HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV

IVAN STANDL: FOTOGRAFIJSKE SLIKE IZ DALMACIJE, HRVATSKE I SLAVONIJE, 1870.

Premisl Otokar II. silni kralj česki, kojega vladanje i gospodstvo protezalo se od krkonoških gorah sve do jadranskoga mora, prije nego ga udes prisili pokloniti se grofu od Habsburga, kao novomu caru njemačkomu, dopre u sretnih svojih bojevih s ugarskimi kraljevi Belom IV., Stjepanom V. i Vladislavom kunskim, preko svojih tada zemaljah Štajerske i Krajnske, sve do granice hrvatske i do istih zidinah grada Zagreba, kojega je bezuspiešno obsiedjao.

U ovo doba, medju 1260—1264. kad je triputa sretno ponovio rat s Ugarskom, sagradi on iznad pograničnoga miesta Samobora, tvrdi grad, koji je imao braniti s jedne strane slobodno brodjenje na Savi rieki, a s druge strane odbijati neprijateljska nasrtavanja iz gradovah Zagreba, Oklića, Lipovca i Medvedgrada.

Sámo miesto Samobor pripadalo je tada pod vladanje grada Oklića (Okića) i dobi, kao slobodno i poveljeno miesto, jur oko g. 1240 od Kolomana kralja rusinskoga i vojvode čitave Slavonije osobite povlastice, poput Petrinje grada, koje povlastice kralj Bela IV iza pobjede Hrvatah nad Tatari g. 1242 u Virovitici potvrdi.¹

U najbližem susjedstvu novoga grada samoborskoga, vladaše tada u tvrdom i visokom gradu Okliču hrabri vitez hrvatski Ivan Jaroslavov Oklički, koj se izkaza junački jur u tatarskom boju, kao i kasnije u svih bojevih, a navlastito u ratovih proti českomu kralju Otokaru. Nemogavši pregorjeti, da je u bližini njegova posjedovanja i uprav na granici Hrvatskoj, toli čvrst grad, kao što bijaše Samobor, u tudjih rukuh, nije Ivan tako dugo mirovao, dokle ga god iza dugotrajna krvava boja, velikim troškom i požrtvovanjem, na silu neosvoji i tudju posadu iz njega neprotjera, predavši grad u kraljevske ruke.

Za ovo junačtvo nagradi ga godine 1274 kralj Vladislav kunski darovanjem poveljenog a mjesta Samobora i vratarine (tributum portae), što se pobirala blizu miesta na granici kraljevine hrvatske,² prem da je isto miesto dvie godine prije, naime g. 1272 kralj Stjepan V. Nikoli Baboniću, knezu od Vodice, jednomu od pradjedovah kasnijih knezovah Blagajskih, darovao bio.³

S miestom Samoborom dodje po svoj prilici i grad u ruke Ivana Okličkoga, prem da u darovnici o tom govora neima, te tako možemo istoga smatrati za najstarijega hrvatskoga gospodara rečenoga grada Samobora.

Ivan je izvan Oklića grada u bližini samoborskoj imao još jedan tvrdi grad Lipovac u gori, kojega godine 1283 prodade svomu susjedu i rodjaku višespomenutoga Nikole Babonića, Radoslavu Babonicu od Vodice⁴, bratu kasnijih banovah Stjepana i Ivana.

S vitežtvom i hrabrošću spajao je Ivan Oklički, u duhu onoga vremena, osobitu pobožnost i privrženost prema vjeri i crkvi, navlastito prema redu cistercitah, koji je u ono doba imao u bližini dva bogata monastira, naime u Zagrebu, u kapt. gradu kod crkve B. D. Marie, i u Toplicah (Topuskom). Pod prvi monastir pripadala je i opatija Sv. Jakova na otoku savskom pri Zagrebu. Ovoj opatiji darova Ivan g. 1277 crkvu sv. Jelene pri Samoboru, što sada u razvalinah leži, zajedno s poljem, sa tri vinograda, i jednom vodenicom. G. 1281 darova istoj opatiji jedan dio svoje samoborske dohodarine i utemelji u isto doba novu opatiju cistercitsku pri kapeli B. D. Marie u Brezovici, imanju svoga okličkoga vladanja.⁵

