpara Draškovića za 18.040 forintah ugarskih, ali još pod starost volio je načiniti dugove, nego da vidi Krapinu u tudjih rukuh, te ju izkupi od Draškovićah velikimi žrtvi. Ove novčane žrtve kao i njegova putovanja u Italiju radi posjećanja svetih miestah, a napokon i njegova oporuka, kojom bijaše naredio, da se ima u Ormoždu u porodičnom grobu zakopati, dočim je umro u gornjoj Ugarskoj, te su mu tjelo velikimi troškovi morali dopremiti u Ormožd, sve ovo prisili njegova sina Friderika, da je god. 1610. založio Krapinu zajedno s toplicami i polovicom Kostelskoga imanja Ivanu Kegleviću, sinu Šimunovu i njega ženi Susani Bay, za 78.000 forintah u čistom zlatu i srebru. Ovom prilikom spominje se grad Krapina u kupovnom listu kao stranom jur porušen, a stranom podobro oštećen (Castrum Crapina, quod alias ex parte collapsum, ruinam etiam maiorem minaretur). Još iste godine 1610. izdade tadašnji ban Toma Erdödy, desivši se uprav u miestu Krapini dne 18. lipnja zapovjed kaptolu zagrebačkomu, da uvede višerečenoga Keglevića u podpuni posjed Krapine; što bijaše i točno svršeno dne 27. lipnja, uz prosvjedu ipak porodice Draškovićah, u koje ime protuslovi s nova g. 1613. Eva Ištvanfijeva, udova Ivana Draškovića i mati Nikole, tvrdeći, da Friderik Sekelj Krapinu Keglevićem založiti ni prodati mogao nije s toga, što je negda s Ivanom Draškovićem kao svojim pobratimom ugovorio bio, da taj grad neće prodati ni založiti, nego Ivanu ostaviti, koj ugovor bijaše potvrdio i sam kralj i nadvojvoda Ferdinando.

Medjutim ostade Krapina u rukuh Ivana Keglevića, kojega djeca Franjo i Ana g. 1619. imanja Kostel, Lobor i Krapinu, opet medju se razdjeliše.

Godine 1624. bavio se opet u gradu Krapini bivši slavni ban Toma Bakač Erdödi, posjetivši Kegleviće kao rodjake svoje, jer mu nećakinja Mara, kći Petra brata Tome, bijaše udata za Stjepana Keglevića. Bivši Toma tad jur 66 godinah, oboli iznenada i umre u Krapini, odkuda mu tielo, iza kako je osam danah na odru izloženo bilo, svećanim načinom odvedoše u Zagreb. Njegov suvremenik Ratkaj kaže da se kod njegova sprovoda sabrala velika svjetina. Osim njegovih mnogobrojnih rodjakah biahu tri sto kopjem oružana konjika u crno obučena, pred kojim vodjahu sluge bogato zlatom nakićene konje. Pred dragocienimi mrtvačkimi koli jezdjahu sinovi pokojnoga, medju kojimi bijaše njegov ljubimac najstariji sin Sigismundo. Najprije odvedoše mrtvaca u njegov grad Samobor, a odovuda u gornji grad Zagreb, gdje izložiše mrtvoga preko noći u crkvi sv. Marka. Drugo jutro u osmoj uri bijaše stoprv pravi sprovod. Na čelu bijahu barjaktari i barjaci trojedne kraljevine i porodice Erdödah, zatim štitonoše sa dva ogromna štita, na kojih bijahu izdjelani i bojama urešeni grbovi porodice; za ovimi nosjaše jedan plemić na crnom jastuku red sv. spasa, što ga pokojnik bijaše dobio od Filipa II. kralja Španjolskoga za slavnu pobjedu nad Turci, stečenu kod Siska g. 1593. Sliedjahu zatim konji crnim suknom sasvim pokriveni, noseći sa strane slikane grbove. Za množinom plemstva i uglednih ljudih idjahu nećaci pokojnoga, za njimi svećenstvo, za ovim kola mrtvačka s liesom, napokon sin pokojnoga Sigismundo s braćom i s velikom hrpom velikašah i različitih poslanikah. Bijaše tolika pratnja ljudih, idućih u redu po dva i dva, da kad bijahu prvi jur u stolnoj crkvi sv. Stjepana, zadnji još neostaviše vrata gornjega grada. U samoj crkvi bijaše jur priredjeno bogato nakićeno mjesto za mrtvački odar. Kod zadušnicah progovori mrtvačko slovo sam biskup Petar Domitrović. Napokon sahraniše mrtvoga u raku stolne crkve u kapeli sv. Marije, gdje mu kasnije postaviše liepi mramorni spomenik s izvajanim kipom i grbom pokojnoga, a iznad spomenika obesiše njegovu kacigu, mač, bansko žezlo, barjak i štit. Tako pokopaše Hrvati praunuka brata onoga kardinala, koj podignu svoju porodicu na vrh bogatstva i ugleda, dočim je svoju domovinu i crkvena dobra izsisao, a državu za vrieme Vladislava i Ludovika II. do dna nesreće strovalio.

Poradi grada Krapine imala se porodica Keglevićah još njeko vrieme pravdati s Draškovići, dok se napokon g. 1647. nenagodiše. Od onoga vremena ostade krapinsko vlastničtvo u rukuh porodice Keglevićah, od kojih je godine 1641. i krapinski samostan reda sv. Franje utemeljen, ali ujedno i grad tako zanemaren, da se sve po malo obratio u podpunu razvalinu. Za vrieme bune Petra Zrinskoga i Franje Frankapana god. 1670. ostadoše vlastnici krapinski vierni kralju, te pozvaše u grad Krapinu hrvatske plemiće na sabor, ali ih malo dodje onamo, jer se nitko nije usudio javno podići glas proti toli mogućim buntovnikom. Malo zatiem zapušten je grad sasvim.

