HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV

IVAN STANDL: FOTOGRAFIJSKE SLIKE IZ DALMACIJE, HRVATSKE I SLAVONIJE, 1870.

Plitvice teku u Maloj Kapeli, koja spaja Veliku Kapelu s Plešivicom i snuje se od SZ prama JI. Mala Kapela, vitlena gora, posvuda je mnogo niža od drugih dvijuh gorah, i čini se da je ponajviše tretje tvorbe.

Jezera su pako pukla u dubokih provalah toga gorja, i teku s početka od JZ prama SI, u sredini od ZSZ prama ISI, zatim od JJI prama SSZ, a napokon od JZ prama SI, u slici velikoga Zeta bez ciele glave a predužena repa. Jezera su se dakle u obće pomakla od JZ prama SI.

Pravo ima trinaest jezerah, premda jih obično kažu sedam; nikad nepresahnu, razdieljeno je jedno od drugoga batricami od vapnene sadre, a vodu dobivaju od šest većih izvorah; pa sve to teče dalje Koranom.

Da Mala Kapela ide u tretju tvorbu, vidi se odatle, što u njoj neima tvorovah druge tvorbe, kano na primjer dolomitah, kojim obiluju Julske i Dinarske planine. Zatim posvuda se vidja jednoliko i pravilno slaganje novoga vapnenoga kamena, skupa sa ilovatimi naslagami. Naziru se i naslage pieska i ilovače, a osobito vapnenoga lapora, a nigdje, barem oko Jezerah nemožeš naići na vulkanske tvorove; nasuprot pako nalazi se dosta okaminah od živinstva i bilinstva, koje bi trebalo pobliže proučiti. Jedine dolomitom slične pećine od vapnenca, koje se dižu kod dolnjih jezerah blizu izvora Korane, mogle bi spadati u drugu tvorbu.

Cielo je ovo gorje zaraslo u gustu šumu: najviše se vidi jelah i bukvah, ali se iztakne i po koji bor i omorika, na više miestih prolista i javorovah i jasenah, da šutim o grmlju, kamo spada ljeskovina i svibovina. Glede bilja vlada velika različitost: ponajviše ima bilja, što raste podno planinah, al ima i bilja, što raste po ravnicah i močvarah. Guštarom pako tom prolaze košute i zecovi, lete tetriebi, ruževci i lještarke, a što za se nadju, grabe vuci, medjedi, lisice, kune orlovi i sokolovi. Da se ovim kopnjakom dodaju i vodnjaci, po Jezerih plovi sila pastrvah, a ima nješto i rakah i po koja vidra.

Gorje ovo neće biti nigdje više od 3000 stopah nad površjem morskim.

Jezera pako jesu:

1. Prošćansko Jezero. Ovo jezero postaje, što se dvie rieke, Ljeskovac i Vrhovski potok, pod desnim bokom brda Kika slievaju u jednu rieku, zvamu Rieka, koja, zakrenuv desno mimo Borićeve Stupe i Kmesine Bare, pada u Jezero, provukav se polagano izmedju stienja pomenutih barah Ljeskovac, jak potok, izvire na sjevrnom podnožju brda Kika 2100° daleko, a 81' više od rečenoga jezera. Oko njega ima naslagah sadre, a u njem koje kržovite koturine, koje mulja. Prama iztoku 210° daleko od izvora prima u se malen potočić, koji ljeti presahne. — Vrhovski Potok izvire na zapadnom podnožju brda Kika 1950° daleko, a 180' više od jezera. Tekuć prima u se jedan potočić, skojim se izlieva stranom u Ponor pred Ljeskovcem, stranom u njega.

Na početku jezera prama jugu obale su ravne, okružene močvarami, kojimi teče Rieka. Isto su tako i na kraju jezera prama sjeveru obale ravne, odakle se je voda odvela, te četiri po prilici jutra zemlje steklo. Prama iztoku i zapadu obale se podosta strmo dižu, šumom su zarasle, a malo se gdje čistac vidi. Bujna je trava po njih porasla, samo što se je tik obale gdješto raztreslo nješto koturine od sadrenoga krša. S obje je strane jezero odišlo u goru, čim tvori više zatokah, odakle više potočićah teče u jezero. Najjači takav potočić zove se Limen, koji izvire na Crnom Vrhu. Na lievoj bočini jezerske obale, uzvišenoj nad jezerom 200 — 386', ima na više miestah naslagana kamenja koje se proteže, od sjevera prama jugu, nagnuto 18°. Desna je bočina uzvišena nad jezerom od 160 — 250'.

Dno jezeru stere naplavna zemlja crnica, izpremiešana koturinom od sadre i vapnenastoga krša; vulkanskim tvorinam neima nigdje ni traga. Po liku jezerišta, i po zemljištu, što je odvedenjem vode stečeno, osobito pako po sadrenih stienah, gdje je još prije njekoliko godinah bilo više vodopadah, vidi se jasno, da je to jezero bilo njekoč mnogo veće, te da se tim više suzuje, čim više ljudi prekapaju one sadrene batrice, što se više od jezera steru. Tako stečena zemlja puna je crnice, i vrlo plodna, te bi se veći dio toga jezera mogao malim troškom pretvoriti u rodno polje, samo što bi se tim nagrdila romantička okolica, a koristi nebi bilo velike od ono sedamdeset jutarah zemlje, što bi se tako steklo.

