HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV

IVAN STANDL: FOTOGRAFIJSKE SLIKE IZ DALMACIJE, HRVATSKE I SLAVONIJE, 1870.

Jedva uru vožnje cestom, a 1/4 ure železnicom, leži odaljeno od Zagreba na lievoj obali Save selo Podsused. Iznad njega diže se na brdu, opasanom prema jugu i zapadu Savom i železnicom, a prema iztoku i sjeveru glavnim drumom, što iz Zagreba u Zagorje i u Štajersku vodi, starodavni Susedgrad, sada u razvalinah.

Od staroga grada sačuvani su još danas zidovi do 120 koračajah dugački, što se protežu od južnoga okrugloga tornja do sjevernoga braništa. Izmedju ovoga braništa i okrugloga tornja stoji još povisoki zid, od ozdo s velikom rupom, kao da su tu negda glavna vrata bila. Grad bijaše sagradjen na dva poda, a imao je po svoj prilici više tornjevah, te iza lagumah dvoja platna, jer se još danas vide tragovi zida i nasipa. Čini se dapače da je čitavo brdo, na kom stoji sadašnja gradina, sve do svoga podnožja bilo utvrdjeno kulama i zidovi, unutar kojih stojahu dole staje i gospodarske zgrade.

Kada se popneš po puzljivom zidju i ciglovlju na vrh ruševine, još te uvjek nehotice spopada milinje čuvstva, gledajući na krasnu okolicu, što se u bližnjoj širini počam od Zagreba sve do štajerskih gorah pred tvojima očima otvara. Pod nogama vije ti se Sava, što napaja zemlju trih plemenah jugoslovinskih. Už nju tutnji brzovoz i dimi se para lokomotiva. Preko Save na jug bieli se pod gorama Samoborgrad sa svojim tihim mjestancem, podalje s desna krasni grad Mokrice u Krajnskoj, a s lieva razvaljeni Okićgrad na vrhu povišjega brda. S ove strane obale Save na desno mame ti oči svietli Novi dvorovi, s grobnom kapelom Jelačića bana, dalje Zapresečje, Lužnica, Berdovec Januševec, sa više selah i plem. dvorovah, za njimi zagorske i štajerske gore s visokimi Grintovci i Humom, a na lievo s oba kraja Save širi se negdašnje ogromno zagrebačko polje, preko kojega siže oko sve do gorah petrinjskih i ogulinskih.

Za hrbtom brda susedgradskoga, diže se preko druma, drugo još višje brdo, a na njegovom iztočnom podnožju stoji špilja, o kojoj se pogovara da je tu njegda stanovao Sv. Martin, kojemu na čast sagradiše tu u staro vrieme dvie kapele, staru gotičku, i novu, s kamenitom prodikaonicom izpred nje, da odtuda na godišnjih zborovih sakupljeni sviet laglje može slušati divna čudovišta, koja običaje pripovjedati svećenik o životu Sv. Martina. Od špilje dalje proteže se medju visokima brdama, romantični klanjac Sutiska, uz bistri potočič istoga imena.

Susedgrad ili po starom izgovoru Sosedgrad, iz kojega učini negda službeni slog magjarske kancelarije ime Szomszéd–vár, stojì jur preko pet i pol stoljeća na svom miestu, kao bližnji susjed, a s prvine i stražar Samobora grada, kojega s desne obale Save sagradi još prije veliki česki kralj Otokar Premisl.

Znade se za izviestno, da je Susedgrad graditi dao kralj Karol Roberto odmah u početku svoga vladanja, nastanivši izpod njega tridesetnicu za trgovce, što su dolazili u Hrvatsku iz tadašnjih njemačkih i mletačkih pokrajinah. O tom sviedoči sám kralj Karol Roberto u jednoj listini godine 1316 Mletčanom podanoj, kojom dozvoljuje osobito trgovcem njemačkim (Fontici Theutonicorum) iz Mletakah da slobodno trguju po njegovoj zemlji, plativši prije obične daće i tridesetnicu pod njegovim gradom, što ga je sazidao na obali Save. (Sub nostro Castro quod edificari fecimus in portu Zane.)¹

Zemljište na kojem kralj ovaj svoj grad sagradi, pripadaše tada Cistercitom zagrebačkim samostana B. D. Marije, te s toga naredi kralj, da se u ime vlastničtva toga zemljišta, opatu rečenih Cistercitah svake godine pet marakah srebra plaćati imade. Ovu naredbu ponovi isti kralj dne 1. Listopada 1322, desivši se uprav tada u Zagrebu, i naloživši kastelanom susedgradskim da takodjer i u napred imadu plaćati rečenomu opatu pet marakah banskih dinarah, kao što su i prvašnji kastelani plaćali, i to iz uzroka, jer je grad Sused na zemljištu crkve Sv. Marije sagradjen (Quod castrum regium Zomzedvar in terra Ecclesiae B. Virginis sit constructum.)² Istu ovu naredbu ponovi spomenuti kralj i godine 1324 u Višegradu na peti dan poslie uzkrsa t. j. 20. travnja.³