Rečeni Ivan Jaroslavov imao je opet sina Ivana drugoga, koj g. 1351 kupi od učenoga kanonika i naddjakona goričkoga Ivana, imanja Prevlaku, Otok i Kosnicu, za 30 marakah novih novacah bana Nikole Seća. Dali je ovaj Ivan II knez Oklički posjedovao takodjer grad Samobor i kako je kasnije vladanje toga grada pripalo u ruke silnih knezovah Celjskih? o tom nisam naći mogao vjerodostojnih podatakah. U drugoj polovini XIV vieka spominju se samo kastelani grada Samobora, i to: meštar Petar, župan zagrebačke županije g. 1351, i Mirko od Korute g. 1395.

Početkom XV. vieka bijaše grad Samobor svakako jur u rukah knezovah Celjskih, Hermana i Friderika, koji ga založiše svojim rodjakom Eberhardu i Ivanu Albenom Medvedgradskim za 4000 fr. u zlatu, izplativši u ime ovoga zaloga g. 1416 svotu od 1500 for. što su ju primili od Benvenuta Okličkoga za prodana dvoja svoja sela Cvetkovec i Teržić.⁶ U vlasti knezovah Celjskih i Zagorskih, tih najvećih silnikah onoga vremena, ostade Samobor sve do izumrća iste porodice, te dodje po silovitoj smrti Ulrika, posliednjega kneza Celjskoga (g. 1456), u ruke njegove udove Katarine Brankovićeve, koja ga najprije založi slavnomu štajerskomu vitezu Andriji Baumkirhenu za 4000 for. a godine 1460, htede ga prodati, uz druge svoje hrvatske gradove, njemačkomu caru Frideriku IX.,⁷ koj medjutim u trajno vlastničtvo otieh gradovah nikada nedodje, prem da su u njekih stranah Hrvatske njegovi njemački ljudi upravljali, pošto je i udova Katarina Celjska, glavna neprijateljica porodice Korvinah, strastno podupirala Njemce, dok napokon oko g. 1463 nebijaše prisiljena ostaviti sasvim Hrvatsku. Ali u Samoboru ostavi ona i nakon sebe tragove gospodstva njemačkoga. Još g. 1475 vladao je u tom gradu, po svoj prilici u ime cara njemačkoga, kapetan Pankracio Auersperg, koj biaše zajedno i vojnički kapetan Metlike grada u Krajnskoj. U družtvu sa samoborskim Kastelanom Jankom Čohom i častnikom samoborskim Sevastijanom Laubseerom, osvoji on na silu od Samoboracah desetinu crkve zagrebačke, na što budu rečene g. 1475 sva trojica, kad oteto crkveno blago nadoknaditi nehtedoše, po Vimandu, opatu zagrebačkih cistercitah svećano izobćeni i prokleti, prem da se izobćenici na ovo prokletstvo ni malo osvrtali nisu.

Kao što su svi skoro hrvatski gradovi knezovah Celjskih podpali s vremenom, što silom što milom, u ruke ljudih Matijaša Korvina, tako je po svoj prilici i grad Samobor, na silu iz rukah Friderikovih ljudih otet. Kerčelić barem tvrdi, da je iza toga pripadao grad Samobor Petru Tarnoku Kapetanu senjskomu, koj ga g. 1488 prodade Matijašu Korvinu, dočim ga ovaj iste godine zamieni za štajerski grad Ormožd, koji je pripadao tada Barbari udovi kneza Dujma Frankapana.⁸ Na taj način dodje dakle i grad Samobor prvi krat u vlast knezovah Frankapanah, koji bijahu mrežu svoga vladanja jur tada po svoj Hrvatskoj razapeli.

