HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV

IVAN STANDL: FOTOGRAFIJSKE SLIKE IZ DALMACIJE, HRVATSKE I SLAVONIJE, 1870.

Mimo Lepoglave, staroga monastira pavlinskoga, pretvorena sada u zemaljsku kaznionu, vodi jednu uru dugački put preko župnoga mjesta Bednje k izvoru rieke istoga imena, koja sačinjava odmah u svom počelu poveće jezero, okruženo visokimi gorami i zelenimi livadami. Iznad ovoga jezera podiže se brdo kamenito, a na vršku toga brda stoji grad kao ponositi zmaj, što lebdi nad jezerom i razvaljuje svoja ždrela, kao da prieti pobližim od njega višjim brdam. Priča se, da su susjedni njemački vitezovi, što njegda gospodovahu nad slovenskom zemljon u dolnjnoj Štajerskoj, nadjenuli tomu gradu ime Drachenstein, a u listinah sriednjega vieka spominje se pod imenom Trakenstayn, kasnije Trakostyan.  

Još početkom XIV. vieka pripadao je taj grad sa sudjednimi gradovi Kamenicom i Vinicom pod neposrednu vlast ugarsko-hrvatskih kraljevah, a brojio se medju gradove stare županije zagorske.

Godine 1398. darova kralj Sigismundo taj grad sa čitavom županijom zagorskom Hermanu grofu Celjskomu i njega sriednjemu sinu, takodjer Hermanu. Nu jur sljedeće godine 1399 protegnu isti kralj svoje darovanje i na najstarijega i najmladjega sinove Hermanove, Friderika i Ludovika i njih potomke od mužke krvi, te potvrdi ovo svoje darovanje godine 1406 sa privoljenjem svojih velikašah i boljarah rečenomu Hermanu mladjemu grofu Celjskomu i Zagorskomu.¹)

Kada se kasnije kralj Sigismundo po drugikrat oženi s Barbarom groficom Celjskom, kćerju Hermana mladjega, darova on svomu tastu g. 1435 s nova grad Trakostjan sa svimi gradovi zagorskimi, medju kojimi imenova i Krapinu, Lobor, Ošterc, Belec, Lepoglavu, Kostel, Cesargrad, Verbovec, Vinicu, grad i varoš Varaždin, s trgovištem i gradom Kamenicom. U listini kaže kralj da sve te gradove daruje svomu tastu i njegovoj mužkoj lozi, pod taj način, da dok Herman živi, nitko rečene gradove tražiti nesmije. Nu stavlja zajedno uvjet, da grofovi Celjski imadu ostati uvjek vierni kruni ugarskoj, i da imaju pružati pomoć proti svim neprijateljem, i pokoravati se sudu kralja i svih njegovih sudacah.²) Prem da ova naredba nije mnogo prudila naprema silovitomu duhu i nemirnomu tvrdokornomu značaju grofovah Celjskih.

Kada godine 1458 posliednji grof Celjski Ulriko od mača Vladislava Hunjada u srbskom Beogradu pade, ostade njegova udova Katarina, kći srbskoga Despote Gjorgje Brankovića, za njeko vrieme vlastnica svih dobarah celjskih, prem da njezina troja dieca, jur prije za mlada preminuše.

Preko sto i deset gradovah, što jih je slaba žena po smrti svoga supruga u Hrvatskoj, Štajerskoj, Kranjskoj i Koruškoj nasliedila, nemogaše ona za dugo braniti, jer medju mnogimi protivnici ustadoše proti njoj i močni njemački car Friderik i kasniji nasilni kralj Matijaš Korvin. U velikoj svojoj nuždi povjeri ona obranu svojih dobarah slavnomu onoga vremena junaku Ivanu Vitovcu, rodjenomu Čehu, kojega vještina i hrabrost obuzda vojske Friderikove i mnoge napore hrvatskih otimača. Ali kad car Friderik takodjer u Hrvatskoj i Ugarskoj sve više privrženikah zadobije, iznevjeri se Vitovec slaboj Katarini i stavi se takodjer pod snažna krila carska, koj ga imenova njemačkim baronom, a kao privremeni vladar Hrvatske, darova mu čitavu županiju zagorsku sa svimi gradovi celjskimi u toj županiji; dočim je Jan Vitovec jur prije (g. 1453) dobio od kralja Vladislava grad Greben u županiji križevačkoj, a godine 1457 i banom hrvatskim postao. Medju spomenutimi gradovi zagorskimi bijaše da kako i grad Trakostjan.