Sve do god. 1345 ostade Susedgrad pod upravom kraljevskom, dotično hrvatskih banovah i kraljevskih kastelanah, ali rečene godine darovà ga kralj Ludovik I. Nikoli Gornjo-stubičkomu, sinu Grgura plemena Arlanda od Ake, nazvanomu Slovinac (Toth i Sclavus). Kralj kaže da mu ga daje radi velikih zaslugah učinjenih po istom Nikoli u dalmatinsko-mletačkom a ponajviše talijanskom ratu. S istim gradom dobi rečeni Nikola, nazvan Tot, posjed ogromne širine, koj se počam od Stupnika i Stanjevca uzduž Save sve do Štajerske granice, pa s desna uz zagrebačke i bistranske gore sve blizu do Bistrice protezaše, čim Nikola jednim od najbogatijih plemićah posavske Hrvatske postade.

Nikola Tot primi odmah i naslov vlastelina Susedgradskoga, pozvavši kao takav godine 1348 svoje rodjake Nikolu sina Arlandova, te Martina i Arlanda sinove Dioniša, da mu budu u pripomoć pri osvojenju imanja Zakrapine, koje bješe Nikola ban hrvatski oteo vlastelinstvu susedgradskomu; ali rečeni rodjaci izjaviše pred kaptolom zagrebačkim, da se oni tomu pozivu odazvati nemogu, jer se neće upuščati u kavgu i rat s banom, koji je radio u ime kraljevo kad je oteo rečeno imanje. Tako morade dakle Nikola sám započetu pravdu dovršiti.⁴

Godine 1361 učini rečeni Nikola sa svojimi sinovi Ivanom i Lovrom diobu svega svoga imanja s Arlandom i Martinom sinovi Dioniša i s Nikolom sinom Arlanda, te na taj način bude već tada veliko vladanje susedgradsko i stubičko još više oštećeno, pošto jur prije, Ilka i Lucija, kćeri Ivana, djeda Nikole, prva udata za Jakova velikoga od Lupše, a druga za Vladislava od Brokunovegore, velikostubičko i bistransko imanje od skupnoga vladanja odkidoše i na porodicu svojih muževah prenesoše.

Veliku stranu samoga vladanja susedgradskoga bješe istinabog jur g. 1356 ban Leostakio, iz nepoznatih uzrokah, Nikoli i njegovim sinovom oteo, ali godine 1364, potvrdi kralj Ludovik I. s nova istomu Nikoli staro svoje darovanje Susedgrada, i tako ostade on sve do svoje smrti (oko 1380) u neprekinutom posjedu.

Prem da je Nikola imao tri sina, Ivana, Lovru i Nikolu, to je ipak jedini Lovro zametnuo onaj ogranak porodice, pri kojem ostade po mužkoj i ženskoj krvi posjed vladanja susedgradskoga tečajem više stoljećah. Ovomu Lovri i bratu njegovu Nikoli darovà po smrti otčevoj g. 1380 Petar, predstojnik crkvenjakah glogovničkih, imanje Planinu na doživotno vrieme, i to radi velikih zaslugah njihovih i njihova otca Nikole, koje učiniše oni redu crkvenjakah.

Isti Lovro Tot Susedgradski imao je jedinoga sina Ivana, oženjena za Jeremiju od Dambe (Dubrave?) s kojom rodi opet jedinu kćer Doru, udatu za Andriju Heninga — Černina, na koju Doru spane iza smrti njezina otca Ivana, sina Lovre, poslije kako Ivan brat Lovre oko 1400, a Vladislav sin Nikole, sina Nikole starijega, a drugoga brata Lovre oko 1439 bez poroda umre, čitavo vladanje susedgradsko i dolnjo stubičko u nasljedstvo. Kao vlastnica bude ista Dora po zapovjedi kralja Alberta godine 1439 i zakonito uvedena.⁵

Prije nje vladao je dulje vremena Susedgradom i dolnjom Stubicom gorerečeni Vladislav, te se spominje višekrat u pismih kaptola zagrebačkoga, kojemu je osobito g. 1432., 1434. i 1435 nanašao štete oko Kašine, opirajući se ujedno plaćanju crkvene desetine.⁶ Ovaj Vladislav, posliednji Tot od plemena Arlandah gornjostubičkih, neimajući djetce, ostavi susedgradsko i dolnjostubičko imanje jedinomu odvietku Totovah, na ime višerečenoj Dori udatoj Heningovoj, dočim druga njegova imanja pod kraljevskoga fiska spadnuše, medju kojimi biaše i grad Kostajnica, koju kraljica Jelisava, udova Alberta kralja, rodjakom Vladislava Tota Frideriku i Ulriku knezovom Celjskim i Zagorskim g. 1440 darova.⁷

