HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV

IVAN STANDL: FOTOGRAFIJSKE SLIKE IZ DALMACIJE, HRVATSKE I SLAVONIJE, 1870.

Tko je vidio hrvatsko primorje, mogao se nagledati divotah i strahotah prirodnih. Goli krš odbija more od kopna, visoke planine podižu se iznad mora sve do oblakah. Tu se legu orlovi, sokolovi i morski galebovi, ali se i rode ljudi bistra uma, hrabra srca i stasa orijaškoga. Pa tko je pobliže zavirio u ove hridine, skaline i litice, mogao je opaziti posried njih dobro obradjena polja, plodne vrtove i zelene vinograde, što ih marljiva ruka hrvatskoga seljaka pod hladom lovorikah, smokavah, i maslinah ovamo zasadi, te od silna mora i od strašne bure umjetnom branom ogradi. Ogromne razvaline prastarieh gradovah rese glavice i litice planinske, kod kojih sve je pusto, da nevidiš drugo do kamena, kusa i trave. Ali podalje od njih biele se i kamenite kuće bogatieh miestah, a med njimi ponositi gradovi Rieka, Bakar, Novi, Senj i Bag.

Medju ovimi miesti i gradovi slovjaše negda s imena i sa slave ponajviše grad Senj, jer ista sadašnja bogata i veleliepna Rieka bijaše negda samo pod senjskom Riekom poznata, kojim imenom zove ju i danas narod naš po svem primorju jadranskom.

Grad Senj, sa svojom ne baš posve sigurnom lukom, leži pod visokim Vratnikom, okruženim od golih kršovitih brdah. U staro doba biahu ova brda pokrivena bujnom šumom hrastovom i jelikovom, ali tudje i domaće ruke načiniše iz nje bezbrojne brodove, pretvorivši zelene gore u goli kamen. Izpod brdah pritisnut je grad u zasjeku mora jadranskoga, kamo se ljuta bura sa svom silom upira, a često kuće i brodove zastira.

Izpod grada, podalje prema jugu, dižu se iz mora ostrovi Krk i Bag, negda hrvatski, sada istrijanski, ali po narodu i jeziku još uvjek hrvatski.

Na istoku protežu se brda prema gradu Karlobagu i planini Velebiću; na zapadu opet brda prema Novom, Bakru i Rieki, straga na sjeveru leži za ledjima grada junačka Krajina otočka i ogulinska

Glede starine neima gradu Senju u svoj Hrvatskoj druga, ako izuzmeš propali Sisak. Tvrde njeki pisci, da je Senj od senonskih Galah, go dine od stvorjenja svieta 3449. to jest 604. prije Isusa sagradjen, te da je od njih svoje ime dobio. Do ove bajke drže mnogo njeki senjski domoljubi, ali neimadu za nju nikakovîh dokazah. Učeni fratar Ivan Tomašić znao je dapače ime onoga Grka, koji je izza Galah prvi utvrdio grad Senj god. 505. prije Isusa, te ga nazva Tebius Tillius. Da je ovaj grad već pod Rimljani stojao, o tom neima sumje. Plinio spominje ga med Tarsatikom (Trsat s Riekom) i Lopsikom (Loparom). Tabula Peutingerova iz IV. vieka stavlja ga med Tarsatikom i Avendom, ne daleko od primorskih gradovah „ad Turres.“

Za vrieme hrvatskih kraljevah spadao je Senj pod županiju, ili kako car Konstantin Porfirogenit hoće, pod baniju Gadsku, (Gacku) kojom županijom upravljao je tada, u ime hrvatskoga vladara, jedan od njegovieh sedam banovah. Kasnije postade grad Senj glavom nove senjske županije. Kralj Matija povisi ga god. 1488. na čast slobodnih i kraljevskih gradovah, donjekle bijaše kao vojnička slobodna obćina, najglavnije miesto ličke, otočke i ogulinske krajine, pripadajući pod upravu otočke regimente. Prošle godine (l869) pridružen je Senj kr. odpisom s nova hrvatskomu provincialu.

Grad Senj ima na svom malom prostoru 502 nagomilane kuće s uzkimi tjesnimi ulicami, u kojih stanuje do 3000 ljudih. Bijaše negda tvrdom ogradom i kulami opasan, ali je sada od morske strane otvoren i novom lúkom, dvorom biskupovim i liepimi kućami urešen. Straga zaokružen je još starim zidom, po kojemu se moglo negda hodati i vojevati. Ovaj zid utvrdjen je sa četiri okrugla tornja. Sa sjevera ima velika vrata. Stari gradski kastel, na velikom trgu, sagradjen je još u 14 vieku, te ima napise od god. 1340. i 1760. kad je popravljan. Znamenita je crkva stolna sv. Marie. Sagradjena u 12 ili 13 vieku u slici romanske basilike, s napisi iz 14 i 15 vieka, i sa zvonikom, sagradjenim u 11 vieku. Liepa je crkva franceškanska, sagradjena u 16 vieku, izza kako su staru crkvu i monastir izvan grada poradi straha od Turakah razorili. Dvor biskupov sagradjen je od pokojnoga biskupa Mirka Ožegovića.

Stolica biskupije bijaše jur za vrieme hrvatskih kraljevah u Senju. Prvi biskup poznat je po imenu Miroje ili Mire, što je vladao biskupijom oko god. 1150. do 1170. Ali papa Aleksander III. spominje jur god. 1169. njegove bezimene prešastnike. Ova biskupija biaše tada mnogo manja od sadašnje, budući da je sada š njom sjedinjena bivša modruška i krbavska biskupija. U svome krugu broji do 194,000 dušah rimske viere, 84,000 grčko-nesjedinjene viere, do 200 židovah i do 80 drugoga izpoviedanja. Prije utemeljenja biskupije senjske spadao je Senj pod biskupiju krčku i pod vrhovno nadziranje biskupa ninskoga, kao obćehrvatskoga.

Kad se hrvatsko kraljestvo pod Kolomanom kraljem 1102-1108. s ugarskim sdruži, pripade i Senj pod ugarsku krunu, te Senjani biahu na toliko za novoga kralja zauzeti, da su pod županom Sergiom, sa stanovnici ostrovah Krka, Osora i Čresa, vojevali proti Rabljanom, koji se nehtedoše predati Ugrom. U ono doba, ako ne još prije, dobiše grad Senj crkvenjaci, što su imali svoj samostan kod sv. Jurja. Njim darovà godine 1219. kralj Andrija II. svu županiju gadsku. Iste godine bijaše meštar ili glavar senjskih crkvenjakah Fra Pontius de Cruce, zajedno meštar crkvenjakah po svoj Ugarskoj i Slavoniji, te g. 1217 kraljevski namjestnik u Hrvatskoj i Dalmaciji.

Dvadeset godinah kasnije (1239.), u prosincu mjesecu, za vrieme moštra Rembalda, biaše grad upaljen i oplienjen, nu nezna sa pravo po kojem nepriatelju, ako ne po Mletčanih. Ovom prilikom nanešen je veliki kvar trgovcem mletačkim, krčkim i rabskim. Dvie godine zatiem dodje u Senj, kao bjegunac, ugarski kralj Bela IV., koji sa svojom velikom pratnjom tada pred Tatari iz Ugarske i Hrvatske u Primorje pobježe. Suvremene listine kralja Bele govore o ljutih bojevih, što ih je tamošnji narod, sjedinjen s bjegunci, proti Tatarom junački vodio. Tatari jurišali su takodjer na grad Senj. Prilikom toga jurišanja pobjegnuše crkvenjaci iz monastira Sv. Jurja kod Senja u Bašku na ostrov Krk, te im Basćani, kao mletački podložnici, mnoge štete naniješe. Poradi ovih višerečenih uzajemnih štetah (1239. i 1241.) načini godine 1248. dne 6. travnja dužda mletački Jakov Tiepolo s jedne strane, a fratar Jakov de Turisellis, poslanik meštra crkvenjakah Guilelma od Sonara, s druge strane, u prisutstvu mnogih vlastelinah mletačkih, zatiem fratra Hermana od Burga, praeceptora ili glavara crkvenjakah u Kampaniji i krajini tarviškoj, i fratra Jordana, glavara crkvenjakah Oranie i Senja, sljedeću nagodu: Crkvenjaci senjski obvezahu se naime, za štete učinjene trgovcem mletačkim, krčkim i rabskim prilikom osvojenja i požganja grada Senja godine 1239. platiti mletačkoj vladi 5250 libarah u malenih mletačkih dinarih, i pristadoše na to, da neće tražiti naknadu štetah i uvriedah, učinjenih sebi budi u koje vriemo po stanovnicih Krka i Raba, izim samo onih štetah, što im biahu nanieli Bašćani u vrieme tatarske navale, radi kojih štetah obvezà se dužda mletački zapovjediti knezu i vieću krčkom, da razpitaju potanko stvar i da učine pravdu crkvenjakom.¹)

Nezna se pravo, da li je knez krčki bio na ruku senjskim crkvenjakom, o čemu bi moći veoma posumnjati, jer silna i bogata porodica knezovah krčkih, koja godine 1193. od kralja ugarskoga Bele III. županiju modrušku, a godine 1223. od kralja Andrije II. krasni primorski kotar Vinodol u lieno dobi, nije baš prijateljskim okom gledala kako grad Senj s gadskom županijom, ležećom med Vinodolom i županijom modruškom, redu crkvenjakah pripada. Dalo bi se dapače tvrditi, da su crkvenjaci godine 1239., kao i u vrieme bježanja pred Tatari, uprav na zapovjed i poticanje krčkih knezovah, plienjeni i uznemirivani bili, dočim su ovi knezovi u isto doba kralja Belu IV. i njegovu vojsku mačem i novcem silno proti Tatarom podupirali. Ovaj plemeniti, nu i mudri čin, imao je za njih plodonosne posljedice, jer zahvalni kralj Bela IV. izpuni njihove davno gojene želje, glede grada Senja, te darovà godine 1260. isti grad Frideriku i Bartolu knezom krčkim, dočim je crkvenjakom dao u zamienu grad i županiju Dubicu na rieki Uni. U svojoj darovnoj povelji spominje Bela IV. zasluge rečene bratje Friderika i Bartola, te priznaje zahvalno, da su mu prilikom bježanja u hrvatsko primorje pred Tatari, kao od neba poslani pomočnici, s čitavim svojim plemenom vierno služili, i veliko blago, sastojeće iz srebernih i zlatnih posudah, te iz drugih dragocienostih, u vriednosti od 20 000 marakah²) darovali.

Nu premda grad i županija senjska dodje pod gospodstvo knezovah krčkih, zadržà ipak svoje staro-hrvatsko slobodno unutarnje upravljanje, o čemu imamo jasno svjedočanstvo u tom, što su Senjani godine 1271. svojevoljno izabrali za svoga vječnoga glavara (potestas et rector) Vida kneza krčkoga, modruškoga i vinodolskoga, zajedno š njegovim potomstvom. Ovaj izbor gradjanah potvrdi još iste godine kralj Stjepan V. osobitom poveljom rečenomu knezu Vidu i njega sinu Ivanu, a po smrti kneza Vida potvrdi isti izbor za Vidova sina Ivana kralj Vladislav III. god. 1279.