Ali ženske ruke bijahu preslabe, da toli važan pograničan grad čuvaju i brane, zato prodade Barbara Frankapanka jur g. 1492 grad Samobor, zajedno s povlašćenim miestom, Ivanu Heningu Susedgradskomu, premda od kralja Matijaša s gradom zajedno, vlastničtvo miesta dobila nebijaše, a dobiti ga i nemogaše. Ivan Hening bješe g. 1493 na zapovjed kralja Vladislava po kaptolu zagr. u vlastničtvo doista uveden, ali odpor mieštjanah samoborskih započe odmah, kako opaziše, da jim se njihove povlastice i pravice vriedjaju. To bijaše valjda uzrok, da je jur iza dvie godine vlastničtva, po smrti Ivana Heninga, ovoga udova Sofija, kći Ivana Thusa ili Ćusa, grad Samobor za 4000 fr. prodala g. 1495 Jelisavi Petevoj, ženi Nikole Frankapana Trsačkoga, koj stenjaše u ono doba u turskom robstvu, bivši zarobljen g. 1493 u nesretnoj bitki na krbavskom polju. Dočim dakle Samobor po drugikrat u ruke Frankapanske dodje, neosta u njih dulje nego i prvikrat; jer jur sljedeće godine 1496 bijaše prisiljena Jelisava Frankapanka, hoteći izkupiti iz robstva svoga muža, prodati grad Samobor Turiju, plemiću krajnskomu, prem da bijaše prilikom kúpa ugovoreno, da ga nesmie prodati nikomu, koj nije podložnik krune ugarske. Iz ovoga razloga podigoše djetca Sofije Heningove, Andrija, Katarina, Margareta, Dorotea i Jelisava g. 1497 pravdu proti Jelisavi Frankapanki, koja pravda imala je tu posljedicu, da je Nikola Frankapan, muž Jelisave, vrativ se iz robstva turskoga, grad Samobor natrag u svoje ruke uzeo, pošto mu ga žena Jelisava, uz sva ostala imanja, darovala biaše; ter je vrhu istoga grada od kralja Vladislava novu darovnicu dobio i g. 1513. na zapovjed istoga kralja, po ljudih kaptola zagrebačkoga u novi posjed uvesti se dao, negledeć na protuslovje Jelene Frankapanke, udove Jurja Turija.⁹

Medjutim dodje ista udova Turijeva, po zapovjedi kralja Ludovika, g. 1519 s nova u vladanje grada Samobora i naumi sa svojim zetom Ivanom Ungnadom i njega ženom Anom, kćerjom svojom, utemeljiti u Samoboru samostan Fratarah reda sv. Franje države bosanske, dobivši od pape Klementa VII. godine 1525 dne 6. Srpnja pismenu dozvolu za to.¹⁰ Ovomu samostanu darovà rečena Jelena crkvu sv. Marie na polju, s potrebitim zemljištem, sa spravom itd. Ali još iste god. 1525 umre Jelena Frankapanka Turijeva i ostavi Samobor svojoj kćeri Ani i nje mužu Ivanu Ungnadu, koj upravljanje grada predade svojoj materi Margariti, udovi Ivana Ungnada starijega. Ovim novim gospodarom, da uzmognu popraviti svoj grad Samobor, darova kralj Ludovik sve daće što su jih morali davati samoborski stanovnici kralju ili komori, te su iste stanovnike od tada jur gradska vlastela počela smatrati za svoje podložnike.

U to doba bijahu jur samoborske bakrene rude na velikom glasu, te su š njimi upravljali Akacio Šrott od Kienwiegsa, i Leonardo Grubar iz Samobora.

Ovaj posliednji, znao je svojom okretnošću toliko blaga steći, da je oko godine 1534 od Ivana Ungnada polovicu grada Samobora, zajedno s miestom, u založno ime kupio, i trgovinu na veliko tjerati počeo. Bivši pako, kao mnogi trgovci, suviše pohlepan za dobitkom, činio je u poslu trgovine mnoge zaprieke drugim trgovcem, gdje i kako je mogao; s toga se potužiše proti njemu g. 1535 gradjani zagrebački pred kraljem Ferdinandom I. koj mu iste g. dne 20. Lip. strogo zapovjedi: da u svom samoborskom vladanju, glede trgovine i mitnicah, nikakovih novostih uvadjati nesmije. Sliedeće godine 1536 dade se napokon isti Grubar, uslied zapovjedi kralja Ferdinanda, po kaptolu zagrebačkom, po Tomi Mikuliću, Nikoli Mrnjavčiću i Jurju Berislaviću, svećano uvesti u vladanje grada Samobora.

Za vrieme ovoga Grubara bijaše kastelan grada Samobora njeki Kristofor Grovecki, s kojim je imala crkva zagrebačka ljutih prepirakah poradi ustezanja dužne desetine, te mu je s toga god. 1542. sam kralj Ferdinando I. naložiti morao, da vrši svoju dužnost.