Rečena Dora rodi sa svojim mužem Andrijom Heningom, samo jednoga sina Ivana i udade se po smrti svoga muža oko 1460 po drugikrat za kneza Bartola Frankapana, koji je u ime svoje žene i svoga pastorka upravljao njeko vrieme (1460— 1484) s vladanjem susedgradskim. Po smrtì ovoga (oko g. 1474) ostade Dora po drugi krat udovicom i vladaše sama sa svojim sinom Ivanom u Susedgradu i u Stubici, ali se o nje životu ništa pobližega nezna, nego da je još g. 1475 imala njeke razpre s kaptolom zagrebačkim, te je njekoliko godinah zatiem (oko 1480) umrla.

Dorin sin Ivan Hening, nasliedi po svojoj materi gospodstvo susedgradsko i dolnjostubičko. O njem nezabilježiše listine drugo, osim njekih nasiljah počinjenih g. 1484 ljudem kaptola zagr. u gori trnavskoj, bidraškoj i stubičkoj, zatiem kod Mraclina u Turovom polju, gdje je iste godine kaptolske vojnike, vraćajuće se iz njeke bitke s Turci na Uni, iz nenada napao, izbio i izranio, a malo zatiem kaptolskoga podanika Vladislava Bistričkoga iz Omelja, tjerajućega iz Cerja njeku stoku za kaptol kroz vlašku ulicu Zagreba grada, napao, oplienio i u tamnicu zatvorio. Isti Ivan Hening spominje se još g. 1492 u onoj listini, kojom su hrvatski stališi na póse pristali uz požunski mir, sklopljen medju carem Maksimilijanom i kraljem Vladislavom.

Taj Ivan Hening bijaše oženjen sa Sofijom kćerju Damjana Horvata od Litve bana hrvatskoga (1471—3), s kojom rodi dva sina: Andriju i Gašpara i tri kćeri: Margaritu, Katarinu i Uršulu. Prvi sin Andrija, oženjen sa Sofijom Thuzovom od Laka, umre bez odvietka, (oko 1562) na što se njegova udova po drugi krat udade za Matu Frankapana. Isto tako umre bez dietce i Gašpar Hening, još za mlada, te time spane po pravu nasliedstva vladanje susedgradsko i dolnjostubičko na rečene kćeri Ivana Heninga i njihov odvietak.

Ali kraljevski fiskus nehtjede odmah priznati ovo pravo ženske krvi i započne pravdu, uslied koje nastane prvo komešanje u vladanju susedgradskom. Prva bijaše Sofija Thuzova, udova Heningova, a novo udata supruga Mate Frankapana sina Bernardinova, koja se postavi u posjed Susedgrada, pozivajući se na ugovor načinjen sa svojim prvim suprugom Andrijom Heningom, u kom se oba obvezaše, da u onom slučaju, kad bi kojgodj od njih bez odvietka prije umro, imade sav svoj imetak ostati onomu koji će ga preživiti. Hening imenova u tom ugovoru svoje gradove Sused, dolnju Stubicu i Želin, a Thuzova: Medvedgrad, Lukavec, Rakovec i Lak u Ugarskoj.⁸ Ovaj ugovor potvrdi po smrti Heningovoj g. 1503 sám kralj Vladislav i tako dodje za njeko vrieme do zakonitoga vlastničtva Sofija Thuzova i njezin drugi suprug Matija Frankapan, koji je u Susedgradu često prebivao. Sofija Thuzova umre oko god. 1523. Tad se obrati najstarija kći Ivana Heninga Margarita, žena Ivana Banfija od Bolondoša i dolnje Lendave, na kralja Ludovika II. da joj posjed njezinih pradjedovah s nova potvrdi: što on iste godine i učini, darovavši s nova grad Sused, dolnju Stubicu i Želin, Margar ti Banfijevoj i nje kćeri Ani, udatoj za Stjepana Deešháza, nu samo za mužki odvietak. Isto darovanje potvrdi godine 1528 i kralj Ferdinando I. Mi nalazimo od sada kroz više godinah Stjepana Deešhaza, kao vlastnika susedgradskoga, te imamo od njega više važnih pisamah pisanih u Susedgradu g. 1530 slavnomu vojskovodji Ivanu Kacijaneru, ponajviše u ratnih poslovih.⁹

Jur godine 1532 umre Stjepan Deešhazi i njegova supruga Ana od loze Heningah, zakopana pod kamenitim spomenikom u crkvici sv. Jane u dolnjoj Stubici; na što Petar Keglević, tadašnji banski namjestnik i u Hrvatskoj kraljevski povjerenik, pozivajući se na ugovor glede nasliedstva u imanju susedskom načinjen s pokojnim Deešhazom i Andrijem Batorom, isto imanje i grad Sused osvoji i pravdu proti kraljevskomu fisku podigne, koju medjutim izgubi, te i grad u ruke kraljevskoga fiska predati morade. (1535).