Koliko su knezovi krčki, kasnije nazvani Frankapani, Trsaćki, Slunjski, Ozajlski i Cetinski, učinili za vjeru, za narod i za svoje vladare, o tom govori zadosta povjestnica hrvatska, ugarska, mletačka, austrijanska i turska. Koliko su učinili za umjetnost i za znanosti, o tom nam svjedoče naši stari pisci i preostavši umotvori. Koliko su ljubili i štovali jezik svoj hrvatski, to nam jamče toliki njihovi rukopisi, zakonske knjige i mnogobrojne povelje, pisane ponajviše glagolicom, kojom bi se pod iste latinske, madjarske i njemačke povelje podpisivali. A šta su bili ponapóse primorju hrvatskomu i sadašnjoj vojničkoj krajini, o tom govori stotina zapuštenih i razvaljenih iza njih crkvah, samostanah i gradovah, to nam pripovieda onaj pobožni, uredni i marljivi život primorskih stanovnikah, bivših negda podložnikah frankapanskih. S Frankapani i sa Šubići-Zrinskimi padè stara hrvatska slava, sloboda i kriepak narodni život; po njihovoj smrti ostà i narod im polumrtav, ostà tielo bez glave.

Jur godine 1297. sagradiše Leonardo i Dujam knezovi krčki i senjski, veličanstvenu crkvu sa samostanom reda sv. Franje kod Senja, koju god. 1558. general Ivan Lenković radi nasrtanja turskoga razoriti dade. Njekoliko godinah prije (1291.) počè drugi knez krčki Nikola graditi crkvu i samostan tersatski.

Gore spomenuti knezovi Leonardo i Dujam, sa svojimi rodjaci Federikom, Bartolom i Vidom, spominju se i u zakonu vinodolskom, što je pisan glagolicom god. 1280. Izmedju ovieh knezovah biaše Dujam g. 1302., Friderik 1303., a Bartol god. 1307. glavar senjski, za ovoga vrieme sjedio je u Senju mletački konsul Viviani, koji je već onda branio i zastupao veliku trgovinu, što su Senjani tjerali s Mletčani, s Dalmaciom i Apuliom.

U obće biaše upliv Mletčanah u Senju jur onda veoma velik. Mnoge porodice mletačke naseliše se u gradu, gradeči tu ladje, razprostirajući svoju trgovinu s finiom robom po čitavoj Hrvatskoj, a s drvom i s daskama po svih mletačkih zemljah. Godine 1302., odlučiše dapače Senjani sve svoje gradske dohodke i daće založiti Mletčanom za 6000 librah malih mletačkih dinarah.³)

Oko godine 1303. oplieniše Krk i senjsku u okolicu susjedni Rabljani, i to po naputku bana Pavla Šubića, koj biaše neprijatelj krčkomu knezu Dujmu i njega sinu Frideriku, bivšemu tada glavaru senjskomu (Segniae perpetuo Potestas). Knez Dujam biaše u isto doba odsutan u njekom ratu, a knez Friderik biaše otišo k vojvodi austrijanskomu. Kad se vratiše otac i sin, čuvši što su počinili Rabljani, sakupiše svoje Senjane i osvetiše se krvno Rabljanom, te im oteše grad Jablanac sa svojim kotarom, kojega Rabljani biahu posvojili, jer imadoše ondje njeke paše po dozvoljenju Senjanah. Na poziv Mletčanah, gospodarah rabskih, htjedoše isti knezovi, kao i Marko i Skinela knezovi krčki, pomiriti i nagoditi se s Rabljani, ali im nepodje za rukom, jer im biaše protivnik Mladen ban, sin Pavla Šubića. Ovu javiše isti knezovi 1314, mletačkomu duždi Ivanu Sorancu.⁴)

Godine 1308 mjeseca kolovoza, primili su Senjani velikom svećanošću papinskoga legata kardinala Gentila, koj se više vremena ovdje desio.

Godine 1316. dobi senjski knez Dujam od kralja Karola Roberta na viečna vremena županiju gadsku s gradom Otočcem, a god. 1323 dobi njegov sin Friderik novu darovnicu za grad Drežnik. Ovimi darovanji naraste još veće moć i snaga knezovah krčkih i senjskih, te oni biahu velikom stranom uzrok što izza padnutja Mladena bana hrvatskoga i bosanskoga, nova buna hrvatskoga plemstva, podignuta pod vodjenjem Ivana Babonića, Jurja Šubića i Ivana Nelipića proti ugarskomu kralju, nepodjè za rukom, premda je rat proti buntovnikom mnogo godinah trajao, a još za vrieme vienčanja Ludovika kralja 1342, sasvim dovršen nebiaše.

Istomu papi prkosili su knezovi senjski, budući da nehtjedoše priznati za svoga biskupa Ivana Augustina, kojega im papa poslà, nego Bernarda, kojega sámi gradjani g. 1333. izabrahu. Godine 1333 poslaše Mletčani u Senj svećano poslaničtvo, koje pozdravi tu kralja Karla i njegova sina Ludovika putujuće u Siciliju u poslu ženitbe.

Za vrieme kraljevanja Ludovika I., biaše Senj čestokrat pozorištem silnih vojskah, što su tuda prolazile proti buntovnikom hrvatskim u Dalmaciju i u rat proti Mletčanom i proti napuljskim gibanam. Kralj uvidivši važnost grada, već radi svoga položaja, naumi ga stavit pod kraljevsko zapovjedničtvo, te imenová za prvoga kapitana senjskoga svoga rodjaka Karla Draćkoga, kasnijega kralja ugarskoga; — ali ova kapitanija prestanè doskora, te knezovi krčki preuzeše opet gospodstvo i zapovjedničtvo nad gradom.

Mletci gledahu od negda grad Senj i njegovu sakrivenu luku krivim okom. U vrieme rata s Genovezi preplašili su se ne malo, čuvši, da se u Senju Ludovikova pomorska vojska sakuplja. Odovuda podjè isti kralj po moru u daleki Napulj, da osveti svoga brata Andriju. Nu na što Mletčani od davna vrebahu, to im podje godine 1380. za rukom.

Dne 29. kolovoza iste godine, dodje mletački vodja Ludovik Loredano s pomorskom jakom vojskom pred Senj, upali grad i zatvorivši po moru svaki izlazak, nanese trgovini senjskoj veliku štetu. Po odlazku Mletčanah popraviše Senjani s nova porušene kuće i utvrdiše još bolje gradske zidine.

Po smrti kralja Ludovika umješe knezovi krčki i senjski uzdržati u vjernosti gradjane senjske prema Mariji i Sigmundu, ali nemogaše prepriečiti izkrcanje Karla Dračkoga, koj godine 1385. dne 12. rujna s biskupom zagrebačkim Pavlom Hrvatom i sa svojimi hrvatskimi privrženici onamo kao tražitelj ugarske krune dodje, te odonuda kroz Zagreb u Budim odè, da stavi na svoju glavu svetu krunu Stjepanovu, koja ga do skoro sa životom razstavi.

U sljedečem ratovanju silne stranke Hrvata bana mačvanskoga i Ivana Paližne, priura vranskoga, proti sljedbenikom kraljice Marie, biahu Senjani sa svojim knezom Ivanom Krčkim na strani nesretne kraljice, osvojivši na silu tvrdi grad Počitelj u Lici, pomagajući osloboditi iz zatvora novogradskoga kraljicu Mariu, koju na mletačkih brodovih sa slavjem dovedoše u svoj grad, i to dne 17. lipnja 1387. te od ovuda poslie 15 danah boravljenja odpratiše put Zagreba.

Rečeni Ivan knez krčki, senjski, modruški, gadski i vinodolski sa svojim bratom Stjepanom. knezom krčkim, modruškîm i gadskim, koj se nazivao takodjer rodjakom (affinis) kralja Karla, dadoše godine 1388. gradu Senju zakon ili štatut, sastojeći iz 168 poglavjah.⁵) Iste godine sjede na stolicu biskupije senjske umni Ivan Kardinalski (de Cardinalibus) kraljevski namjestnik u Hrvatskoj i Slavoniji, kojega grobni spomenik iz kamena izdjelan, još danas resi stolnu crkvu senjsku.

Medjutim rasla je dan na dan moć i snaga knezovah krčkih i senjskih. Gore spomenuti knez Stjepan dobi po svojoj materi grad Metliku i Steničnjak, njegov brat Ivan, koj neprestano vodjaše rat za kralja Sigismunda proti buntovnikom hrvatskim, dobi na dar grad Cetin, a po svojoj ženi Anki kćeri Majnharda kneza goričkoga, dobi grad Raspurk i dodje u rodbinstvo s kraljem Sigismundom. God. 1392. postane Ivan po drugikrat banom hrvatskim i umre kao takav u Senju dne 29. studena 1393. te bude pokopan u staroj crkvi fratarah sv. Franje. Još na višji stupanj slave i bogatstva podignu se njegov sin Nikola, koj g. 1394. od Mihajla Prodaniča, sina Akuševa, kupi grad Ribnik, a g. 1395, od kralja Sigismunda grad Ozalj.

Za vrieme kneza Nikole posieti čestoputah kralj Sigismund grad Senj. Godine 1397. vratjajući se iz nesretne bitke nikopoljske, naumi Sigismund u Temišvaru držati obćeniti sabor, i pozvà napóse onamo Senjane, kao najbogatije gradjane tadašnje Hrvatske. Nu iz Senja i Dalmacije nehtjedoše doći poslanici; na što naumi kralj u sámomu Senju držati sabor. Ali poradi napredovanja bune u Dalmaciji i u susjednoj Bosni, promieni kralj do skora svoju namjeru, te sazvà sabor u Križevac. Godine 1419. posieti Senj papinski legat Sekundo Nani, pobirajući daću papinske komore, oprostivši senjsku crkvu od desetinah na pet godine.

Sinovi kneza Nikole utemeljiše nove grane knezovah Frankapanskih. Ivan stariji i Nikola pisahu se knezovi krčkimi, senjskimi i modruškimi, Stepan i Martin knezovi trsatskimi, Bartol i Ivan mladji brinjskimi, Dujmo slunjskim; Sigmund cetinskim; Andrija i Juraj krčkim. Četiri od ove bratje, Stjepan, Dujam, Martin i Sigismund, zatiem Jelisava, udova Bartolova, sa svojimi sinovi Andjelom i Nikolom, te napokon Juraj i Bartol, netjaci gorespomenute bratje, potvrdiše godine 1458. štatut i prava senjska. Ali negledeći na to, da su ista štatuta godine 1462. i 1465. od osam Frankapanah s nova potvrdjena, čini se, da množina ovih gospodarah nije bila baš po čudi ni vlastelom, ni gradjanom senjskim, pošto g. 1465. pridadoše svomu zakonu još sljedeće važne točke: 1. „Ako bi koj godj od knezovah senjskih povriedio, ili prekršio prava senjska, da ima izgubiti za vrieme od deset godinah svoj dio gospodstva senjskoga.“ 2. „Ako bi koj od Frankapanah poslao svoje ljude, ili svoga častnika, da učini silu kojemu godj Senjanu, da tada sudac senjski ima udariti u zvono, na što mogu svi gradjani oružanom rukom doći i protjerati gospodske ljude.“

Iz ovoga zakona vidi se, koliko je Frankapanom u ono doba stajalo do toga, da uzdrže svoju vlast nad gradom Senjom. Nu malo zatiem zapletoše se kao privrženici carevah Friderika i Maksimiliana, u rat s kraljem Matijem Korvinom i njegovom strankom, te bješe godine 1471. po banu Blažu Madjaru nadjačani. Ban Blaž otme grad Senj u ime kraljevo i postane kraljevskim kepetanom senjskim, koja čast uzdrža se od tada kroz dva stoljetja. Isti Blaž Madjar povede iz Senja 2000 vojnikah na pomoć kralju napuljskomu i protjerà iz Apulije Turke.