Skoro zatiem oko god. 1549. dodje dio Samobora grada po treći krat u ruke Frankapanske. Nikola Frankapan Trsački i Brinjski oženi se naime u ovo doba s Doroteom Frankapankom Slunjskom, udovicom prije kneza Stjepana Blagaja, a zatiem udovicom Leonarda Grubara i dobi š njom Grubarov dio Samobora kao skrbnik Leonardova sina Kristofora, kojemu Frankapan vladanja samoborskoga predati nehtjede. S toga je Kristofor g. 1558. i 1559. sudbeno pozvati ga morao, da mu preda po otcu stečenu polovicu Samobora, i da položi račune vrhu dohodakah primljenih u vrieme skrbničtva. Dobivši zatiem sin Grubarov u svoje ruke polovicu Samobora, založi ga g. 1560. svojoj ženi Klari Tahovoj Susedgradskoj za 8500, koja ga opet predade Franji Tahu i Jeleni Zrinskoj, ženi njegovoj, proti ćemu Grubar sudbenim putem protuslovi, a ujedno Ivana, ml. Ljudevita i Kristofora Ungnadske pozove, da samoborski dio svoga otca Ivana starijega preuzmu.

Nu sada tekar nastadoše kojekakova komešanja medju potomci i nasliednici porodice pokojnoga Ivana Heninga. Najprije protusloviše g. 1563. proti svakoj prodaji i predaji grada Samobora Andrija Hening, sin Ivana, te Andrija i Nikola Batori, sinovi Katarine Heningove, kćeri Ivanove. Zatim protuslovi opet proti prodaji i predaji druge polovice grada Samobora Kristofor Grubar, koj g. 1564. silnom rukom navali na plemićki dvor Nikole Frankapana u Samoboru. Kad Kristofor Ungnad, sin Ivanov, bivši g. 1564. uveden u vladanje polovice Samobora, svoj dio g. 1565. prodati naumi Ambrozu Gregoriancu, a ujedno Grubaru štete od 4000 for. nanese, podignu se s Grubarom proti Ungnadu i Barbara Alapićeva, udova Petra Erdöda zajedno sa svojimi sinovi Tomom, Petrom, Ivanom i Jurjem i s kćerju Margaritom.

Ali silni jur tada knezovi Ungnadi malo su marili za kojekakva protuslovja i parnice. Kristofor Ungnad založi godine 1567. zaista Ambrozu Gregorijancu svoj dio Samobora za 13.000 for., ali otme s druge strane sa svojim bratom Ludovikom na silu dio Grubarova Samobora godine 1570. I Vladislav Ungnad suzbije silom Grubara g. 1574. kad ovaj svoj dio grada Samobora natrag uzeti htjede, Kada Kristofor postane banom hrvatskim godine 1578. odkupi on ne samo onaj dio Samobora grada, kojim vladahu Baltazar Gregorianec sin Ambrozov, i ovoga ostavljena udova Dorotea Mrjavčićeva za 7000 for., nego navali silomice, vraćajući se uprav iz jednoga četovanja turskoga, na samoborski grad, u kom je stanovala udova Grubarova, Klara Tahijeva, ter ga s topovi prisili na predaju, protjeravši gospodaricu i zauzevši vladanje svega grada i posjeda Samoborskoga, suzbivši zatiem sliedeće godine s ljudmi Ludovika Ungnada ljude Grubarove, koji grad natrag predobiti htiedoše.

Od ovoga vremena nastupiše dani nevolje i progona za samoborske mieštjane, koje Ungnad nije smatrao za drugo, nego za svoje kmetove, tražeći od njih sve moguće službe, koje su u ono doba nositi morali nevoljni kmetovi hrvatski, uzprkos goropadnomu svomu ustanku pod Matijom Gubcem (1573—4), kojom prilikom biahu ubili u susjedstvu samoborskom i vlastelina Jurja Puneka, razorivši njegov dvor, boreći se odvažno kod Kerestinca s četami Gašpara Alapića bana.