Kralj Ferdinando I. kao osobiti zaštitnik Njemacah i Španjolacah, darova na to rečeni grad svomu dvorskomu konjušniku Don Petru Lasa od Kastilije, rodjenomu Španjolcu, ali ga ovaj takodjer u ruke nedobije, budući ga ili po kupu ili u ime njekog nasliednog prava, preuzeše godine 1535 zagrebački biskup Šimun Erdödi i ovoga rodjeni brat Ivan Tompa, kao i Šimunov nećak Petar Palfi Zelinski, koji medjutim do pravoga posjeda takodjer nedodjoše, jer im još iste godine kralj Ferdinando druga imanja u Ugarskoj u zamienu dade, grad pako Sused darovà on 1536 Ivanu Ungnadu, krajnskomu barunu. Ali kastelan susedgradski Bernardo Ferenc nehtjede predati Ungnadu grada, jer jur bijaše potomci Ivana Heninga, od tanke krvi, podigli parbu proti kr. fisku radi podjelivanja svoje djedovine tudjim ljudem. Neobzirajući se na ovu parbu, darova kralj Ferdinando iz nova Susedgrad g. 1537 Ivanu barunu Kacianeru, nazvanomu Kocijan, generalu i vodji svoje vojske u Hrvatskoj.

U tom gradu potraži Ivan Kacianer prvo svoje utočište i svoj zaklon, kad nakon nesretno vodjene bitke kod Osjeka proti Turcima, bivši u Beču zatvoren, dne pos1iednjega Siečnja 1538 iz tamnice sretno uteče u Hrvatsku, i na zemlji hrvatskoj osnove graditi poče, kako da se osveti Ferdinandu i njegovim prijateljem, dok ga napokon u gradu Kostajnici od ruke Nikole Zrinskoga nestigne nenadana smrt.

U metežu koja nakon umorstva Kocijanova nastade, zaplienili su njegov grad Sused po svoj prilici tadašnji banovi Petar Keglević i Toma Nadažd, dokle ga kralj Ferdinando oko g. 1548, uz njeku položenu svotu novacah, nepreda Jakovu Sekelu Kevendskomu, barunu od Ormužda, svomu viernomu generalu. Za ovoga se medjutim nezna da li je došo zaisto do posjeda grada; jer jur godine 1549 biaše grad u posjedu Andrije Teufenbaha, sina Jurja muža, Katarine Heningove, koj Andrija, neimajući mužke djetce, htjede na viečna vremena predati Susedgrad svomu rodjaku Helfriku barunu od Kajnaha, ali pošto bi riešena konačno parba medju kraljevskim fiskom i potomci Ivana Heninga, dopitano je po sudu nasliednikom Heningovim ženskoga spola zakonito nasliedstvo u imanjih Susedgrada, dolnje Stubice i Želina, koj sud potvrdi g. 1552 sám kralj Ferdinando I.¹⁰ s toga je i Andrija Hening-Teufenbah od svoga ugovora s Kajnahom učinjenoga odustao, pridržavši pravo nasliedstva svojim kćerim.

Potomci rečenoga Ivana Heninga bijahu pako sinovi i unuci dvih njegovih kćerih Katarine i Uršule. Prva bijaše ponajprije udata za Davida Sebriača, s kojim rodi sina Žigmunta, koj dobi opet sina višerečena Helfrika nazvana bar. od Kajnaha. Drugi muž Katarinin bijaše Juraj Teufenbach, s kojim rodi viserečenoga Andriju, nazvana Anderlin. Ovaj primi kasnije takodjer prezime svoje matere, dotično djeda Heninga, pišući se Hening-Teufenbah. Druga kći Ivana Heninga Uršula, bijaše udata za Stjepana Rozgonja, s kojim rodi kćer Katarinu udatu za grofa Andriju Batora, a ovaj imao je sina, Andriju ml. i dva unuka Jurja i Nikolu. Pošto dakle od treće kćeri Ivana Heninga t. j. Margite udate za Banfija i od njezine kćeri Ane, udate za Deešhaza, nikakova poroda nebijaše, to su rečeni sinovi i unuci Katarine i Uršule imanje susedgradsko, dolnjostubičko i žclinsko na dvie jednake strane razdielili, od kojih jednu stranu unuci Katarine Heningove, na ime Andrija Hening-Teufenbach i Helfrik barun od Kajnaha, savjetnik vlade dolnjo austrijske opet na dva diela porazdieliše, dok napokon rečeni Helfrik, svoj dio Andriji Teufenbahu neproda (g. 1554). Njekoliko godinah zatiem (1559) zamoliše Andrija Bator i Andrija Hening-Teufenbach, neznam iz kojih uzrokah, kralja Ferdinanda I. da im njihovo nasliedstvo novom darovnicom potvrdi, kojoj molbi rečeni kralj još iste godine 1559 dne 3. rujna u Augsburgu zadovolji, darovavši čitavo imanje susedgradsko, dolnjostubičko i želinsko Andriji Batoru, njegovoj sestri Klari Lošonci i Andriji Teufenbahu, na viečna vremena za nje i za njihov odvjetak obojega spola, izuzamši ipak grad Želin, kojega bijaše medjutim kralj banu Petru Erdödu darovao.¹¹