Još iste godine 1471. mjeseca ožujka potvrdi kralj Matija stare senjske pravice, i uništi godišnju daću, što im je ban i novi kapetan Blaž nametnuo bio. Biaše tada sudac senjski Draško. — Sljedeće godine 1472, za vrieme senjskoga sudca Bartola Bunića, potvrdi kralj Matija s nova pravice senjske, dodavši još njeke druge. G. 1473 zapovjedi isti kralj svomu senjskomu kapetanu Vuku Frodnaru, neka se strogo drži zakonah i pravah senjskih, budući da se biahu proti njemu potužili Senjani. Nu negledeći na ovu zapovjed, proganjao je kapetan senjski i nadalje gradjane, na što god. 1475 kralj Matija zabrani s nova svako nezakonito postupanje, davši ujedno Senjanom pravo, da jednoga sudca sámi, a drugoga zajedno s kapetanom izabrati mogu. U to doba biahu sudci Martin Balardić i Bartol Bunić. God. 1477. ponovi kralj Matija svoju zapovjed: da se prava senjska uzdržavati imadu. Tadašnji senjski kapetan biaše Marin Sorko Dubrovčanin, koj se još god. 1483. kao kapetan senjski spominje God. 1485. biaše upravitelj (Gubernator) Senja i ostalih primorskih gradovah Dujam, predstojnik kapitula stolno-biogradskoga. God. 1488. podieli kralj Matija Senjanom slobodu da mogu sieći drva i piliti daske u šumah od Brinja i Modruša. Iste godine odpusti gradu Senju, kao ključu i predzidu kraljestva (tamquam Regni nostri clavim et antemurale), iz osobite naklonosti, godišnju daću od jednoga dukata, što su do onda plaćati imali. God. 1489. poda im isti kralj dozvolu držati sajam svake godine na dan sv. Petra i Pavla. Godine 1490 dne 27. listopada imenova kralj Vladislav IV. senjskoga kancelara Ivana Sakcinskoga ili Saccia, sa svojimi sinovi Bernardinom i Basanom, za vjerne službe, plemićem kraljevine hrvatske i grada Senja, podavši mu povelju i grb. Gospodstvo gradsko spadne u to doba pod Ivana Korvina, vojvodu slavonskoga, nezakonitog sina kralja Matije. Godine 1491 dne 29. srpnja izobći papa Inocencio VIII. stolnu crkvu i cielu biskupiju senjsku, stoga, što se nehtjedoše pokoriti novomu biskupu Andriji iz Mutine. Iste godine dne 26. studena zapovjedi kmlj Vladislav Senjanom, da svoga novoga gospodara Ivana Korvina i njegove častnike u svemu poslušati imadu. Ivan Korvin postavi tu za svoga kapetana najprije Petra Tarnočkoga; zapovjedivši mu, da gradjane u starih pravicah uzdržuje, a zatiem Mirka Derenčina, kasnijega bana hrvatskoga. Godine 1492 potvrdi Ivan Korvin sva prava i sloboštino podane Senjanom od svoga otca Matije. U to doba nastadoše u Senju ljute smetnje i krvave borbe, poradi svadje dvajuh Frankapanah, Bernardina Trsačkoga, sina Stjepanova i Ivana Brinjskoga, sina Bartolova. Jedan i drugi htjede gospodstvo senjsko na se privući. Bernardin biaše silniji i bogatiji. Bivši negda (1476) poslanikom Matije kralja u Napulju, uze tamo za ženu Alojziju Marsano od Aragonie, i dobi š njom silno blago, a od kralja napuljskoga biaše nadaren zlatnom kolajnom. Čovjek ponosite čudi, htjede se odreći slaboga gospodstva ugarskoga, tražeći zaštitu njemačkoga cara Maksimiliana, kod kojega je služio proslavljeni kasnije sin mu Krsto Frankapan. Uznosi se još više Bernardin, kad liepu svoju kćer Beatricu udà za silnoga i bogatoga Ivana Korvina, sina kraljeva, te s toga nije podnosio u Senju drugoga gospodstva do svoga, pozivajući se na stare povelje kralja Bele IV. Početkom godine 1493 htjede Bernardin na silu osvojiti grad Senj, u kojemu je zapovjedao tadašnji primorski ban Ivan Bot Banjski. Senjani odpremiše u svojoj nevolji njekog Juru Senjanina u Budim, da moli kralja Vladislava za pomoć. Kralj im pismeno obeča, da će im pomoći, te zapovjedi Mirku Derenčinn, tadašnjemu banu hrvatskomu, da Senjanom oružanom rukom u pomoć priteče. Derenčin odpravi se odmah sa svojom vojskom prema Senju, nu Bernardin, čuvši o njegovom dolazkn, ostavi Senj, i zatvori se u bližnji grad Brinj, kojega obsjednuše zajedno banovi Derenčin i Bot. Ovom prilikom padne od zrna pogodjen Ivan Bot, a Derenčin morade pomiriti se s Bernardinom, iza kako je čuo, da silna turska vojska pod Jakubom i Hadum pašom preko Une u Hrvatsku navali. Kratko vrieme zatiem izgubljena je od Hrvatah strašna bitka kod Udbine i Modruša, u kojoj lični neprijatelji Bernardin, Ivan i Nikola Frankapan, pod vodjenjem bana Derenćina vojevahu. Tu pogibe 13.000 Hrvatah. Ivan Frankapan, Juraj Vladović i sin banov, ostadoše mrtvi, sam Ban s Nikolom Frankapanom pade u robstvo, a sva gornja Hrvatska s Likom, Krbavom i prastarim Modrušem, razorena je od tnrske ruke. Ovo biahu posljedice domaće nesloge i medjusobne mržnje.

Nakon ove bitke dobi grad Senj iz strategičkih obzirah još veću važnost, a njegova crkvena vlast razširi se takodjer od toga vremena; jer s padnutjem Modruša, nestane i doskora krbavske i modruške biskupije, koja se kasnije stavi pod okrilje crkve senjske.

Nu žalostna vremena nastadoše i za grad Senj, jer susjedstvo Turakah učini, da se gradjani brinuti moradoše samo za svoj život i imutak. Kraljevski kapetani dobivahu u to doba sve veću vlast, kao što to obično biva kod vojničkih častnikah u ratno vrieme. Jur druge godine izza nesretnoga boja kod Udbine, bijahu Senjani nezadovoljni sa svojim novim kapetanom Petrom Perenom, hrvatskim banom, te počeše tražiti pomoć i zaštitu od pape rimskoga, koj im iste godine u ime pomoći proti Turkom pošalje novce, hranu i džebanu, te učini utvrditi zidove i kule. Kod kralja izradi papa da su Senjani dobili novoga kapetana Sigismunda, biskupa pećuhskoga; a za podbana Nikolu Hrvata Kolonića. God. 1496. spominje se isti Nikola zajedno s Ivanom Pastoriem iz Zagreba, kao kapetan senjski. Obim zapovjedi kralj Vladislav, da imadu čuvati stare sloboščine Senjanah. Isti kralj poslà dapače rečene godine svoga dvornika Martina Ćobora, kao osobitoga poslanika u Senj, da umiri gradjane radi njekih neprijateljskih glasovah, a kad se ovi potužiše na svoje kapetane, bude imenovan novim kapetanom njeki Juraj Arbanas. God. 1498. dozvoli kralj Vladislav, u pismu pisanom senjskomu kapetanu Jnrju Arbanasu, da se za popravljanje zidovah i bedemah senjskih, kroz tri godine može upotriebiti daća trgovine, što su gradjani plaćali kraljevskoj tridesetnici. Godine 1503. dne 4. lipnja, za vrieme sudca senjskoga Ivana Furlanića, potvrdi kralj Vladislav Senjanom sva ona prava, što su dobili od kralja Matije Korvina. God. 1512. bijaše podkapetanom senjskim Juraj Peršurić, koj dozvoli gradjanom da po starom običaju biraju svoga Arcidjakona, na što na mjesto pokojnoga Silvestra Bedričića, mnogo zaslužnoga promicatelja glagolskih knjigah, izabrahu Ivana Mikulanića. U isto doba biahu sudci i predstojnici (Praesidentes) kraljevskoga grada Senja, Krsto Gauzinja ili Gocinić i Donat Zadranin (de Hyadra). Gedine 1512. biaše kapetanom senjskim Emerik grof Peren, nadvornik ugarski i ban hrvatski, ali ovoga nehtjedoše Senjani priznati za svoga kapetana, kao ni Hrvati za bana, jer to biaše proti starim hrvatskim pravicam, da nadvornik ugarski u Hrvatskoj zapovieda. Senjani, pomagani od Frankapanah, ubiše dapače ljude nadvornikove; usljed toga postade sljedeće godine senjskim kapetanom Petar Berislavić, koj bi zajedno imenovan i banom hrvatskim.

Godine 1514. zapovjedi kralj Vladislav Senjanom, da one novce, što im je njegda papa Aleksandro za popravljanje zidovah i kulah gradskih poslao bio, i što biahu predani njekim gradjanom, te na privatne stvari potrošeni, od potomakah ovih gradjanah otmu i na opredjelenu svrhu upotriebe. God. 1519. biaše još kapetanom senjskim Petar Berislavić, ban hrvatski, koj iste godine u boju kod Korenice, na čelu svojih Senjanah i Otočanah slavno poginu. Godine 1521. za vrieme kapetana senjskoga Jeronima Petelenića, sváka bana Berislavića, potvrdi dne 9. lipnja kralj Ludovik II. prava i sloboštine grada Senja. Iste godine potužili su se Senjani proti svome kapetanu Peteleniću, poradi nasilja i otimanja, na što kralj onamo poslà svoga dvornika (Aulae Fimiliarem) Grgura Hrvata Orlovčića, da razvidi krivnje, učinjene Senjanom, a Petelenića da odstrani. Postavši zatiem kapetanom senjskim Orlovčić, pade u bitki na Muhačkom polju god. 1526., u kojoj bitki vodio je Senjane. God. 1527. dne 16. veljače pisà Senjanom kralj Ferdinando I., kojemu se njeki Hrvati zajedno sa Senjom jur pred Muhačkim bojem podvrgli biahu, zahvaljujući im, što se nisu dali po njekih ljudih privući na stranu vojvode Zapoljskoga, obećà im svoju viečnu zaštitu i potvrdi im pravicu da mogu izabirati svoje kanonike.