Slika ovoga grada, dok je još obstojao u svojoj cjelosti, bijaše veličanstvena. Njegove zgrade i zidine pokrivahu iztočno i zapadno brdo, što se diže iznad trgovišta Krapine, te je njegovo gradsko platno štitilo i samo mjesto, spajajući dvie tvrdjice ili kule. Sám grad bijaše podignut na tri poda, urešen sa više oblih i četverokutnih tornjevah, te je imao toliko prostora, da su stališi i redovi hrvatski u njemu g. 1600. i 1605. držati mogli sabor. Još do najnovijega vremena stajaše jedan dio strmenoga braništa, koje se prije njekoliko godinah iznenada poruši i njeke krapinske kuće oštedi. Sada stoji još jedan komad gradske sgrade, koja ima sa zapada tri poda, a s istočne briegovite strane samo jedan pod, dočim su prostorine razi zemlje okružene naravnimi stjenami, kojih svod poduprt je sa osam četverokutnih pilovah. Ova je gornja zgrada od mnogo novijega vremena negoli bijaše stari grad. Jedina tako zvana pivnica, ili naravna špilja, prkosi vremenu i ljudskim rukam, kojim je sudjeno, da sve što jedne sagrade, druge razgrade.

Krapinsko trgovište sa 192 kućah i oko 2000 žiteljah, u čitavom je Zagorju najznamenitije mjesto. Odlikovalo se do najnovijih vremenah narodnim duhom, ljubavju narodnoga jezika i branjenjem pravah svojih i svoje domovine. Ima još od vremena Ferdinanda II. (1627) povelju, da može držati sajmove, što daje mjestu osobitu živahnost. Može se ponositi i svojom župnom crkvom, sagradjenom u gotičkom slogu oko XV. vieka.³¹)

¹) V srbskem iazyce iest zemie, iežto Charvati iest imie. V téi zemi bieše lech, iemuž jmie dieiechu Čech. Mužoboistva se dočini, pro niež svu zemiu provini. Ten Čech imieieše bratróv šest — — — — — —
I vybra sie se všemi z zemie, jielž bieše Charvati jmie, itd.

²) Poznato je, da u staro doba sadašnja podravska i posavska Hrvatska nije ni nosila ime Hrvatske zemlje, jer bijaše poznata samo pod imenom zemlje slovenske.

³) Blaskovich Historia Universalis Illyrici T. I. Dissert. I. str. 64.

⁴) Listine opatije Topuske u arkivu nadbiskupije zagr.

⁵) Listina u zem. arkivu N. R. A. Fasc. br. 180, br. 30.

⁶) Listina u zem. arkivu N. R. A. Fasc. 1675, br. 2, vidi i drugu listinu kod Kerčelića Not. Prael. st. 192.

⁷) Monumenta Hungariae Historica T. IX., str. 16.

⁸) Po svjedočanstvu Sambuka, plaćalo se u Ugarskoj u ime fertona 48 dinarah.

⁹) Izvorna povelja u arkivu obćine Krapinske.

¹⁰) Darovnica u zem. arkivu N. R. A. sv. 1592, br. 15.

¹¹) Greiderer. Germama Franciscana. Oeniponte 1777. str. 507.

¹²) Slika ove Veronike čuva se u gradačkom Joanneumu.

¹³) Gl. moje Dogadjaje Medvedgrada, listina XVIII.

¹⁴) Listina kralja Vladislava od g. 1457 priobćena po Telekiju u „Hunyadyak kora“.

¹⁵) Aeneas Silvius in Actis Friderici III. p. 104. Editio Helmstadii.

¹⁶) Birk. Urkundeu-Auszüge zur Geschichte Kaiser Fridrich des III. Wien 1853 p. 140.

¹⁷) Tamo stran 141.

¹⁸) Tamo stran 47

¹⁹) Ja sam u povjesti grada Trakoštjana pogriešno imenovao Vladislava i Hermana, kao sinove Jana Vitovca. Ovi bijahu istinabog vlastelini grebenski, ali ne od porodice Vitovacah, nego starih vlastelinah grebenskih, kojim bijaše g. 1453. kralj Vladislav, radi izdaje Veličanstva, oduzeo grad Greben, darovavši ga Janu Vitovcu. I godina smrti ovoga, oko (1466) pogriešno je tamo naznačena.

²⁰) U zem. arkivu N. R. A. Fasc. 20 br. 96.

²¹) Bonfinius. Dec. IV lib. VII.

²²) Firnhaber Beiträge zur Geschiehte Ungarns. Stran 39 i 107.

²³) Listina u zem. arkivu, N. R A. sv. 1526 br. 50.

²⁴) Bonfinius. Rer. Hung. Decades V. lib. II. Ratkay. Memoria Banorum str. 105. Ištvaufy, lib. I et II. Ed. 1724 st. 4 i 11.

²⁵) Na mjesto ovoga napisa staviše kasnije Pavlini drugi kamen i napis, kako ga je jur Ratkaj priobćio i koj još danas stoji, ponovljen od grofa Esterhaza.

²⁶) Sanudo. „Diaria“ u Arkivu VI. str. 242.

²⁷) Dogodjaji Medvedgrade str 76.

²⁸) Tamo str. 78. listina XXVIII.

²⁹) U zem. arkivu N. R. A. Fasc. 1562. br. 22.

³⁰) Listina u zem. arkivu N. R. A. Fasc. 1645 broj 21. Tim se ima izpraviti ono, što sam ja u povjesti Brinja grada, na temelju pukih regestah rečene listine rekao.

³¹) Gledaj moj opis u Agramer Zeitung 1857 br. 37.