Novi gospodar trakoštjanski, grof zagorski i ban hrvatski Jan Vitovec grebenski, kao što se bijaše iznevjerio svojoj gospodarici Katarini, tako preokrene doskora, po smrti kralja Vladislava zaštitnika careva, i naprema caru Frideriku svojom vjerom, te se stavi pod zaštitu kralja Matijaša. Da posjed zadobljenih od cara dobarah bolje i pravno učvrsti, položi on g. 1461 Katarini Celjskoj i njezinomu bratu despotu Stjepanu, u ime kúpa njekih drugih gradovah znatnu svotu novacah. Matijaš kralj potvrdivši Jana Vitovca g. 1458 u časti banskoj, prizna ga g. 1464 zlatnom pečatnicom za grofa zagorskoga i vlastnika zagorskih gradovah, pošto je Vitovec s hrvatskom vojskom pomogao kralju predobiti grad Jajce s velikim dielom Bosne.³) U kraljevoj darovnici imenovani su gradovi Krapina, Lobor, Ošterc, Vinica, Trakoštain, Kostel, Cesargrad, Verbovec i Kamenica (oba jur porušena) varoš i grad Varašdin i oba Trnovca.⁴)

Po smrti bana Jana Vitovca (oko 1466) nasliediše Trakoštjan sa županijom zagorskom njegovi sinovi Vladislav, podpalatin ugarski i Herman, koji je obnašao njeko vrieme čast hrvatskoga podbana i vel. župana križevačkoga. Godine 1510 izumre s Wilhelmom pleme Vitovca, a čast grofa zagorskoga spadne na bivšega žida i zatiem bana Ivana Ćuza od Laka, dočim se nezna, dali još njeko doba i vlastničtvo gradovah zagorskih s rečenom častju skopčano bijaše. Toliko je istina, da je ovo vlastničtvo doskora palo u ruke pohliepna za imanji kralja Matijaša Korvina, pošto je ban Ćuz porädi svoje velike pohliepe za tudjim dobrom, i radi svoga nasilja, banske časti lišen ter iz zemlje prognan bio.

Kralj Matijaš ostavi po svojoj smrti pokraj inih ogromnih dobarah sve svoje gradove svomu nezakonitomu sinu Ivanu Korvinu Hercegu opavskomu i banu hrvatskomu.

Ivan Korvin postavši banom hrvatskim predade godine 1494 svoje gradove Vinicu, Trakoštjan i Kamenicu Jakovu Sekelju od Kewenda, u ime namirenja troškovah od 16.000 ugarskih forintah, što ih je ovaj imao prilikom ćuvanja i branjenja korvinskih gradovah u Štajerskoj, Kranjskoj i Koruškoj.⁵) Doskora izkupi Ivan Korvin natrag rečene gradove, i darova ih g. 1503 svomu podbanu Ivanu Gjulaju, u kojega porodice vlasti ostadoše do smrti Ivana mladjega, prem da je kralj Vladislav g. 1515 iste gradove zajedno s Grebenom, Sv. Jakovom, Novim gradom, Krištolovcem i Ludbregom u Križevačkoj županiji, a gradom Goricom u varaždinskoj, pismeno darovao bio Vuku Pilersbergeru Balskomu, u kojega vlastničtvo ovaj ipak nikada uveden nije bio. Kada Ivan Gjulaj mladji početkom g. 1567 u Vinici umre, zapovjedi kralj Maksimilian II. svomu namjestniku časti nadvorničke Mihalju Méreju, da rečene gradove u ime kraljevskoga fiska preuzme. Mérej posla svoga prabilježnika Andriju Sasa s nalogom u Hrvatsku, da rečene gradove od Gjulajeve udove Jelisave Lamberger preuzme. Ali kad ovaj dodje pred grad Vinicu, nadje vrata zatvorena i dobi na priobćenu kraljevu zapovjed odgovor, da tu neima nikakove Jelisave, jer se Gjulajeva udova zove Kunigunda, koja ga nemože pustiti u grad, jer je bolestna. Prabilježnik ostavi dakle pred gradskimi vratmi pod sienom lipe pismenu zapovjed kralja i nadvornika, da ima predati višerečene gradove, ili pako doći pred kraljev sud u Požun. Kad se je Sas vraćao iz pred grada u trgovišče Vinicu, sretne tamo Nikolu Ištvanfa, slavnoga pisca povjesti ugarske, koj u ime svoje matere Advige, udove Pavla Ištvanfa, a kćeri Ivana starjega Gjulaja, sestre Stjepana, otca posliednjega Ivana ml. Gjulaja, zatim u ime Mihalja sina Franje Revaja vel. župana turovske županije i namiestnika nadvornikava, sina Barbare kćeri Grgura Gjulaja, napokon u ime braće i sestarah ovoga, svećano protuslovi zapovjedi kraljevoj, dotično predaji gradovah, tvrdeći, da po zakonu i po smislu Korvinove darovnice isti gradovi pripadaju njima kao zakonitim nasljednikom i odvjetkom porodice Gjulajeve.