Još iste godine 1559 založi Andrija Hening-Teufenbach svoj dio dolnjostubički Ambrozu Gregoriancu za 2133 for., a polovicu svoga diela susedgradskoga, svojoj ženi Uršuli Meknicer za 7000 for.¹² te umre četiri godinah kasnije (1563), ostavivši udovu Uršulu Meknicer i četiri kćeri: Kunegundu, Sofiju, Martu i Anu, pošto jur prije njega jedini mu sin Juraj i dvie kćeri Katarina i Anastazija ovaj sviet s boljim zamieniše.

Rečene kćeri Andrije Heninga-Teufenbaha zametnule su od koljena svoga čitavu povorku različitih porodicah, što su kasnije na izmienu sliedile u posjedu susedgradskoga imanja.

Kunegunda bijaše udata ponajprije (1565) za Matu Kerečenja od Kanjafelda a zatiem za Petra Ratkaja, koj g. 1586 bez odvietka umre.

Sofija bijaše udata za Tomu Milića, neimajući š njim takodjer poroda. Marta bijaše žena Stjepana Gregorianca sina Ambrozova (1566) s kojim rodi dva sina Pavla i Nikolu, od kojih još danas pleme po ženskoj krvi živi. Ana bijaše napokon udata (1563) za Mihalja Konjskoga, imajući s ovim sina Jurja i dvie kćeri Doru i Anu, od kojih potomci takodjer još danas posjeduju dielomice imanje susedgradsko i stubičko.

Sve ove kćeri, osim udate Ane Konjske, stajale su još 1563 pod skrbničtvom svoje matere udove Uršule Meknicer, te su zajedno s Batorijevom porodicom u zadruzi posjedovale Susedgrad i dolnju Stubicu.

Nu sliedeće godine, iza smrti Andrije Teufenbaha, t. j. 1564 uvuče se u vlastničtvo susedgradsko i dolnjostubičko, premda nestajaše u nikakovom rodu s nasljednici Heningovimi, Franjo Tahi sin Ivana, kraljevski savjetnik, veliki meštar konjušnikah i kapetan kanižkih konjanikah. Ovaj siloviti muž, ali inače hrabar vojnik, stojeći po svojoj ženi Jeleni Zrinskoj u rodstvu s mnogimi velikaši hrvatskimi, dobivši po svojoj materi i ženi više imanjah u Hrvatskoj, a i silno bogatstvo, kupi godine 1564, bez znanja i zakonite dozvole porodice Heningove, od Andrije Batora, tadašnjega dvorskoga sudca, ne samo onu polovicu gradovah i imanja Suseda i dolnje Stubice, koja pripadaše Batorijevoj porodici, za 44,000 for. nego za drugih 6000 for. založeno mu je i pravo na drugu polovicu udove Andrije Heninga-Teufenbaha, koju polovicu isti Batori na njeki način onda u zalogu držaše. U posjed grada Suseda dade se uvesti Tahi po kraljevskom čovjeku Mojsiji Humskom od Huma i kanoniku zagr. Stefanu Mindsentu, ali tajno i sakriveno, po noći i tmini, tako da niti porodica Heningova, niti koj od susjedah o tom uvedenju znao nije.

Ovaj kúp i uvedenje u posjed uzruja nesamo svekolike nasliednike Heningove, nego i njihove susjede, osobito vlasteline gornjostubičke, porodicu Erdödah itd. koji svi složno prosvjedovaše proti tomu kúpu. Medju njimi bijaše i sám brat Andrije Batora Juraj, koj s prodajom takodjer zadovoljan ne bijaše.