Isti kralj Ferdinando pisà Senjanom dne 27. lipnja 1527., da će radi njihove vjernosti tvrdo uzdržavati njihova prava i sloboštine, te isto tako živuće, kao i njih potomke, od svih neprijateljah braniti. God. 1528. zapovjedi isti kralj Ferdinando senjskomu kapetanu Petru Perešiću, da one stvari i vina što je sàm i njegov pokojni drúg i kapetan Grgur Orlovčić od gradjanah na silu uzeo, bez da je štogod zato platio, Senjanom pošteno vrati ili izplati. Iste godine 1528. dne 6. siečnja potvrdi kralj Ferdinando, na prošnju senjskih gradjanah Dominika od Pergame i Antuna Nikolovića, sva prava i sloboštine, što biahu dobili od kralja Matije i Vladislava, a zabrani kapetanu i podkapetanom senjskim otimati gradjanom plien i robove, što su ih dobivali jurišajući na susjedne Turke. Isti kralj podieli Senjanom nadalje dne 11. siečnja 1528. povlasticu, da smiedu po čitavoj kraljevini slobodno trgovati, te da jih nesmie nitko suditi nego njihov gradski sudac. Medjutim dolazile su Senjanom, ostavljenim od svih stranah, sve veće nevolje, te oni pisahu dne 11. srpnja 1531 hrvatskomu generalu Kacianeru, da će se svi lìstom izseliti, ako im nestigne doskora pomoć. Godine 1532. dne 11. veljače podà kralj Ferdinando Senjanom slobodu, da mogu kupovati i prodavati sol, meso i kruh, bez da zato plačaju tridesetnicu. U to doba biaše kapetanom Erazam Šeier, koj iste godine sa 100 Senjanah turski grad Solin na juriš otme, i 20 topovah u ruke dobi. Godine 1542. dne 10. siečnja pisà kralj Ferdinando iz Prage Senjanom, neka neuzmu za zlo one uvriede, koje učini zemaljski kapetan Kranjske Nikola Jurišić, baron od Kisega, njihovim poslanikom, kada su u vrieme kuge kroz Ljublanu k caru pošli bili, te obeča da će im po njihovom kapetanu Ivanu Lenkoviću poslati pomoćnu vojsku i novce. God. 1547. potukuše Senjani pod kapetanom Hrvartom Auersbergom kod Senja 4200 Turakah. Gore rečeni Lenković sagradi g. 1558., kao general hrvatski, gornju tvrdjavu, nazvanu Fortezza Nehaj i poruši tom prilikom sve kuće, crkve i monastire što ih je bilo izvan grada. Na mjesto vanjskoga fratarskoga samostana sagradiše Senjani g. 1559. novi samostan u gradu. God. 1564. dne 24. maja obeća kralj Maksimilian Senjanom, da će im zaostavšu plaću za straženje grada i za vojnike izplatiti kroz vrhovnoga zapovjednika granice hrvatske Ivana Lenkovića. Godine 1565. potuži se car Sulejman na senjske Uskoke, koji su sa dvimi brigantinami u Makarskoj veliku trgovačku karavanu Turakah razbili i oplienili bili. Godine 1560. postane kapetanom senjskim slavni vojnik Ivan Ferenberg kasniji utemeljitelj Karlovca⁶), koj čestokrat sa Senjani Turke razbijaše. Godine 1561. biaše podkapetan senjski Basan Sakcinski, koj g. 1563. u Senju veliku kuću sagradi a prozore s napisi uresi⁷). Godine 1569. potuče Jobst Josip Turnski kod Perušića 2300 Turakah sa svojim Senjani. Godine 1577. potuži se veliki Vezir Mehmed Sokolović, u ime svoga cara, kod cesarskoga poslanika Ungnada, poradi njeke kule što su Senjani sagradili i koju da poruše, turski car njemačkomu cesaru pismeno zapovjedi (Hamer IV. p. 29.) Sljedeće godine 1578. postane kapetanom senjskim Gašpar Rob, na mjesto Ferenberga od Auera, koj postane zapovjednikom čitave vojničke Hrvatske. U ovo doba biaše uprava grada Senja sasvim na vojnički ustrojena, te kralj Maksimilian i nadvojvoda Karol gledahu na sve moguće načine, kako da grad pod ovom upravom uzdrže i kako da gradski vojnici svoju plaću točno dobivati mogu. Nu za vrieme cara i kralja Rudolfa sietiše se Senjani opet svojih starih pravah, poslavši svoga sugradjana Jakova Ferenberga od Auera u Beč, s molbom, da im kralj potvrdi rečena prava; našto kralj Rudolfo dne 29. ožujka 1582. doista ne samo starinska senjska štatuta od god. 1388 nego i sve povlastice, povelje i sloboštine, podane im od kraljevah Matije, Vladislava i Ferdinanda, s nova potrvrdi, te im zajedno, poradi velikog junačtva, pokazanoga tečajem više godinah, i poradi osobite viernosti, podade pravo, da mogu u buduće na mjesto zelene pečati, poput ostalih slobodnih gradovah, služiti se pečatju crvenom.

Tu je mjesto, da spomenem štogod o onih junačtvih, o kojima govori car Rudolfo u gorespomenutoj svojoj povelji. Prije svega valja znati, da je grad Senj u to doba veoma napučen bio, ne samo sa starimi porodicami vlasteoskimi i gradjanskimi, nego i mnogimi naseljenici, što su izpod turskoga jarma pobjegli ili uskočili, a ponajviše iz hrvatskih, dalmatinskih i bosanskih predjelah, koji dobiše poradi toga od naroda ime Uskoci. Ovi primiše svojevoljno vojničku službu kralja ugarskoga, davši povod, da su se gradjani senjski od vremena njihova došastja poćeli dieliti na tri strane: l na gradjane, što su imali kuće i bavili se zanatom; 2 na platjenike (Stipendiatos) što su za plaću vojevali i 3 na prihodnike ili željare (Venturini) što su s vremenom prihadjali.

Ponajveći broj Uskokah dodje u Senj godine 1537. kad su Turci na juriš oteli grad Klis i tamo ubili vrloga junaka Petra mladjega Krušića, rodom iz Trsata.

Od onoga vremena zarotiše se Uskoci, da će se osvetiti Turkom na sve moguće načine, počinivši u napredak, pomoćju starih Senjanah, nečuvena junačtva. Tako su god. 1540. javili rat Turkom, boreči se š njimi junački kroz tri godine. Godine 1557. potuklo je njih 340 u senjskih planinah 4200 Turakah, vratjajućih se s bogatim plienom iz Gočevja i Ribnice. God. 1569. potuklo je 280 Senjanah kod Perušića 2700 Turakah, zarobivši ih mnogo, a medju ovima dva turska martolosa ili razbojnika, koji senjsku djecu loviše i Turkom prodavaše. Ova dva martolosa nabiše na kolac žive, oko njih upališe drva i zatiem ih sažgaše. Godine 1592. uzè 500 Senjanah sa 20 Dalmatinah, na juriš grad Klis, pod vodjenjem kneza Bartučića, postavivši tamo kapetanom Ivana Albričića (Alberti). Ali iste godine dodjoše Turci s nova pod grad Klis s velikom vojskom i potukoše Senjane hametom, koji biahu došli pod vodjenjem bana Lenkovića sa svojim kapetanom Jurjem Paradaizerom i s biskupom Ivanom Dominisem, Klisanom na pomoć. U toj bitki ostadoše mrtvi rečeni biskup, sa više kanonikah, kao i dva senjska vlastelina, bratja Ivan i Andrija Basani Sakcinski, a u tursko robstvo padoše Juraj Paradaizer, Veihard Auersberg, Ivan Mordax, Gavro Križanić, Jakomini, Pec i mnogi drugi. Sám Lenković ranjen, u družtvu s Albertom Ritterom, djedom slavnoga Pavla Rittera Vitezovića i sa još dva drúga, uteče sretno s pomoćju Mihalja Radeca u Senj.⁸) Izza bitke poslaše Turci zarobljenoga senjskoga kapetana Paradaizera da nagovori klišku posadu na predaju, koja se zaisto i predade, pod uvjetom: da Turci svim zarobljenikom slobodu vrate. Za vrieme ove bitke stojaše mletačka pomorska i kopna vojska kod susjednoga Spljeta, ali nehtede Senjanom pripomoći, dapače pogovaralo se, da je zapovjednik njezin Benedikt Moro u tajnom sporazumljenju s Turci. — Ovo postupanje i njeka druga neprijateljstva, koja počiniše Mletčani senjskim Uskokom, te silovito priečenje obćenja trgovine na moru, pred gradom Senjom, Riekom i mletačkom Dalmaciom, odkuda Senjani hrane dobivahu, razjari na toliko Uskoke, da su od tada Mletčane, na koje već odprije mrziahu, po suvom i po kopuu krvno proganjati stali. Mletčani, da se mogu braniti proti senjskim Uskokom, podaše im ime gusarah i ozloglasiše njihovo ime po svem svietu. Videći da dalmatinski Hrvati neimadu volje vojevati proti svojoj jednokrvnoj bratji, najimiše Mletčani čete arbanaske proti Uskokom, razoriše pod svojim generalom Ermolaom Tiepolom primorski grad Bag (Karlobag), ubiše i obesiše svakoga Uskoka, kojega slučajno uloviti mogahu, sagradiše proti Uskokom dve tvrdje, jednu na ostrovu Krku, a drugu kod staroga grada Ljube, te zatvoriše napokon obsadom grad Novi i Rieku, iz koje se u ono doba mnogi stanovnici izseliše, da potraže sigurniji stan izvan domovine.

Nu sve to ne uzdržà Senjane, s ostalimi hrvatskimi primorci, da se neosvete Mletčanom, premda u jedno doba vojevahu slavno i sa susjednimi Turci. Na svojih malenih brodovih potukoše se višekrat s velikimi mletačkimi galijami, zarobljivaše mletačke admirale, načelnike, i vlasteline, posred njihove vojske, plieniše trgovačke brodove i činiše štetu gdje i kako mogahu. Kao što neprijateljski Uskokom pisac Minučio Minuči, arcibiskup zadarski, taj veliki privrženik Mletćanah piše, zatvorili su bili jednoč Mletčani pod admiralom Bembom s velikom pomorskom vojskom, njekoliko senjskih oružanih brodovah u luci Rogožnici kod Šibenika, dočim sa kopna s jedne strane mletačka vojska pod knezom Andriom Sorancom, a s druge strane turska četa iz ledja stražu načini. Nu uz prkos svemu tomu, upotriebiše Senjani njeku burnu noć, razviše svoja jedra, navališe za vrieme vladanja, najvećega juga na mletačke brodove, razpršiše ih, i vratiše se sretno kući, na što admiral Bembo svoju službu izgubi.

U isto doba razbijahu Senjani Turke po svih stranah i potukoše god. 1600. dva brata Mehmedbegovića, koji sa 4000 Turakah biahu porobili Grobničku okolicu; a god. 1601. zarobiše Senjani turski brod sa 163 Turakah i potukoše pod vodjenjem Daniela Frankula Turke u Krbavi, ubivši Alibega Mehmedbegovića u planini Udbinskoj.

Mletčani radili su medjutim sa svimi mogućimi silami o tom, kako da Uskoke ili unište ili iz Senja i Primorja protjeraju. Najprije poplieniše iz osvete primorsko-hrvatska mjesta Ledenice, Moščenice, Trsat i Belaj, a kada s tim ništa opravili nisu, poslaše svoje ljude u Senj i u druge gradove, da podkupe Uskoke, ili da ih primame u svoju službu. Osim jedinoga vojevode Jurja Daničića, koj za njeko vrieme mletačku službu primi, ali do skora opet u Senj se vrati, nemogahu dobiti nijednoga. Napokon pošiljahu svoje poslanike u Prag k caru Rudolfu, i u Gradac k nadvojvodi Ferdinandu, tužeći se ljuto na Uskoke i kriveći ih najružnjimi djeli. Uslied ovih tužbah biaše poslano više komisarah u Senj, da izpitaju stvari, ali uvjek se pronadje, da su Uskoci istinabog mnoga neprijateljstva i bezzakonja počinili Mletčanom po moru i po suhom, ali samo iz osvete, budući da su pretrpeli i od njih ista neprijateljstva, uvriede i bezzakonja. Napokon predobiše Mletčani posljednjega carskoga komisara Josipa grofa Rabatu, od taljanske krvi, a rodom iz Gorice, bivšega vicedoma ili glavara kranjskoga, kojemu darovaše zlatnu kolajnu u vriednosti od 5000 cekinah, i krasno sagradjeni brod za plovbu na Kvarneru.