Zabadava se pozivahu Samoborci na svoje pravice i povlastice; zabadava imenova g. 1580. nadvojvoda Ernesto povjerenstvo, sastojeće iz Vida Haleka, zapovjedajućega generala u krajini hrvatskoj, Gašpara Alapića, Nikole Ištwanfa dvorskoga tajnika i savjetnika, Petra Ratka kapetana, Petra Herešinca predstojnika crkve zagrebačke, Antuna Vramca kanonika i hrvatskog ljetopisca, Mirka Peteva prabilježnika, Jurja Debrecenja prisjednika kraljevske stolice, Mihalja Vurnovečkoga i Šimuna Zlatinića¹¹, koji povjerenici imali su razviditi tužbe gradjanah zagrebačkih i mieštjanah samoborskih proti banu Ungnadu. Iztrage ovoga povjerenstva neurodiše nikakovim plodom, isto tako kao ni prvašnje iztrage u Varašdinu, koj grad se je uprav tako tužio proti Ungnadom radi silnih progonah. Tadašnja plemenita gospoda i povjerenici trubila su sva u jedan rog, ona nemogoše ili nehtjedoše prepriečiti ni nadalje, da je Ungnad za vrieme iste iztrage njekoliko samoborskih mieštjanah u svoj grad zatvoriti dao, proti čemu su se ovi g. 1587. s nova potužili. Ali nevolje Samoboracah narasle su još veće, kad drugi silnik, Tomo Bakač Erdödi, uzamši za ženu Anu Mariju kćer Kristofora Ungnada g. 1585. jedan dio grada Samobora u ime miraza dobi. Jur g. 1586. i 1587. podigoše Samoborci tužbu takodjer proti Tomi Erdödu, što je kao i Ungnad njekoliko njihovih gradjanah pohvatati i u grad Samobor zatvoriti, a žito iz njihova polja na silu odvesti dao.¹² Sljedeće godine 1588. htjede opet Toma čitavo mjesto Samoborsko posvojiti, proti čemu protusloviše Samoborci pred kaptolom zagrebačkim.¹³ Godine 1589. potužiše se s nova Samoborci na silovanja i nepravde učinjene jim po Erdödu, te odmah zatiem radi njegova nasilna otimanja samoborskih gorah.¹⁴

Ovakove čine nasilja Erdödova i Ungnadova moći bi nanizati od godine, do godine i skoro od dana do dana, u čitav jedan otrovni vienac samoborskih mukah i nevoljah. Ali ja ostavljam to djelo gada i sramote našega višega plemstva drugim hladnijim piscem, koji će i u tih neplemenitih činih naći možebiti koju kriepost, i hoću tu navesti samo rieči neumrloga Danta, koj veli:

Naprotiv hoću da povratim ovdje uspomenu jednoga čestitoga stanovnika samoborskoga, koj se u tih ljutih nevoljah nije strašio ustati za svoje sugradjane proti silnikom svoje domovine i putem pravde i zakona proti njim tražiti polakšice. Taj čestiti muž bijaše plemeniti Šimun Mišić, koji je, kako jedna samoborska listina sviedoči, kroz 15 godinah odvažno branio pred kraljem i zakonom obćinu samoborsku proti Kristoforu Ungnadu, baronu od Soneka, velikomu županu varašdinskomu i banu hrvatskomu, kao takodjer proti Tomi Erdödu, isto tako velikomu županu varašdinskomu i banu hrvatskomu. Zahvalna obćina samoborska, na čelu sa svojim sudcem Bartolom Glasićem, darova u ime nagrade velikih trudovah istomu Mišiću godine 1590. njeke zemlje zvane Zavrtnica, zatim vinograd u Zavrtnjaku i zemljišta Hrastinu i Vrhovsku ves, kod crkve sv. Vida.¹⁵ itd., te se tako oduži barem u niečem svomu toli zaslužnomu zemljaku, koji je jedini umio izraditi, da iz slobodnih miečtjanah, Samoborci već odavna nisu pretvoreni u nevoljne kmetove slavo- i zlatohlepnih silnikah.