Poslije ove izjave porodi se da kako pravda i borba s kraljevim fiskom. Udova Gjulajeva odpusti sve svoje manje pouzdane častnike, i uzme u službu same ratoborne ljude, koji bijahu pripravni braniti gradove proti svakoj sili. Ali uzprkos ovoj opreznoj naredbi, nemogahu Gjulajevci obraniti grad Trakostjan. Ovoga dosudi izvanredni kraljevski sud g. 1568 kraljevskomu fisku⁶), te ga iste godine preuzeše Ivan Ćuzi i Stjepan Grdak u ime kraljeva fiska, i javiše to ugarskomu nadvorniku Mereju. U izvieštju spominju se sljedeća sela i miesta, koja pripadahu tada pod gospodstvo grada Trokoštjana, na ime: Jamno, Cvetlin, Zlogonja, Orkovec, dolnja i gornja Višnjica, Bednjica, Meljani ili Meljanec, Pribikovje, Trgovišće, Kamenica, Trgovišće, Kotar, Čretno, Rinkovec, Vrhovec drugi, Viletinec, Kostanjevje, Črnkovec ili Črenkovec, Bednjanci drugač Bednja, Piljenci, Podgorje, gornja Kamenica, Žirovnica, Lučilnica, Vrhovec treći, Klenovnik, Dobrana drugač Novaki, Jerihovec, Rudnica, Kobilje, Dragovanec, Vranović, praedium Vadel i Gorjanec, nadalje sela Vrbna, Ravnojek, drugač Ravnoselje, Plijes ili Plees, Purga, Rabaci drugačje Orbac, veliki i mali Gorinec, praedia Šaš, Vokudol ili Vočudol, Brezovagora ili Breznica, telonium u Hoćuri i Sestroncih, sela fratarah lepoglavskih.⁷)

Nu budući da je višerečena udova Ivana Gjulaja na trakošćanska dobra svoj miraz od 700 forintah u zlatu uknjižila, za koje novce bijaše pokojni nje suprug čitavo pravo, što je njegda imao Ivan Podmanicki u jednom dielu trakošćanskih dobarah, od ovoga prekupio, to je kraljevski fiskus rečenoj udovi i Gjulajevim nasljednikom izplatio gorespomenutu svotu s njekimi seli, predavši takodjer sav gibući imutak, što se nalazio u gradu Trakoštjanu.

Budući da je pri vodjenju pravde kraljevskoga fiska proti nasljednikom Gjulajevim tadašnji ban i biskup zagrebački Juraj Drašković njeke zasluge stekao, a ujedno namjere Jurja Bočkaja od Rasinje, koji je u Hrvatskoj za Ivana Sigismunda Zapoljskoga revno djelovao, kralju Maksimiljanu izdao, to je isti kralj, u priznanje zaslugah biskupovih još g. 1568 grad Trokoštjan, što je tada jur varašdinskoj županiji pripadao, sa svimi pristojališći darovao bratu biskupovomu Gašparu Draškoviću, sinu Bartola,⁸) i tako postade grad Trakoštjan glavno dobro porodice Draškovićah, koja se od onoga vremena nazva Trakoštjanskom.

Draškovići bijahu u neprekinutom posjedu grada Trakoštjana sve do Gašpara III. Draškovića, sina Petrova. Ovaj Drašković bijaše dne 7. rujna 1631 po Ferdinandu II. imenovan grofom. Bivši oženjen s Anom barunicom Ratkajovom velikotaborskom, rodi s njome kćer Eusebiju. Kad ovu oko g. 1646 slavni ban Nikola Zrinski, brat Petrov, uze za svoju suprugu, dobi š njom u miraz gradove Trakoštjan i Klenovnik, položivši ipak svomu tastu za ove gradove 30.000 for. Nu godine 1651 umre Eusebija brez djetce; na što je Drašković zahtjevao od Zrinskoga gradove Trakoštjan i Klenovnik natrag, nepoloživši ipak natrag dobivene novce. Uslied toga porodi se medju obima ljuta zavada i kavga, jer Drašković nemogaše poradi oskudice novacah položiti pravedno zahtjevanu od Zrinskoga svotu, prem da bijaše nasljedio po svojoj materi Marijani Halapićevoj Velikokalničkoj silno blago.