Ovaj Rabata dodje god. l601. u Senj sa 1500 vojnikah, kad uprav u gradu nije bilo više od 300 oružanih ljudih. Dade sva gradska vrata pozatvarati, nastani se u kraljevskoj tvrdji ili kastelu, držeći strahoviti sud nad onimi, koji Mletčanom štogod štete nanieše, i dade u jednoj noći, iznad gradskih vratah povješati grofa Martina Posedarskoga, starca Marka Marketića vojvodu i kapetana od Ledenicah, Jurja Mastardu Dubrovčanina i njekoga Crnoga Nikolu, sve same gradjane senjske. Tajnik mletačke vlade Viktor Barbaro, što biaše došao k Rabati u Senj, nebiaše još ni s timi žrtvami zadovoljan, i glasalo se, da će još mnogo drugih pasti; na što biskup senjski, slavni i učeni Marko Anton Gospodnetić (de Dominis), na čelu starešinah senjskih, najprije k istomu tajniku, a zatiem k Rabati dodje, moleći za milost. Medjutim počeše se tajno dizati Senjani u gradu i izvan grada, pod svojim kapetanom Danielom Barbom proti Rabati, što ovaj čuvši, protjera Barba iz Senja sa 200 senjskih vojnikah. Barbo odè ravnim putem u Gradac i odkrije tamo sve zlobe i tajna porazumljenja Rabatova s Mletčani. Rabata odpremi se malo zatiem bez svake višje dozvole takodjer u Gradac i u Prag, da se očisti od svojih krivnjah, ali tu biaše kod dvora veoma zlo primljen, te nedobije ni audiencie, nego strogu zapovjed, da se odmah vrati na svoje mjesto u Senj, od kojega grada biaše već odprije imenovan kapetanom. Za najveću krivnju Rabatovu smatrahu kod dvora, što je dao mnogozaslužnoga za carstvo i krstjanstvo grofa Martina Posedarskoga sramotno objesiti, komu se nije mogla druga krivnja dokazati, do one, što je Mletčane iz svega srca mrzio.

Rabata vrati se do skora u Senj, nu čuvši da se Senjani proti njemu s nova dižu, dade sakupiti veću stranu oružanih Senjanah, i posla ih u Kanižu proti Turkom. Za vodju im dade Jurišu Senjanina, slavnoga na oružju junaka, od kojega se je ponajviše plašio i kojega još dan danas sav narod hrvatski u narodnih pjesmah slavi. Juriša došavši sa svojom četom u Karlovac, bude nagovoren od njekih neprijateljah Rabatovih, da neostavi u najvećoj biedi svoje sugradjane, kojim je svaki dan od svih stranah prietila pogibelj, na što se Juriša u Senj povrati, ali doskora bude od Rabate u tamnicu zatvoren. Ovaj čin razjari do najvećega stupnja sve Senjane. Na samo staro ljeto, godine 1601. sakupiše se oružani gradjani na glavnom trgu gradskom, osvojiše njekoliko topovah, razvališe tvrdi kastel, u kom biaše Juriša zatvoren i gdje stanovà Rabata, oslobodiše na silu Jurišu, probiše do poslednje sobe kastela, kamo biaše pobjego Rabata sa svojim rodjakom, njekim mladim Florentincem, a čim ga oboružana pištolama nadjoše, ustreliše ga iz pušakah, odsjekoše mu glavu i objesiše ju na isto mjesto, gdje su visila trupla povješenih Senjanah. Mladoga Florentinca poštediše, budući da je bio nevin, došavši u Senj samo na posjete. Rabatova zlobna tajnika, imenom Alfiera, rodjena Mletčana, nadjoše sakrivena u jednom kutu kastela, i raznesoše ga na sablje.

Drugi dan, na samo mlado ljeto godine 1602. donešeno bi truplo Rabatovo u crkvu, da se sahrani. Nu prostije žene senjske, kojim je poubijao ili pozatvarao muževe, otce i sinove, navališe razjarene na mrtvo truplo i počiniše mu još u smrti najveće uvriede.

Tako se osvetiše Senjani nad Rabatom, poput starih Švajcarah od Švitza i Untervaldena, dobivši nakon toga za kapetana Daniela Frankula iz Trsta, glavnoga neprijatelja Rabatova, na što se vratiše svi prognanici natrag u Senj, vojevajući nadalje junački proti Turkom i Mletčanom.

Po smrti Rabate nastaviše Uskoci senjski, pod vodjenjem Juriše Senjanina, iz osvete prema Mletčanom, svoja neprijateljstva po jadranskom moru, i pošto Mletčani, uhvativši na moru kneza od Cetina, ovoga smaknuše, i obsiednuvši Senj pod pukovnikom Paškvaligom, sramotno uzbijeni od tuda se vratiše, započeše Uskoci takodjer po kopnu proganjati Mletčane, osvojivši na juriš grad Plomin, i obsjednuvši Labin u Istri.

Istim načinom nastaviše Uskoci senjski svoja ratovanja proti Turkom u Lici i Krbavi, te načinše godine 1604. pod svojimi vojvodami Ivanom Vladkom i Petrom Rosantićem veliki plien, od kojega predadoše senjskome kapetanu Frankulu 1500 talirah, s jednim prekrasnim osjedlanim konjem. Nu budući da su takodjer po moru jadranskom ne samo u turske pokrajine nasrtavali, nego i brodove njihove robili potuže se Mletčani s nova u Beču proti Uskokom, na što bude za komisara poslan u Senj Guido Baron Kiel, general u Hrvatskoj, da razvidi i razpita pobliže tužbe mletačke. Ovaj dobi zajedno nalog, da se pogodi s Mletčani za senjske šume, koje car već u vrieme Rabate prodati naumio bijaše, i to zato, da se mogu od dobivenih novacah plaćati vojnici senjski, koji nedobivajući plaće, biahu prisiljeni živjeti od turskoga i mletačkoga pliena. Za ove šume zahtjevao je carski komisar 500.000 škudah. Nu prodaja nepodje odmah za rukom, radi njekih točakah, na koje Mletčani nehtedoše pristati; a i iztraživanje proti Uskokom neizpade po želji Mletčanah, te Uskoci proganjaše ih nadalje kao i Turke sve dole do Neretve i do Kotora. God. 1605. osvojiše pod vodjenjem Juriše, u jednu noć, turski grad Skradin, prevarivši turske stražare na kopnu i mletačke galije na moru, zarobivši 300 Turaka i upalivši grad, na što odjuriše drugo jutro zdravo u Senj.

Godine 1606. porobiše njeki Uskoci kod Bovinja u Istri jednu kotorsku fregatu, na što Ivan Kontarini general mletački dade zatvoriti jadransko more kod Rieke, Bakra i Senja, zabranivši svako obćenje i trgovinu, i sakupivši veliku pomorsku vojsku u primorju hrvatskom. Proti ovom postupanju potužio se pismeno rečenomu Generalu podkapetan senjski Ivan Jakov De Leo, dokazavši mu, da su ona neprijateljstva samo njeki Uskoci, bez svake dozvole i proti zapovjedi poglavarah, počinili; a general Baron Kisl, izpitajući stvar, dade dva najveća krivca, naime jednoga Arnauta i jednoga Senjanina objesiti, povrativši Mletčanom otete 7590 dukate, na što Mletčani more opet otvoriše.

Poćetkom godine 1607 dobiše Senjani zapovjed, da pod kaznom smrti nitko nesmije u napredak plieniti Turke, na što oni poslaše u Beč vojvodu Nikolu Radića, koj je imao dokazati, kako senjski Uskoci bez pliena živiti nemogu, nodobivajući kao vojnici od nikuda plaće i neimajući nigdje nikakovih kućah ni zemljištah.

Iste godine 1607. dne 2. svibnja, dobiše Senjani od cara Rudolfa novo potvrdjenje svojega grba i pečati, i to kako car kazà, poradi svoje viernosti i velikoga junačtva, pokazanoga proti Turkom.

Osam danah kasnije, naime dne 10. svibnja 1607. potvrdi isti car Rudolfo na prošnju poslanika senjskoga Antuna Mikuljanića, kneza dvorskoga, zlatog viteza i kapetana Otočkoga, sva stara prava Senjanom i predade im sva sela s daćami što su ih Turkom oteli; zabranivši zajedno generalu Vitu Kiselu da vriedja ista prava.

U isto doba bjehu prekinuti dogovori radi mira s Turci, te Uskoci dobiše novu dozvolu četovati s Turci, na što s nova počeše ratovati na kopnu i na moru, a Mletčani zabraniše opet svako obćenje sa svojim primorjem i svaku trgovinu, te se potužiše kod carskoga dvora na Uskoke radi nasilja i neprijateljstva što činiše mletačkim podložnikom. Uslied ove tužbe biahu poslani u Senj carski komesari baron Ditrichstein i Juraj Andrija Kocian, koji prognaše iz Senja te iz carskih državah Jurišu Senjanina, Vladka Pericu Lučića, Miha Vladkova i Jurišu Bogdinovića sa svimi svojimi drugovi, umolivši generala mletačkoga, neka ih i na svojoj zemlji i po moru proganja. Rečeni prognanici biahu sad prisiljeni tumarati po sakritih mjestih primorskih. Juriša povuče se sa svojimi ljudmi i brodovi na Cres, te navali od tuda u tursku pokrajinu i na grad Karin, gdje je mnogo pliena i robovah steko; zatiem odè po moru prema Istri, navali sa 150 Uskokah na mletački grad Pulu, unidje preko zidinah u grad, stavi cielo stanovničtvo u veliki strah i poplieni mnoge kuće, vrativši se s velikim plenom u okolicu senjsku, gdje njegovi ljudi razdieliše plien, a po svojih ženah, što iz Senja dodjoše na pohode, poslaše otetu robu u Senj. Ovaj čin razdraži i gradjane senjske, te oni javiše generalu mletačkomu Ivanu Jakovu Zanu, da pri toj plienitbi ni najmanje krivi nisu, budući da oni takovo robljenje i sami osudjuju. Nu uzprkos tomu, dodje rečeni general s pomorskom vojskom pred Senj i Rieku, zatvorivši svako obćenje i trgovinu, našto se gradjani sa Uskoci, a Riečani sa Senjani zavade. Do skora zatiem povratiše Senjani veći dio porobljenih pulskih stvarih Jerolimu Barbu, gradjanu puljskomu, nu budući da su i Mletčani mnoga nepriateljstva činili Primorcem s naše strane, dobe prognani iz Senja Uskoci Juriša i Vladko sa svimi drugovi dozvolu, da se mogu slobodno vratiti u Senj, a Juriša dobi i svoju prvašnju čast vojvodsku.