Ovom prilikom neće s gorega biti, ako i na tadašnju sliku samoga miesta Samobora svrnemo oči. Miesto Samobor bijaše tada podobro odstranjeno od gospodskoga grada. Još od starine bijaše čitavo miesto zidom opasano. Imalo je četiri katoličke crkve: 1. sv. Mihalja, 2. sv. Anastazije, 3. sv. Vida, 4. sv. Jelene, i petu luteransku crkvu sv. Marie, koju podupiraše osobito Kristofor i Maria Ana Ungnad-Erdödova, bivši oba privrženici vjere Luterove. Osim toga bijaše od vremena Jelene Turijeve i fratarski monastir nazvan od „svetih goric.“ Godine 1555. nalazim u Samoboru osim župnika, još četiri katolička popa, medju kojimi bijaše i pop Vincenc, koj je čitao hrvatsku misu, i glagolske listine pisao. Ne daleko od Samobora, iza znamenitih bakrenih rudah, ležao je opet drugi fratarski monastir sv. Lenharda u prekrasnom samotnom, od samih brdah i šumah okrunjenom miestu. Trgovina sa susjednom Kranjskom i Štajerskom cvala je u Samoboru znatno, jer je kroz ovo pogranično miesto jedina poveća cesta vodila iz Hrvatske kraj Save u rečene pokrajine, a bogate bakrene rude privlačile su mnoge inostrance ovamo sa svieh krajevah, koji su se kasnije sve po malo pohrvatili. Miesto, ponješto odaljeno od turske Krajine, stavljeno uz plovitbenu Savu, napučeno ljudmi obrtnimi i poslenimi, moglo se u ono doba viečnieh ratovah i domaćega silničtva nazivati pravim alemom pomanjih hrvatskih miestah.

Oko godine 1599. umre Kristofor Ungnad, te njegov sin ili brat Šimun, prodade njegovu polovicu Samobora Tomi Erdödu i njegovoj ženi Ani Mariji Ungnadovoj za 5.500 for., te tako postane rečeni Toma vlastnik svega Samobora, imajući u susjedstvu još gradove Okić, Lipovec, Krstinec i Jastrebarsko, te je mogao tim većom snagom i silom postupati proti mieštjanom samoborskim, koji se jur g. 1593. uprav onda kad su se i od navalah turskih, doprievših do Samobora, braniti morali, kao i godine 1604. radi njekih počinjenih jim nasiljah, na njega s nova tužiše. Ali su ove tužbe Samoborcem uprav tako malo pomogle, kao i Varašdincem, kojim je nakon njekih odbijenih pritužbah Toma Erdödi dne 21. studena 1596. iz grada Samobora, radi njekoga dužnoga mu danka, medju ostalim ovako pisao „Nego vas opet z dobra opominamo, da imate v ruke dati našemu časniku rečenu reštanciju, ako li nećete, verujte, da ju mi sami hoćemo z vas vzeti.“¹⁶

Godine 1607. opozvaše Samoborci svećano svoje darovanje, učinjeno g. 1590. Šimunu Mišiću, radi toga, što je udova Mišićeva, Barbara Gracka, darovane njezinu mužu po obćini zemlje, bivši prisiljena g. 1600., prodala Tomi Erdödu. Još godine 1623. digli su se Samoborci proti Tomi Erdödu, koj htjede u Samoboru popisati sve stanovnike i njihova zemljišta, te onda s nova njihove zemlje razdieliti i njeke sebi pripisati. Ali jur sljedeće godine vidiše Samoborci posliednji krat svoga silnika hladna i mrtva, kad ga iz Krapine, gdi je mjeseca siečnja 1624. umro, svečano preko Samobora u Zagreb vodiše, praćena od 300 konjanikah s kopjem, sa više konjah zlatom urešenih, i s pratnjom njegovih sinovah, nećakah i množtva velmožah i plemićah.¹⁷

Jur za živa otca Tome razdieliše njegova djetca g. 1615. vladanje samoborsko medju sobom, a godine 1639. načiniše opet diobu Juraj, Gabriel i Mirko sa sestrom Jelisavom Erdödi, udatom Muškon, ostavivši Jelisavi Samobor, a za se pridržavši Rasinju, Jelekovec, Joko i Homoljan. Prilikom ovom nisu se obzirali na zahtievanja kraljevskoga fiska, koj bješe g. 1626. proti Žigmundu Erdödu podigo parnicu radi Samobora, niti na zahtievanja Nikole Frankapana, koj radi istoga Samobora, Stjepana i Žigmunda Erdöda, kao i Susanu udatu Turzovu, a rodjenu Erdödovu, g. 1631. pred sud palatinalski pozvà.