Napokon odvaži se Drašković svoje gradove na silu natrag uzeti. On sabere do 4000 ljudih, s kojimi osvoji najprije Ljutomir u Štajeru, starinsko dobro Draškovićah, i protjera iz toga grada svoju sestru Saru, udatu za Dionisiju Sećija. Zatim navali na Klenovnik, i pošto ga od ljudih Zrinskoga oteti nemogaše, nasrne na dvor Zrinskoga Lipovnik, pograbi tu što je našo blaga, odvede nadzornikovu suprugu s drugimi ženami, te uljeze napokon i u grad Trakoštjan, u kojem nebješe tada straže, utvrdivši ga sa njekoliko lumbardah. Zrinski bavio se tada u Optuju. Čuvši ove viesti, pošalje zapovjed u grad Čakovac, da odonuda odpreme odmah njekoju stotinu ljudih prema Trakoštjanu, i da ga natrag uzmu. Zrinskova vojska nemogaše s prvine ni s topovi naškoditi visokostojećemu gradu, ali kad mu njemačke čete na pomoć priskočiše, odsjednuše momci s konjah i počeše jurišati na gradske zidine, na što Drašković predade grad Zrinskovim ljudem, jer nije imao dosta hrane ni za ljude ni za konje. Mnogo kasnije namire se oba dva zavadjena velikaša. Drašković položi Zrinskomu zahtjevane novce, a Zrinski predade grad Draškoviću⁹), u kojega porodice rukuh ostade sve do danas.

S vremenom umnoži porodica grofovah Draškovićah znatno svoja vlastelinstva u Hrvatskoj, te zanemari u zabitnom predjelu ležeći grad Trakoštjan, dočim premiesti glavno svoje sjedalište u grad Klenovnik, okružen od mnogih dvorovah plemićkih, u kojih se tada kretao život bujni i veseli. Na taj način opusti doskora Trakoštjan, te iz ponosita grada postadoše obaline i ruševine.

Stoprv u naše vrieme sieti se jedan ogranak mnogo zaslužne za Hrvatsku porodice Draškovićah, na starinsko sielo svojih slavnih pradjedovah. Bijaše to Juraj grof Drašković Trakoštjanski, c. kr. podmaršal i c. kr. pravi tajni savjetnik. On naumi popraviti pogriešku svojih otacah i obrati svu svoju brigu na ponovljenje staroga svoga, grada u staroj prvobitnoj slici, te izvede sretno liepi svoj naum. U malo godinah, ali velikimi troškovi, pretvori on razvaljene zidine u velikoliepni grad sa tvrdimi ogradami i branišći, s ponositimi kulami i kruništi, sa stražarnicami i puškarnicami. Uresi prostrane sobe i dvorane s gotičkimi prozori i podboji, sa sriedovječinimi stropovi, oblozi, obrubci, okovi i pošvami. Ponamiesti po sobah odgovarajuće zgradi pokučtvo, a vrh svega toga nakiti jošte sve sobe sa slikami i podobami svojih predjah, sa starinskim oružjem, sa zbirkom starih pjenezah i kojekakovih umotvornib riedkostih, tako, da se sada s gradom Trakoštjanom ne samo kao s velikoliepnom zgradom sriednjega vieka, nego i kao sa hranilištem riedkih i dragocienih umotvorinah, čitava Hrvatska, a ponapose porodica Draškovićah ponositi može.

¹ Darovnica u zemaljskom Arkivu N. R. A sv. 1592. br. 15.

² Zem. arkiv N. R. A. sv. 1594 br. 3

³ Feanc. Ladany De gestis Banorum Regni Slavoniae rkp.

⁴ Zem. arkiv N. R. A. sv. 337 br. 18.

⁵ Zem. arkiv N. R. A. sv. 1526 br. 56.

⁶ Zem. arkiv N. R. A. sv. 58 br. 3 i sv. 64 br. 8.

⁷ Ovaj Bartol Drašković Tninski (de Tinina) spominje se g. 1520 u jednoj listini Frankapanskoj, kao Cancellarius Dorotheae viduae Caroli Cornilis de Corbavia filiae Bartholomaei de Frangepanibus.

⁸ Zem. arkiv N. R. A. sv. 58 br. 4.

⁹ Ratkaj. Memoria Banorum Croatiae str. 262.