Negledeć na ovaj prosvjed, stavi se Tahi ipak u posjed grada i imanja susedskoga i stubičkoga, te imenova za svoga kastelana susedgradskoga Petra Petričevića, a za podkastelana Jurja Zadorija. Prvi Tahijev čin bijaše što je Pavlu Barbelu od Varalje i njega ženi Dori Črnkovečkoj oteo na silu imanje i trgovište Trgovinu. Započne zatiem proganjati kmetove i bivše častnike Batorijeve i Heningove. Dade medju inimi Stjepanu podkastelanu udove Heningove glavu odsjeći, premda bijaše po gospodskom sudu dvakrat nevinim proglašen; plemenitoga Ivana Sabova, dvornika iste udove, dade u ledveni podrum susedgradski zatvoriti, gdje je od gladi i zime poginuo, na što je mrtvomu obadve noge odseći, te zatiem na laglji način gvozdene verige iz njih skinuti dao. Od kmetovah poče na silu pobirati desetinu žitka i vina u naravi, a siromašnije i nepokornije seljake batinati, mučiti i a svoga selišta tjerati, počinivši još kojekakova nebrojena bezzakonja, Iste susedgradske slobodnjake pošalje do jednoga u Kanižu da brane tamo tvrdju od koje bijaše kapetanom.

Ovo postupanje Tahijevo, ali još više osveta radi uvriedjenog njihovog djedovinskog prava, potakne porodicu Heningovu na fizični odpor, te ona sakupivši g. 1565 do 800 svojih i tako proti Tahu razjarenih kmetovah i slobodnjakah, probije pod vodjenjem Ivana Gušića u grad Sused, oplieni sav gibući Tahijev imetak, kojega vriednost procieniše na 25,000 for. u zlatu, te se nastani via facti u gradu Susedu. Tahi bijaše u ono doba kao kapetan kanižki u Ugarskoj, vojujući s Turci, te se potuži pri kralju i oprosi ga da protjera Heningovce iz grada Suseda.

Uslied ove pritužbe naloži kralj pismenom strogom zapovjedju porodici Heningovoj da Tahu njegovu od Batorijah kupljenu polovicu iz dobra predadu, a kada ona kralja poslušati nehtjede, zapovjedi on tadašnjemu banu Petru Erdödu da sakupi kraljevske i zemaljske oružane čete i da pokori u Susedu porodicu Heningovu. Ban Erdödi sakupivši vojsku, ode pod kraljevskom zastavom, s lumbardama i velikom vojničkom spravom pod grad Sused, da ga na silu uzme. Ali u tom gradu sakupiše jur vojsku zeti udove Heningove, Uršule Meknicer, Mato Kerečenji muž Kunegunde i Mihalj Konjski suprug Ane, te se njim pridružiše, Ambroz Gregorijanec medvedgradski i njegov sin Stjepan zaručnik Marte kćeri Heningove, zatiem Mihalj župnik od Stanjevca i Nedevca (sv. Nedelje?) i Kristofor Praškoci od Praškovca koji sa svojom oružanom četom junački braniše grad. Zajedno ponamiestiše oko grada u zasjedu množinu kmetovah susedskih i stubičkih, s kojimi načiniše iz nenada juriš na banovu vojsku, i razbivsi ju, oteše kraljevski barjak i sve lumbarde s čitavom vojničkom spravom kraljevom i banovom, natjeravši bana u sramotni bieg. Sve ovo dogodi se oko konca m. lipnja 1565. Kad su uprav Turci osvojili grad Krupu.

Ovaj junački odpor proglašen bi po čitavoj Hrvatskoj i Ugarskoj za otvorenu bunu, te uslied toga podignuta bi proti udovi Heningovoj parnica radi uvriede veličanstva i ona sa svojimi kćeri bude prisiljena povratiti ne samo polovicu Suseda i Stubice Franji Tahu, nego takodjer drugu svoju polovicu predati u banove ruke, koji je rečenimi gradovi njeko vrieme upravljao, dok ih nije preuzela u ime kraljeva fiska, ugarska kraljeva komora.

Jur godine 1566 uveden bi Tahi s nova u vladanje polovice susedskoga i dolnjostubičkoga imanja, a drugu polovicu predadu kraljevski povjerenici Juraj Mindsenti (Sesvetički) i Vladislav Bukovački, u ime kraljevskoga fiska za upravljanje bivšemu providniku susedgradskomu Stjepanu Gerdaku od Filetinca i Ivanu Djaku (Literatu) Varašdincu, kojim medjutim Tahi nehtjede u smislu ugovora predati polovicu prostorijah susedgradskih, već ih stisnu u dvie do tri malene sobice, na što se ovi zahman tužiše.¹³