Što se tiče odnošajah prema miestu Samoboru, nepromjeni se ni za vrieme novih vlastnikah staro stanje ni malo. Samoborci imali su se tužiti opet na kojekakva počinjena jim nasilja g. 1627., 1641., 1644. itd., a protusloviše i uvedenju Jelisave Muškonove u vlastničtvo grada Samobora, koja uz prkos njim bješe ipak uvedena u Samobor kao gospodarica, ne samo grada, nego i miesta Samobora.

Kako se je ova nova gospodarica sa svojim suprugom Justom Josipom Muškonom vladala naprema Samoborcem, sviedoči nam jedna pritužba sudca samoborskoga Martina Vukovića i stanovnikah Mate Ravenšćaka i Petra Vugrina, kojom se pred kraljem i banom tuže, da su god. 1641 tri dana prije Spasova rečeni Muškon i njegova žena Jelisava, spomenutoga sudca Vukovića bez ikakove krivnje, iz same obiesti, na groblju crkve sv. Mihalja, po njekom Jurju Noršiću, provizoru grada Samobora i po kmetovih iz Rasinje došavšimi, lukavim načinom i laskateljnimi riečmi uprav pred pragom rečenoga groblja uhvatiti, u grad Samobor odvesti, tamo sramotno izbiti i mrcvariti dali tako, da je iz njega meso padalo, pa kad se je on na 400-godišnje pravice samoborske pozivao i na slobodu mieštjanah; tad ga baciše u samoborsku kulu, gdi je više danah čamio bez jela i pila.¹⁸ Istom prilikom tužili su se na svoju novu gospodaricu, da jim je šume i sjenokoše oko potoka Bobovice i Bistrice kao i njeka druga zemljišta silom osvojila. Godine 1643 tužili su se Samoborci, kako je provizor samoborski Noršić u Samoboru na silu raztjerao mesare i zabranio prodavati mesa stanovnikom, a sa 50 ljudih njeki obćinski vrt oteo. Isto tako ponoviše tužbu g. 1644, 1647 i 1651 radi kojekakovih nasiljah, radi povriede prava podjeljivanja samoborske župe itd. i prem da je g. 1648 proti Muškonu i njegovoj supruzi imenovano iztražbeno povjerenstvo, to ipak nasilju gospode samoborske konac učinjen nije.

Po smrti Jelisave Erdödi Muškonove (1653) spane Samobor na njezinu djetcu, sina N. oženjena za Martu Gregoriančevu i Anu Jelisavu, udatu najprije za grofa Eberharda, a zatim za grofa Herbarta Auersperga. Marta Muškon Gregoriančeva postavša udovom, ostavi svoj dio god. 1657 kćeri Susani, nu čini se, da je doskora sav grad spao na porodicu Auersperga, prem da drugi muž Jelisave, grof Ivan Herbart, sa svojom ženom nije živio uprav u najboljem skladu, te se je god. 1668 dne 9. Siečnja u Zagrebu, kao „veliki general hrvatske i primorske krajine i kapitan senjski“ na zapovjed cara Leopolda pred kaptolom zagrebačkim sa svojom ženom na silu izmiriti morao.

Ana Jelisava rodjena Muškon, udova Auersperg, prodade god. 1680 dne 6. kolovoza, listinom hrvatskim jezikom po njoj pisanom i podpisanom¹⁹ svojoj djetci Vuku, Antonu i Theodoriku grofom Auerspergom grad Samobor, ter se ovi god. 1689 razdieliše u njegovom vladanju; proti čemu je ipak protuslovila njeka Susana Auerspergova, udata za Hektora Trautmansdorfa. Čini se, da je u toj diobi pripao sám grad samoborski Teodoriku grofu Auerspergu, proti kojemu su se Samoborci poradi njekih nasiljah god. 1692 tužili. Isti Teodorik dade god. 1695 bakrene rude samoborske u zakup Mihalju Androki, koji je u isto doba imao u zakupu i kornorska imanja Zrinsko-Frankapanska. Zajedno naumi isti Auersperg grad svoj Samobor zamieniti sa Selnicom u Kranjskoj, imanjem grofice Magdalene Nadaždijeve, udove Janka Draškovića, proti čemu opet Susana Trautmansdorf protuslovi. Ali negledeći na njezina protuslovja, pošto mu zamiena za rukom nepodje, prodade isti Auersperg godine 1700 grad Samobor zajedno s rudama, grofom Jurju, Kristoforu, Aleksandru Erdödom i Barbari udovi Čobor rodjenoj Erdödy, te je tako vladanje grada samoborskoga s nova palo u ruke porodice Erdödah, koja započme iz nova stari rat proti Samoborcem, te se ovi god. 1708, 1711 i 1713 tužiše radi otimanja svoje šume Osljak, radi pogazivanja prava, radi svojevoljnoga podjeljivanja župe i radi kojekakovih drugih nasiljah.