Godine 1610. dadu senjski Uskoci u Rieci sagraditi tri poveća broda, jednoga za Jurišu, drugoga za Vladka, a trećega za vojvodu Rosića. Na jednom od ovieh brodovah navališe Uskoci na brod što je vozio babu turskoga cara s velikim blagom iz Karamanije u Carigrad, te oteše sve blago. Medju ostalim jednu dragocienu sablju, te ju poslaše caru Rudolfu na dar, koj njihove poslanike imenovà vitezovima, davši im na put 500 talirah i opredieliv im plaću na mjesec po 12 i 14 forinta.⁹) Odmah zatiem nasrne vojvoda Vladko sa svojimi Uskoci na drugu galiju, što je nakrcana s robom, u vriednosti od 15.000 škudah, jedrila iz Jakina u Dubrovnik. On otme na juriš galiju, zarobi 4 Turčina i dva žida te otme svu robu i odvede u Senj.¹⁰) Na tužbu Mletčanah dodjoše u Senj dva komisara nadvojvode Ferdinanda, Erazam Ditrichstein i Felician Rogati, da izpitaju taj čin, te dadu sve robove odvesti iz Senja u Rieku, a odlazeći u Gradac, zapovjedoše kapetanu senjskomu da zatvori grad, i dok se nevrate, da nikoga nepušća iz grada. Ali izza njekoliko danah pobune se Uskoci proti kapetanu, prisile ga da otvori gradska vrata, odu u Rieku po svoje brodove, koje htjedoše carski ljudi spaliti, uzeše još njeke druge brodove mletačkih podložnikah i odoše po moru prema Istri, porobivši Barbanu i njeke ostrove, te udarivši zatiem na krajinu tursku. Na ovom putu padoše samo tri barke u ruke mletačke, ostale ratovahu neprestano s Turci i mletačkimi fregatami i galijami. Godine 1611. probili su Uskoci iz Senja u tursku Liku, gdje su mnogi od njih poubijani, i već se pripravljahu na ogromnu osvetu, kad se gore spomeuti komesari vratiše iz Gradca u Senj, nastavivši iztraživanja proti Uskokom i odsudivši na vešala jednoga od njihovih vojvodah; na što se mnogi Uskoci preseliše u Vinodol, a drugi pobjegnuše u gore. Nu malo zatiem povrate se opet svi Uskoci u Senj, nastavivši svoj prvašnji život, dobivajući pomoć od svih susjedah, te od iste Rieke i njezinoga kapetana. Mletački general Venier dade uslied toga opet zatvoriti more i prekine obćenje i trgovinu, a njeke njegove barke, oružane vojskom arbanaskom, uhvatiše i dve uskočke barke, te zarobiše na njih Jurja Milanšića, kapetana kastela Brinja, jednoga izmedju najstarijih Uskokah. Ovaj slučaj probudi s nova Uskoke na osvetu proti Mletčanom, te oni dadoše u Rieki sagraditi pokraj više barkah jedan veliki brod, sjediniv se zatiem sa stanovnici od Novoga, Ledenicah i od Brinja, spremajući se na boj proti Turkom i Mletčanom. Glavna namiera Uskokah biaše u to doba da zarobe njekog povećeg vlastnika mletačkoga, za moći ga zamieniti za Milanšića. Izza svakojakih pokušajah podje im napokon za rukom na ostrovu Krku, pod vodjenjem Jurja Daničića, zarobiti Jerolima Marčella, proveditura mletačkoga, koj je baš obilazio u svojoj službi ostrov Krk, baveći se uprav u mjestu Baški. Ovoga odvedoše zajedno sa svojom pratnjom u njeke špilje kod Senja. Čuvši taj čin nadvojvoda u Gradcu, poslà u Mletke Stjepana od Rovere, kapetana riečkoga, stranom da izpriča ovaj čin, stranom da se poradi njekih drugih uzajemnih neprijateljstvah nagodi s mletačkom vladom, budući da i njezini ljudi njeke štete počinili biahu ljudem s ove strane, porobivši medju ostalim kod Labina, na dobru Vieru, njeke trgovce riečke, i zarobivši njekog fratra Antuna, koj je po moru vozio hranu za svoj manastir u Senj.

Dvor nadvojvode Ferdinanda u Gradcu poslà ujedno u Senj Ivana Jakova Kislinga, kao kome sara, da razpita stvar u poslu zarobljenja proveditura krčkoga, kojega isti komesar, došavši u Senj, odmah na slobodu pusti, bez da je ikojega od Uskokah kaznio, uvidivši, da su Mletčani prvi tomu povod dali, jer u ne samo, isto tako kao Uskoci, proganjali naše ljude, nego su i priečili uvjek trgovinu morsku, tvrdeći, da su oni jedina gospoda mora jadranskoga. Uskoci nepropustiše medjutim i nadalje činom dokazivati, da je more isto tako njihovo, kao i mletačko, te počiniše nove štete na ostrovih Rabu, Pagu i Krku, zarobiše takodjer u Biogradu kod Zadra jednu poveću ladju (Marcialianu), a u svom kanalu opljeniše jednu gripu i jednu fregatu mletačku, nakrcanu robom i novcima. Usljed novih tužbah mletačkih odoše novi komesari Baron Auersberg i Kisling u primorje, koji ostavši u Rieci, pozvaše onamo na izpit senjskoga kapetana i vojvode Uskokah, podavši im stroge zapovjedi carske, da nečine više štete Mletčanom. Zatiem otidje komesar Kisling s Danielom Gallom i sa 150 vojnikah u Senj, da sudi onima, koji zarobiše mletačkoga proveditura. Ali došavši u Senj, nenadjoše glavnoga krivca Jurja Daničića, jer ovaj biaše već pobjego u gore sa Vinkom Hreljanovićem i sa 40 svojih drugovah, na što komesar podieli zapovjed: da svi, koji nisu gradjani, za osam danah iz Senja otići imadu, postavivši kapetanom senjskim Nikolu Frankapana Trsačkoga; te tako bude izza 170 godinah gospodar i zapovjednik senjski opet jedan Frankapan, premda se svi knezovi frankapanski, sve do zadnjega Franje Kristofora, u pismu smatrahu uvjek za knezove senjske.

Prvi posao Frankapanov biaše proglasiti nove zakone i naredbe proti plienjenju i robljenju po kopnu i po moru. On prognà iz Senja stotinu Uskokah, nastanivši ih po Primorju, u Selcih i u Cirkvenici. Proti višerečenim naredbam očitovahu se javno vojnici uskočki sa svojim u Senj povrativšim se vojvodom Jurom Daničićem, govoreći, da oni bez plienjenja živjeti nemogu, budući da nisu po primjeru drugih vojnikah plaćeni, već im plaća od više godinah ostade na dugu; dodavši, da im je jur god. 1606. dana podobna zapovjed, da neidu plienit, i da će dobiti plaću, ali da je sve samo pri obećanju ostalo. Kapetan knez Frankapan umiri ih ponješto, obećavši, da će sam izraditi da primu zasluženu plaću, i odè malo zatiem glavom u Gradac i u Beč, ostavivši u Senju svoga podkapetana De Lea.

Godine 1613. povratiše se po malo svi prognani Uskoci opet natrag u Senj, a dne 7. travnja, na sàm uskrs, odè 400 Uskokah na 10 barkah, 180 miljah daleko po moru, do Krepana u šibeničkom kotaru, navalivši u krajinu tursku, i načinivši veliki plien na robi i na ljudih, povrativ se zdravo u Senj. Malo zatiem odoše Uskoci u Neretvu i probiše kroz mletačku i dubrovačku krajinu u Hercegovinu, poplieniše Trebinje, vrativ se opet velikim plienom ljudih, robe i marve u svoj rodni grad.

Dne 8. svibnja 1613. dodjoše Uskoci na 12 barkah do luke sv. Jurja na ostrovu Hvaru i sastadoše tu 12 mletačkih barkah, napunjenih arbanaskimi vojnici, pod zapovjedju kapetana Ivana Dobrovića. Ovi dozvoliše Uskokom unići u luku, ali čim prve dvie barke u luku unidju, navale Arbanasi na nje, te ubiju 60 ljudih s vojvodom Nikolom Hreljanovićem, i osvoje dvie barke, na što ostali Uskoci pobjegnu u najvećoj razjarenosti, vodjeni od Vinka Hreljanovića, brata ubijenoga Nikole. Oni se zakunu da će krvno osvetiti svoju sramotu i smrt poginule bratje. Osveta ova podje im do skora za rukom. Čuvši, da u jednoj luci ostrova pažkoga stoji na straži velika mletačka galija, pod zapovjedju Krste Veniera, vlastelina mletačkoga, naumiše odmah na ovoj galiji izvršiti svoju osvetu. Po tamnoj noći iskrca se polovica Uskokah na ostrovu Pagu, te ode po suhom do luke Mandrine, gdjeno stojaše galija, posakrivši se tu za skalinama. U rano jutro navališe ostali Uskoci na 6 barkah s mora, a posakriveni udariše izza ledjah na galiju, te oteše ovu u malo trenutakah, poubivši do 40 vojnikah sa svojimi častnici, medju kojimi biaše i Lukrecio Gravisi mletački, vlastelin iz Kopra. Njegovoj ženi Pauli Strassoldo oteše sve dragocienosti, zarobiše živoga zapovjednika galije Veniera, i odvedoše ga u okolicu senjsku, gdje mu odsjekoše glavu, metnuvši ju kod gostbe kao ures preda se, dočim su galiju pustili najprije plivati po moru, a zatiem ju dovedoše u Senj, te razdieliše ugrabljeno blago. Tako se osvetiše Uskoci nad smrt ju svojih drugovah, i nad sramotom, koju im načiniše Mletčani dva puta, kad su po 17 i po 60 odsječenih glavah uskočkih na sám uskrs izložili na piaci sv. Marka u Mletcih.¹¹)

Ovaj čin pobuni strašno Mletčane. U sakupljenom vieću govorahu oni o opasnosti, koja im u istih mletačkih zidovih od Uskokah prieti; vikahu o osveti, o uvredjenoj česti i poštenju, te o razorenju Senja, gusarskoga gnjezda.¹²) Uz saviet njekih umjerenih vlastelah odlučiše napokon potužiti se proti Uskokom kod vlade austrijanske, i zagroziti se nadvojvodi Ferdinandu istim ratom, ako nebude kaznio Uskoke. Usljed ovih tužbah dodje iz Gradca zapovjed, da se imadu svi gradovi u primorju ne samo oružati, nego i utvrditi, a Senj i Rieka biahu prvi, koji ovu zapovjed izvršiše.

Medjutim obsjede Senj pomorski general mletački Filip Paskvaligo sa 20 brodovah, 1000 Arbanasah i 500 dalmatinskih vojnikah, te poslà svoje poslanike u Senj kapetanu Nikoli Frankapanu, zahtjevajući, da povrati otetu galiju. Ali ovaj odgovori, da je dobio iz Gradca nalog, neka galiju do dalnje zapovjedi kao plien čuva. Nu poslà ipak u jednoj škatulji odsječenu glavu Venierovu, a topove, što biahu na galiji, odpremi u svoj grad Novi, te oruža š njimi zidove gradske. Uvriedjeni mletački general dade na to zatvoriti čitavi morski kanal medj Riekom i Senjom, da preprieči vožnju hrane i strielijva, ali nenahudi tim ni malo Senjanom, jer oni vozjahu po kopnu iz Rieke sve što trebovahu.

Došavši u Rieku general Hrvatske Eggenberg, pospješi oružanje Primorja, te izpusti na molbu Vuka Frankapana, brata Nikolina, njekog Senjanina Ferletića, kojega biaše dao zatvoriti kapetan riečki, s togà, što se je u Rieki spremao udariti po moru s nova na mletačke brodove.

Na zahtjevanje Mletčanah, budu medjutim iz Beča poslani kao komesari u Senj, grof Altan, Baron Marko Beck i njeki Bonhomo, kojim biaše naloženo: da se sporazume s mletačkimi poklisari, te da iztraže krivce, a u Senj da metnu njemačku posadu. Došavši komesari u Rieku, pozvaše iz Senja glavare Uskokah preda se, nu ovi nehtjedoše doći bez salve guardie, i stoprv onda, kad im je obećano, da im se ništa zloga zgoditi neće, dodjoše u Trsat, gdje izviestiše komesare o bitki kod luke sv. Jurja, i o uzroku, zašto oteše galiju. Zatiem povratiše se odmah natrag u Senj, bez da im se štogod zloga dogodilo, premda je došavši u Rieku dubrovački poslanik Akilo Pučić, (de Pozza) takodjer proti njim tužbu podigo bio, i premda su otetu galiju mletačku kod kule sv. Sabe u Senju utonuli. Carski komesari uvriedjeni tim, što Mletčani nehtjedoše ni poklisare na dogovor u Rieku poslati, odoše bez svakoga uspjeha u Gradac.