Medjutim nastavi Tahi svoja nasilja prema kmetovom i komorskim činovnikom u Susedgradu, a ovi neodustaše podjedno prijavljivati komori i kralju njegova bezzakonja; uslied česa bješe napokon g. 1567 po tadašnjem palatinovom namjestniku Mihalju Mereju imenovano osobito iztražiteljno povjereničtvo, i to od strane kraljeve Gašpar Druškovečki, a u ime kaptola zagrebačkoga kanonik Franjo Filipović, kasniji poturčenjak, koji proti Tahu povedoše istragu, i svoje izviestje na listini 20 noguh dugačkoj podnesoše. Od petstotine i osam sviedokah stojahu u tom izviestju potvrdjena bezzakonja Tahijeva, pak mu se ipak nikakovo drugo zlo nedogodi, nego da mu je vlastničtvo kupljene polovice susedskoga i stubičkoga imanja po sudu potvrdjeno, a g. 1569 od komore i druga polovica Heningovacah za 4500 for. u zakup dana:¹⁴ dočim su Heningovci kao krivci g. 1568 pred kraljevski sud pozvani bili, što su se usudili g. 1565 protjerati Tahija iz gospodstva i oružanom rukom uzprotiviti se banu.¹⁵

Zakon i pravda priskoči na pokon ipak u pomoč Heningovcem, te im bude god. 1571 kraljevskom naredbom natrag dosudjena polovica imanja susedskoga i stubičkoga, na što se oni oružanom rukom staviše u posjed, nastaniv se uprav u gradu Susedu¹⁶ pokraj boležljivu jur tada silnika Tahija. Ovdje sjedeći založi udova Uršula g. 1572 Marti Sentlaslaj od Bistre i Mihalju Vurnovečkomu nje zetu, za učinjene vierne službe polovicu imanja Jakovlja i dolnje Bistre za 300 for. Od porodice Heningove imenuje se u ono doba u listinah¹⁷ Uršula Meknicer udova Heninga-Teufenbaha, Stjepan Gregorianec muž Marte, Mihalj Konjski muž Ane i Mato Kerečenji muž Kunigunde Heningove, četvrta kći Sofija bijaše tada još neudata. Ali uz prkos prividnomu predanju posjeda susjedskoga u ruke porodice Heningove, ustručavao se Tahi još podjedno predati im svu njihovu polovicu, pozivajući se na to, da rok njegova zakupa još minuo nije.

Uslied toga nepresta svadja medju Heningovci i Tahijem, dapače napredova natoliko, da su prvi stupili u savez s istimi kmetovi Tahijevimi, koji nasilja njegova nemogaše nadalje pregorjeti. Ali tko će uzstaviti poplavicu kad niz brdo i niz ponore buji? tko li će staviti granicu neukoj razdraženoj svietini, kad uzavrije mržnjom i osvetom? Tahijevi kmetovi potaknuti ponajprije od plemstva, nadju doskora svoga vodju u vlastelinskom županu (španu) i odvažnom seljačkom sinu Matiji Gubcu, koj stavivši se na čelo tlačenih kmetovah susedskih i stubičkih, načini podjedno savez s ostalimi posavskimi i podravskimi seljaci, a napokon s istimi Slovenci u Krajnskoj i Štajerskoj, kojim je takodjer gospodstvo njihove njemačke gospode već odavna dozlogrdilo bilo.

Ovdje neima prostora da opišem potanko znamenitu Gubčevn bunu, (1571 — 1574) o kojoj sam ponješto obširnije jur drugdje govorio;¹⁸ i koja se dovrši (g. 1574) barbarskim činom krunjenja seljačkoga kralja Matije sa žeženom železnom krunom na trgu sv. Marka u Zagrebu, a još prije sa razorenjem grada dolnjostubičkoga i djelomice grada Suseda od strane razjarenih seljakah.

Silni vlastnik susedgradski Franjo Tahi nije dugo preživio bunu seljačku. Iste godine 1574, kad bijaše pogubljen Gubec, umre i stari Franjo Tahi na boli kostijuh, dne 4. kolovoza, po svoj prilici u Susedgradu, i bude pokopan u župnoj crkvi dolnjostubičkoj pokraj svoje žene Jelene Zrinske, gdje mu još danas grobni spomenik stoji.