Samoborske rude bijahu medjutim stališi i redovi hrvatski prekupili i god. 1711 staromu zakupniku Androki u zakup dali. Jednim dielom vladanja samoborskoga upravljaše još uvjek porodica grofovah Auerspergah, dok nije Ivan Nepomuk Auersperg god. 1763 sav ostali dio svoje porodice prodao Josipu grofu Erdödu, koj tekar tada postade vlastnikom svega vladanja samoborskoga.

Od Erdödah kupi kasnije grad Samobor porodica hrvatskih barunah Kulmerah, koja ga predade gospodji Kiepahovoj, rodjenoj Kulmer, a po ovoj svojoj materi dobi ga sadašnja vlastnica Vjekoslava Alnoh.

Kao što pridana slika svjedoči, stoji sada grad u svojih ruševinah, prem da je još prije 30—40 godinah bio pokriven, te su onda u njem jošte vesela družtva sastajala se, dočim se sada sastaju zmije i gušteri uz orlove, jastrebe i vrane, nastavljajući u prirodi onaj uzajamni rat, koj ovdje kroz tolika stoljeća trajaše medju ljudmi.

¹ Gledaj moja Jura Regni Croatiae. I. p. 62. Glavne pravice samoboracah bijahu ove: 1. Da jim neima nitko suditi nego sudac koga si sami izaberu. 2. Priziv ostaje samo na kralju. 3. Kad bi jim ban nanio štete u vriednosti jedne marke, imade ju stovrstno nadoknaditi. 4. Banu neimaju ništa davati nego stan u svojoj kući. 5 Po svojoj smrti prosto je svakomu, koj neima djetce, ostaviti, svoj imetak komu hoće. 6. Svaki, koj se želi izseliti, ima pravo prodati svoju kuću komu hoće. 7. Svećenika birati mogu sami po svojoj volji, uz davanje običnih devetinah. 8. Kralju imadu plaćati godišnji porez 100 penzah. a za trgovinu 30 penzah.

² Prepi s listine u Arkivu kapt. zagrebačkoga Protoc. XXIX. list. 35. - Fejer Codex Dipl. R. Hung. T. VII. p. 106 ima pogriešno g. 1284. Mikotzi. Series Banorum. MSC.

³ Gyurikovits. Illustratio critica situs et ambitus Slavoniae et Croatiae III. p. 40.

⁴ Instrumenta antiqua Comitum Ursinorum de Blagaj. MSC.

⁵ Gl. moj opis Okića grada u Dragoljubu 1864. str. 72.

⁶ Zem. Arkiv N. R. A. Fasc. 1592. br. 19.

⁷ Gl. moje Dogadjaje Medvedgrada str. 69.

⁸ Kerčelić Not. Praelim. p. 288 i 457.

⁹ Zem. Arkiv. N. R. A. Fasc. 291 N. 14.

¹⁰ Greiderer. Germania Franciscana. Oeniponte 1777 p. 125.

¹¹ Listina u Nar. muzeu u bivšoj mojoj zbirci.

¹² Arkiv kapt. zagr. Prot. IV. p. 253

¹³ Tarno. Prot. IV. p. 281.

¹⁴ Tamo P. V. p. 57.

¹⁵ Zem. arkiv. Liber Donationum Regiarum. Tom. I. p. 208.

¹⁶ Moji spomenici I. p. 303.

¹⁷ Gledaj o njegovom sprovodu Ratkaja Memoria Banorum p. 163.

¹⁸ Arkiv. kapt. zagr. Prot XI. p. I.

¹⁹ Arkiv kapt. zagr. Prot. XIII. str. 213.