Godine 1614. nastaviše Uskoci senjski svoja neprijateljstva po moru proti Mletčanom, koji ih neprestano proganjaše, te obćenje i trgovinu priečiše. Zarobivši mnogo vojničkih barkah i trgovačkih brodovah, navališe Uskoci jednom i na tvrdi gradić sv. Nikole, što na strmoj morskoj litici, naprema Zadru leži, te osvojivši ga, staviše u nutra svoju stražu i počiniše od tuda veliku štetu Mletčanom i Turkom; zatiem poplieniše ostrove mali i veliki Lušin, a na ostrovu Bagu selo Mandre i mali otočić Pàrvić.

Usljed novih tužbah mletačke vlade, koja se u Beču i u Gradcu uprav pogadjala poradi otvorenja mora jadranskoga, budući da se u Mletcih postojano tvrdilo kako su Mletci jedini gospodari mora), bude koncem god. 1614. opet u Senj poslan za komesara barun Vuk Eggenberg, general krajine hrvatske, koj došavši s njemačkimi vojnici onamo, dade odmah zatvoriti 39 Uskokah i četiri od njih smaknuti, sve kuće uskočke potražiti i blago s dragocjenostmi oteti. Ali malo zatim izpusti opet sve zatvorene iz tamnice, pobere oteto blago, ode nakon 50-dnevnoga bavljenja u Gradac, te povede sa sobom 12 mazgah, natovarenih zlatom i srebrom, deset mazgah sa svilom i dragocjenimi sagovi, te 150.000 u gotovom novcu.¹³) Vinka Hreljanovića odvede sa sobom u Gradac, da ga predstavi dvoru kao kapetana senjskoga, koju čast mu sam Eggenberg podielio bijaše, iza kako se Nikola Frankapan odreče ove službe. Nu već iste godine 1614. čitamo u pismih drugoga kapetana, Sigismunda Gušića od Poganca.

Po odlazku Eggenbergovom, vrate se natrag u Senj svi Uskoci, što se biahu raztrkali po gorah, a njemačka posada ostavi Senj, buduć da nije dobivala ni hrane ni plače. Mletčani, čuvši da je otišao general Eggenberg, započeše od svoje strane nova neprijateljstva, poplieniše istrijanska mjesta Volovsku i Lovranu, te htješe po izdajstvu osvojiti Karlovbag na moru. Ali čuvši za to Senjani, poslaše Pavla Dianišića sa 300 Uskokah onamo, te čim su mletački vojnici po izličnom ugovoru došli bili kroz otvorena vrata u grad, da ga zauzmu, navale na njih iz zasjede Uskoci i potuku ih do jednoga, medju mrtvimi bijaše i knez ostrova Paga i kapetan vojnikah.

Sljedeće godine 1615. nastaviše Mletčani svoja neprijateljstva, te njihov general Lovro Venier zapovjedi, u sred noći, njekom prilikom kad je Nikola Frankapan s generalom Gottfridom Stadlerom putovao po primorskih gradovih, da se osvoji Frankapanski grad Novi. Mletčani porušiše zidine ovoga grada, razvališe najveću gradsku kulu, ubiše 20 vojnikah Frankapanskih, poplieniše sav grad, upališe i solaru, te odvedoše kapetana u robstvo. Osim toga razoriše po hrvatskom i istranskom primorju sve solare i žitnice. Ovo postupanje moglo se smatrati za očito najavljenje rata. Viesti o rečenih dielih primiše u Gradcu najvećim nezadovoljstvom. Malo zatiem nagomila se od naše strane sve više vojske u Primorju. Knez Nikola Frankapan Trsački postavi na noge 1200 pješakah i 500 konjanikah hrvatskih. Vuk Frankapan 3000 vojnikah. U Rieku dodje 300 njemačkih pješakah. Daniel Frankul dovede 500 momakah. Senjski Uskoci sjedine se sa stanovnici od Otočca, Brinja i Maline, spremajući se veselo na rat po kopnu i po moru. Benvenuto Petac ili Petaci sakupi vojsku u Istri, te tako se spremahu od svih stranah na rat s Mletčani, koj se iste godine 1614. doista započe, te do 1617. traja. Taj rat zabilježen je u historiji pod imenom rata Uskokah, budući da ovi, po mnienju Mletčanah, dadoše prvi povod svim medjusobnim neprijateljstvam, premda najveći uzrok bijaše zatvor obćenja i trgovine po moru, i tvrda misao Mletčanah, da su oni jedini gospodari mora jadranskoga.

Okrutni ovaj rat¹⁴), u kom su njekom prilikom brodovi Uskokah doprli tja do luke od Mletakah i do Chioggie, u kojemu ratu s jedne i druge strane vrhovni vodje vojske mrtvi ostadoše, naime od strane mletačke Pompeo Giustiniani, a od austrijanske Adam Trautmansdorf, svrši se na žalost Uskokah god. 1617., te medju ugovori mira, načinjenoga u Madritu dne 26. rujna biaše ponajprva točka da se Uskoci iz Senja i Primorja imadu odaljiti, njihovi brodovi popaliti, a u Senj njemačka posada metnuti. Ovo biaše i svršeno. Doskora biahu Uskoci zajedno s porodicami (133 na broju) iz Senja prognani i po hrvatskih mjestih, a ponajviše okolo Otočca i u žumberskom kotaru naseljeni. Sve njihove brodove popališe, a kuće im pootimaše. Poslie odlazka Uskokah ostadoše opet Mletčani sve do najnovijega vremena jedini gospodari jadranskoga mora.

Od prognanih senjskih Uskokah nehtjedoše njeki ostati nadalje u Hrvatskoj, nego stupiše u službu podkralja napuljskoga i osvetiše se Mletčanom još prije konačnoga odlazka pod svojim vojvodom Andrijom Ferletićem, poplienivši njeka mjesta na ostrovu Rabu (Nani).

Po odlazku Uskokah dodje u Senj njemačka posada, a senjskim kapetanom postane njeki Njemac, te se do godine 1650. kad bijaše kapetan senjski knez Petar Zrinjski, ništa nezna od dalnjih junačtvah senjskih. Godine 1630., potužili su se Senjani na saboru ugarskom, da im se njihova prava i gradske granice po vojničkih častnicih vriedjaju, i po ugovorih s Mletci učinjenih šuma uništuje. Na što je zaključeno saborskim člankom 24 moliti kralja Ferdinanda II., da proti tomu postupanju stroge naredbe podieliti blagoizvoli. Na saboru godine 1635. člankom 36. moljeno je nadalje, da se grad Senj neodkine od zemaljah krune Ugarske, a godine 1638. člankom 42. da mu se stara sloboda povrati. Uslied toga bijahu komisari Gašpar Konjski, Petar Keglević, opat Ivan Šomodji i Juraj Petričević imenovani, s nalogom, da pretresu tužbe Senjanah. Godine 1640. dne 14. ožujka i 14. srpnja, potvrdi car Ferdinando III. Senjanom sva njihova stara prava i zakone, i to na molbu senjskoga poslanika Matiaša Veroneza. U povelji spominju se opet stara junačtva Senjanah i njihove vierne službe, učinjene ne samo proti Turkom, nego i proti ostalim neprijateljem kuće Austrijanske. Godine 1647 na dan sv. Bartola t. j. 24. kolovoza, biaše u Senju velika povodnja, koja razori jedan dio gradskoga zida i više od 50 kućah.¹⁵) Iste godine odlučeno je na ugarskom saboru u Požunu, saborskim člankom 50., da se grad Senj kao kraljevski i slobodan grad, u smislu saborskoga članka 42. godine 1638. javno priznade, i na ugarski sabor takodjer u napred pozivlje. Ovoj zaključak potvrdi, uslied opetovanih molbah sabora ugarskoga od god. 1649. članak 32. i na prošnju senjskih vlastelah i poslanikah Pavla Miošiča vojvode i Mate Veroneza, cesar Ferdinando III. dne 23. veljače god. 1652. osobitom poveljom, davši Senjanom sva ona prava, koja uživahu ostali slobodni i kraljevski gradovi po Ugarskoj i Hrvatskoj; stavivši ih takodjer u smislu saborskoga članka 57. god. 1647. pod sudačku vlast podžupana primorskoga, i zapovjedivši, da vojnički kapetani, u napred samo podložene sebi vojnike suditi vlast imadu, a u gradjanske poslove da se ni malo miešati nesmiedu. Iste godine i pod istim danom podieli cesar Ferdinando IlI. gradu Senju slobodu, da može, kao na dan sv. Jurja, takodjer na dan sv. Mihovilja držati sajmove. Ove obedvie povelje cesara Ferdinanda potvrdi godine 1660. dne 23. kolovoza, u smislu saborskoga članka 96. godine 1659. na prošnju senjskoga sudca i vojvode Vinka Vukasovića, cesar Leopoldo. I. U to doba biaše kapetan senjski Petar knez Zrinski, s kojim su Senjani godine 1651. porobili Široku Kulu u Lici, a godine 1653. Korenicu. Godine 1657. potukli su pod njim Turke pod Brlogom. Godine 1660 Ali-pašu Čengića na Jurjevih stienah pri Gačkoj, a godine 1664. u Podgorju pri Vidovcu. Kad Zrinski god. 1665. banom postane, sljedio ga u istoj časti Franjo posljednji Frankapan Trsački, bivši kapetan ogulinski. Godine 1663. potužili su se Senjani na gradskoga vojničkoga kapetana Ivana Sigismunda Gušića, da u svačemu njihova prava vriedja, na što bi držana od osobite komisije vojnička iztraga, te u smislu zapisnika od dana 7. rujna 1663. zapovjedano bi rečenomu kapetanu, da prava i povlastice gradjanah strogo obdržavati ima. Ali sila neima zakona.

U to doba proslavili su se Senjani opet višekrat junačtvom. Tako je godine 1673. oteo senjski zastavnik Andria Skradinjanin, sa 18 svojih, kod Dulčinja u Arbanskoj, jedan veliki turski brod, zarobivši 34 glavah i veliko blago. Godine 1676. napadnut je brod Jurja Rittera (strica slavnoga Pavla) i Jurja Balenovića, u napuljskom moru od 500 mauritanskih Turakah, na trih fustah, ali rečeni Senjani, samo 14 na broju, boriše se tako junački, da su Turci napokon pobjegli. Isto tako vojevahu godine 1678. i 1679. proti Turkom. Godine 1681. potužiše se Senjani opet na saboru ugarskom, na što bude člankom 77. zaključeno, da njihove tužbe osobita komisija razviditi ima, i da se pravice njihove potvrditi moraju. Godine 1683. poslahu Senjani u Beč svoga sugradjana i slavnoga pisca hrvatskoga i latinskoga Pavla Rittera Vitezovića, da predade cesaru Leopoldu I. pismenu opetovanu tužbu. Ponajglavnije točke ove tužbe glasile su proti častnikom vojničkim, koji proti svakomu zakonu, gradskoga sudca Petra Vukasovića u tamnicu zatvoriše i kuću mu oplieniše, zatiem gradjane Čudinovića i Vuka Boguta nesudjene zatvoriše, gradjanske šume bez svakoga obzira sjekoše, nezakonitu daću, tridesetnicu i biršage pobiraše, gradjane iz grada tjeraše, i mnoga nasilja činiše. Čuvši sve ove tužbe, zapovjedi cesar Leopoldo I. dne 19. travnja 1683 najvišom odlukom, priobćenom svim kraljevine Hrvatske velikim županom, podžupanom gradovah, kapetanom i častnikom i svake vrsti činovnikom, da podobna nasilja u svojih okružjih činiti nedopuste, i da Senjane u svojih pravah i zakonih čuvati imadu. Godine 1699. poslahu Senjani svoje sugradjane Ivana Homolića, Filipa i Petra Vukasovića i odvjetnika doktora Marburga u Beč, da načine s kraljevskom komorom njeki ugovor poradi plaćanja tridesetnice i daćah i poradi drugih odnošajah, nu ovi načiniše taj ugovor proti položenoj zakletvi i proti pravicam senjskim tako opako, da su gradjani prisiljeni bili po drugiput poslati k cesaru Leopoldu Pavla Rittera Vitezovića podžupana ličkoga i krbavskoga, s molbom, da taj ugovor uništi.