Franjo Tahi imao je devetero djetce 1 Baltazara, 2 Gabriela, 3 Stefana, 4 Mihalja, 5 Ivana, 6 Evu, udatu za Petra Erdöda, 7 Margitu udatu za N. Jankovića, 8 Jelenu i 9 Anu, udate za N. Auersberga i N. Oršića. S ovimi nasljednici Franje nastavi svadju i pravdu porodica Heningova, koja pravda bi napokon godine 1584 tako dovršena: da je Tahijevu, dotično Batorijevu polovicu imanja Suseda i dolnje Stubice porodica Batorijeva od Tahijeve natrag izkupila, te zatiem Stjepanu Gregoriancu i njegovim sinovom Nikoli i Pavlu, rodjenim od Marte Heningove, kao i Petru Ratkaju drugomu mužu Kunegunde Heningove, a zajedno i ostaloj porodici Heningovoj, za istu svotu 44,000 for. za koju bijaše negda Franjo Tahi rečenu polovicu kupio, na viećna vremena prodala. Time postadoše nasljednici Andrije Heninga-Teufenbaha pravi i zakoniti po jednici čitavoga imanja susedskoga i dolnjostubičkoga, razdielivši ga na pet diela. Od ovih dielah dobi jedan udovica Andrije Heninga-Teufenbaha Uršula Meknicer, drugi dio Stjepan Gregorijanec sa svojimi sinovi, treći dio Kunegunda Heningova udata po drugikrat za Petra Ratkaja, četvrti dio Ana Heningova, po smrti svoga muža Mihalja Konjskoga udata po drugikrat za Ivana Ratkaja, i to za sebe i za svoju djetcu od prvoga i drugoga braka; napokon peti dio Sofija Heningova udata za Tomu Milića. Pošto pako Kunegunda i Sofija bez odvietka umroše, dodje i njihov dio na odvietke ostalih sestarah, dočim su ipak nasljednici Stjepana Gregorijanca najveći dio stekli, dobivši od svoje tete Kunigunde njezin i Sofijin dio, a uz izplatu od 14000 for. s vremenom takodjer dio porodice Konjske.¹⁹

Kako su nakon toga različite porodice, kao Malakovečki (Malakoci) Orehovečki (Orehoci), Moškoni, Čikulini,²⁰ i ovoga potomci po ženskoj krvi Sermaži, Festetići, Rauhi itd. a Vojkovići po darovanju²¹ u posjed Susedgrada kao zakoniti nasljednici dospijeli, suvišno i dosadno bi bilo ovdje pripovjedati; te mi je još samo to spomenuti, da je g 1848 dobio s Novimi dvori jedan dio susedskoga posjeda, putem kupa, slavni ban Josip Jellačić bužinski, koj ga ostavi svomu bratn Grofu Jurju Jellačiću bužinskomu c. kr. podmaršalu, dočim je razvalina grada Suseda, zapuštena jur u 17. vieku, obćenita svojina svih ukupno vlastelinah negdašnjega velikoga vladanja susedskoga.

¹ Liber Commemorialium I p. 618 u bečkom dvorskom Arkivu.

² Marcellović. Synopsis Diplomatum. ad A 1322. mse.

³ Ibidem.

⁴ Zem. Arkiv. N. R. A. Fasc. 441. br. 10

⁵ N. R. A. Fasc. 641. N. 19.

⁶ Marceković. Msc.

⁷ N. R. A. Fasc. 1594. N. 6.

⁸ Gl. moje Dogodjaje Medvedgrada, str. 21.

⁹ Kerčelić. Notitiae Praeliminares p. 257—258.

¹⁰ N. R. A. Fasc. 580. N. 43., Fasc. 640. N. 22., Fasc. N. 24.

¹¹ U zem. Ark. Trans. Donat. T. I. p. 107 i. N. R. A. 592. N. 13.

¹² N. R. A. Fasc. 592. N. 34. 36.

¹³ N. R. A. Fasc. 632. N 27 42. i Fasc. 1063. N. 9. Ovim se ima izpraviti ono što sam bio pogriešno naveo u mojih Dogadjajih Medvedgrada l. 33.

¹⁴ N. R. A. Fasc. 599. N. 15. 21. 22.

¹⁵ Gl. Dogadjaje Medvedgrada str. 34—35.

¹⁶ Protocollum Regni Congregutionem de A. 1573.

¹⁷ U Arkivu grofovah Oršićah.

¹⁸ Gledaj moje Dogadjaje medvedgrada u Arkivu III i napóse str. 35—43.

¹⁹ G. 1594 bijaše Juraj Konjski sin Ane Heningove založio svoj dio susedgradski Ani Mariji Boclarovoj, drugoj ženi svoga otca t. j. mačuhi svojoj, i nje sinom Kristoforu i Gašparu Konjskomu.

²⁰ God. 1634 kupi Julio Čikulin ponajprije od Ane Marie Gregurijančeve i nje muža Petra grofa Erdöda u dvoru Lužnici, sav njihov dio susedski.

²¹ Ivan pl. Vojković aliter Wójkffy, karlovačkih konjanikah Kapetan, sa svojimi sinovi Franjem, Jurjem, Ignatijem i Vukom dobiše g. 1646 radi velikih zaslugah Ivanovih, koje učini negda Stjepanu i Pavlu Gregorijancu, od Ivana Jakova bar. Moskona srna Marte Gregurijančeve i njegove sestre Eve, udate za Adama Kizlina dobar dio susedgradskoga imanja u dar, po imenu Rakitje, Ogled i Nove dvore, koje dobi negda Marta Gregurijančeva u zamienu za staru Lužnicu.