Cesar Leopoldo, uzamši Senjane pod svoju osobitu zaštitu, uništi gorespomenuti ugovor, potvrdi s nova senjska prava, i naloži dne 15. rujna 1697. banu hrvatskomu Adamu grofu Baćanu, da ih proti napastnikom čuva.

Po smrti Leopolda cesara, velikoga zaštitnika Senjanah, zapovjedi cesar Josip I. dne 15. rujna 1705. Senjanom, da ga potanko obavieste o svojih pravah i zukonih, o granicah grada i o ugovorih što su imali s Mletčani. Učinivši ovo Senjani i poslavši svoje razjasnjenje i izvješće u Beč po poslanicih Benku Bedekoviću biskupu senjskom i Filipu Vukasoviću, dobiše od cesara Josipa I. dne 23. prosina 1706 potvrdjenje svih poveljah i pravah, podieljenih njim od predjašnjih kraljevah. Sljedeće god. 1707 dne 29. siečnja potvrdi cesar Josip I. ugovor, kojega načiniše Senjani s komorom, dozvolivši im: 1. Da svake godine 600 vesalah u senjskih šumah posječi smiedu. 2. Da svake godine na korist grada mogu dignuti iz tridesetnice cesarske 300 for. 3. Da se svake godine 800 kablah soli po is toj cieni kao i graničarim, to jest po cieni kojom ju komora kupuje, medju gradjane razdieliti ima. 4. Da se u prevažanju soli iz Barletta senjskim vozarom prednost podade. U ovo doba bijaše kapetan senjski grof Coronini s kojim je biskup Bedeković ljute razpre imao, poradi uvriede crkvenih pravah. Isti kapetan zaglavi kao zapovjednik lički, bivši ubijen od pobunjenih Ličanah.

Godine 1715. poslahu Senjani, iza kako se bijahu i na saboru ugarskom potužili, svoga prvoga sudca Ivana Čudinovića i Filipa Vukasovića, cesarskoga viteza i senjskoga vlastelina, k cesaru Karolu VI. s molbom, da im njihova stara prava potvrdi, što rečeni cesar, uslišavši poslanike, dne 28. svibnja iste godine 1715. učini i povelje svih predjašnjih kraljevali potvrdi.

Medjutim rasla je u Senju, kao i prije u Krajini vojničkoj, sve to veća razdraženost proti njemačkomu praviteljstvu. Kapetani senjski, okriepljeni njemačkom posadnom vojskom i njekimi domaćimi privrženici, počeše otimati Senjanom sva njihova od carah i kraljevah dobivena prava, stisnuše kotar senjski medju zidove gradske, prodadoše šume senjske, priečiše trgovinu s drvi i daskami, uzeše pod svoju spravu sve gradske listine, proganjajući gradjane na sve načine.

Žalostno stanje tadašnjega Senja opisuje živahno senjski tadašnji pjesnik Pavao Ritter Vitezović, čim govori o nesretnim zgodama svoga rodnoga mjesta.

Obćenito nezadovoljstvo pokaza se ponajbolje za vrieme zapovjednika vojničkoga grofa Saraua i senjskoga kapetana baruna Teufenbaha. Iza kako se već godine 1719. počeše rotiti gradjani proti poglavarstvu, porodi se godine 1721 dne 8. studena obćenita buna. Kolovodje gradjanah bijahu Pavao Lalić i Vuk Milanez, a najveća razdraženost zavlada proti porodici Vukasovićah, koja je podupirala poglavarstvo, imajući u svojoj spravi sva gradska pisma. S Vukasovići bijaše u tajnom porazumljenju i biskup senjski Pohmajević. Pri jurišanju kuće Vukasovićah bijahu ranjeni tri gradjani, Hreljanović brat sudca, mladi Ritter Vitezović sin Antunov, i još njeki treći. To razjari gradjane još više, nu duhovničtvo umiri razdražena srdca, te Vukasovići i njihovi prijatelji bijahu po noći odvedeni u kastel, tamo zatvoreni i u gvoždje metnuti. Na glas, da će im doći u pomoć njemačka vojska, doletiše Senjanom na pomoć oružani Brinjani, sa svojim zapovjednikom Aihelburgom, vlastelinom senjskim. Medjutim umiri se puk, iza kako Antun i Bartol Vukasović, s Franom Homolićem, iz grada prognani biahu; a na glas, da će doći njemačka vojska, da kazni krivce, pisà biskup senjski ugarskomu prvostolniku Čakiju neka to kod cara preprieči, jer ako dodju Niemci, neće ih gradjani pustiti u Senj, pak se je plašiti, da se granica vojnička opet nedigne, na što bi lasno propao i grad i sva granica. „Haec confinia,“ nastavlja biskup, „germanos vix modernis temporibus permissura et si suspensio stipendiorum secuta fuerit, confusio post confusionem fore, si venerint Germani, in Castello primum trucidandi (Vukasović) deinde cum Germanis pugnaturi sunt.“¹⁶)

Medjutim potuže se Senjani opet zakonitim putem na hrvatskom i ugarskom saboru, našto godine 1723. člankom 88. ugarskoga sabora, imenovana bijaše velika komisija pod predsjedničtvom grofa Ivana Palfia, koja je imala razviditi sve tužbe Senjanah.

Po smrti cesara Karla VI. poslaše Senjani opet poslanike svoje, Bartola Vukasovića senjskoga vlastelina, vojvodu te kapetana vojničkoga i Vuka Čudinovića vlastelina, u Beč k cesarici Mariji Terezìi, s molbom, da im potvrdi njihova prava; što ona u smislu saborskoga članka 56. god. 1741. učini, potvrdivši dne 21. listopada 1741. sva prava i jedanaest poveljah predjašnih kraljevah. Nu već sljedeće godine 1742. dne 1. lipnja pisà ugarska kancelaria, usljed opetovane molbe Senjanah, cesarskomu bojnomu vieću, da vojničkim kapetanom senjskim zabrani mješati se u gradske poslove i razprave, na što bude na zapovjed cesarice Marije Terezije dne 26. lipnja 1744. poslan n Senj za komisara podban hrvatski Ivan Rauch, da drži ponajprije obnovu gradskih činovnikah i da razvidi tužbe gradjanah, te da uvede stari red u smislu senjskih pravah. Iste godine 1744. dne 26. rujna zapovjedi cesarica Marija Terezija zapovjedniku hrvatske granice maršalu i princu Hildburgshausenu, da zabrani vojničkim častnikom u Senju postupati proti pravam gradjanah, i proti članku 56. sabora od godine 1741. A na saboru god. 1751. člankom 39. obećà cesarica Marija Terezija, usljed tužbah Senjanah proti vojničkoj vlasti, da će stari red u Senju uvesti. Medjutim staviše grad jur sljedeće god. 1752 pod upraviteljstvo trgovačke intendencije trsćanske, a godine 1775. iza kako je Karlovac civilnoj hrvatskoj povraćen, spadne Senj, kao vojnička obćina pod karlovački generalat i otočku regimentu. God. 1790. člankom 60. i god. 1802. člankom 11. budu imenovane na ugarskom saboru nove komisije, glede sjedinjenja s civilom, usljed novih tužbah senjskih, nu i u napred bez svakoga uspjeha, prem da se je grad u vrieme francezkoga rata i vladanja, kroz trgovinu znatno podigao bio, dok mu bogatiji Trst i susjedna Rieka opet nepodsjekoše krila. Napokon obećano je najvišom odlukom dne 29. travnja 1836. i prvoga svibnja god. 1840. da će se grad Senj izpod vlasti vojničke izbaviti i gradjanskomu upravljanju podvrći. Medjutim dodje godina 1848. i 1861. kad počeše Hrvati stara svoja prava natrag zahtjevati, a medju ostalim i zakonito pravo grada Senja, da se naime u svemu pridruži civilnoj Hrvatskoj. Prva hrvatska kancelarija izradi doista da se je Senj kraljevskim odpisom priznao s nova za slobodni i kraljevski grad, te da imade pravo pošiljati svoje zastupnike na sabor hrvatski. Nu stoprv u najnovije doba privolji kralj na podpuno odciepljenje grada Senja od krajine vojničke, i otvori time gradu na široko vrata k boljoj budućnosti u svakom smislu.

Grad Senj nije ni u duševnom napredku zaostao za drugimi gradovi hrvatskimi. On bijaše prvi, koj uvede knjigopečatnju u Hrvatskoj, te se već godine 1507. pečatahu glagolske knjige u Senju po meštru Jurju Senjaninu, troškom Silvestra Bedričića, arhižakna i vikara senjskoga i nastojanjem revnih kanonikah i prevodilacah knjigah na hrvatski jezik, Pere Jakovčića, Urbana iz Otočca i Tomaša Senjanina. Senjanin biaše i Pavao Ritter nazvan Vitezović, koj prvu knjigopečatnju u Zagrebu utemelji, koj hrvatsko knjižtvo u sadašnjoj civilnoj Hrvatskoj uzkrisi, i za iztraživanje domaće povjestnice i narodne prosvjete više učini, nego drugdje čitave akademije. U Senju rodi se Martin Senjanin, učeni fratar reda sv. Augustina, kojemu slavni Bocaccio ostavi sve svoje knjige. Tu se rodi i Antun Senjanin, koj je pisao protestantske knjige u 16 vieku. Iz Senja biahu nadalje rodom Gašpar Paskvić i Juraj Vuk Čolić, biskup senjski, zaslužna dva latinska pisca za domaću povjestnicu i starine. Tamo se rodi i hrvatski pjesnik knez Lukačević¹⁷ i general Filip Vukasović, slavni graditelj Luizine nove ceste.

¹) Gl. moju Borbu Hrvatah s Mongoli i Tatari str. 38 i 88.

²) Arkiv III. str. l69.

³) Ljubić, Listine I, str. 108.

⁴) Liber Commemorialium, rkp. u Beču I, 535.

⁵) Arkiv. Knj. III. l. 141.

⁶) Valvazor.

⁷) Ova kuća sada Vranicanjeva stoji još danas.

⁸) Ištwanfy.

⁹) Vitezović. Kronika.

¹⁰) P. Sarpi.

¹¹) Daru. Histoir de Venice Lib. XXX. §. IV.

¹²) Nani. Histvria della Republica Veneta.

¹³) Hurter Geschichte Kaiser Ferdinands II. B. XVI. p. 585.

¹⁴) Nani. Historia della rep. Veneta.

¹⁵) Vitezović. Kronika.

¹⁶) Sladović Manoilo. Povjesti biskupijah Senjske i Modruške ili Krbavske. Trst. 1856. I. 369.

¹⁷) Ovdje je umjesto Lukačevića vjerojatno treba biti Kuhačević (Napomena arhivista)