2. Ciginovac. Ovo se je jezero razlilo prama sjeverozapadu od Prošćanskoga, u koji teče prokopom 48' dugim. Na južnoj obali diže mu se 6° visoka sadrena stiena; zapadna mu je obala strma sve do vode, šumovita i prorovana sa njekoliko jarugah, kojimi teku u jezero dva potočića. Sjeverna i sjeverno-iztočna bočina pada još strmija, manje je zarasla, a prama Okrugljaku posve je gola; visoka je 250', kamenite naslage, koje se prama jugo-zapadu iztiču, nagnute su 8 — 12°. Južno-iztočna obala sastoji od sadrenih stienah, koje se prama Ciginovcu spuštaju, a prama Okrugljaku dižu 5° 2' 10" strmo, preko koje stiene pada voda u Okrugljak.

3. Okrugljak gornji, pružio se je prama iztoku 7 5/6 hvatih pod Ciginovcem, od kojega dieli ga sadrena batrica. Na zapadnoj obali diže mu se 6° visoka sadrena stiena; sjeverna je i južna bočina strma, gola i nagnuta pod kutom od 10°, visoka 254' nad jezerom. Iztočnu mu obalu načinja sadrena batrica, što se prama jezeru spušta. Dno, kolika se može vidjeti, pokriveno mu je muljem i sadrom koturinom.

4. Crno Jezero i 5. Bakinovac. Oba se ova jerera prostiru u jednakom zaravanku, 3° 1' 10" niže od Okrugljaka, imadu, rekao bi samo jedno jezerište, jer jih dieli samo nieki zemljeni nasip. Odatle se vidi, da su prije njekoliko godinah oba bila samo jedno jezero: zemlja, što je medju njima, stekla se je prokopi. Kod ovih su dvajuh jezerah bočine nješto uzmakle, te je Jezerište stisnuto sadrenom batricom, osim Bakinovcu na jugu, gdje postrma i šumovita bočina služi za obalu. Dolnja ili iztočna batrica, preko koje pada voda u niže jezero, pruža se prama jezeru poput nizka nasipa, koji veća voda poplavlja. Stiena, što se tu stubasto diže, visoka je do Galovca 11° 1' 2", a do osrednjega jezera Vira, što leži prama sjeveru na dolnjoj česti batrice, 5° 4' 10". Bočine su visoke 105 — 130' nad jezeri. Dno mu je pokriveno muljem od crnice i koturinom od vapnenoga krša.

6. Vir je tim postao, što je voda s one sadrene batrice odniela i izprala zemlju; niži je 5° 4' 10" od Bakinovca, a odasvud ga zaokružuju sadreni grebeni dno mu je jednako prvašnjemu.

7. Galovac se je zatočio Viru na sjevero-iztok. Prama sjeveru i jugu nad obalom dižu mu se dosta strme bočine, visoke 140' nad jezerom. Sjevrna je bočina koje šumovita, koje gola, a na južnoj uzpinje se dosta jelah, pak je sve do jezera uzrovana. Dno mu je prostrto sadrenom koturinom i muljem po prilici 24° u dužinu, a 3 — 4° u širinu. Zapadnu mu obalu načinja kod Crnoga Jezera napomenuta sadrena batrica, a iztočno mu se pruža njeka vrst nasipa, koji se prama ovomu jezeru snizuje i prama sljedećemu stubasto i strmo spuštja, Na tom se nasipu diže sadrena stiena, pokrivena po hrbtu naplavljenom zemljom, travom i šumom. Voda teče kroz dva prokopa. Ta sadrena stiena ima više stubah, preko koje vise strmo druge sadrene stiene, u kojih je udaljeno više pećinah od sige. Tu se nalazi bogatih okorušinah i okaminah od rastlinstva i mnogo sige.

8. Jezerce se kreće prama iztoku, sa sjevera i s juga zaokružuju ga strme i šumovite bočine visoke 260 — 300'; prama zapadu zaklanja ga napomenuta sadrena stiena, a k iztoku ga od Kozjaka dieli sadrena batrica, kojoj se više spratovah prama Kozjaku spušta, te je na više miestah prokopana, da bolje može voda odricati. Spočetka je ovo bilo jedno jezero, ali sada je više koritah, što se je prokopi amo tamo nješto zemlje steklo

9. Kozjak, i po vidu najveće od svih jezerah prima u se dva potoka: Rječicu, koja izvire na iztočnom i sjevernom podnožju brda Bieloga Vrha, 4200° daleko od jezera, i Matijaševac, koji sa zapada u jezero pada. Jezero se pruža od juga prama sjeveru. Prama jugu, gdje Rječica utiče, obale su mu strme i šumovite, a bočine služe mu za obale. Boćine to uzmiču na desnoj obali sve to više, čim se dobiva nješto kotlinastoga zemljišta, koje se obradjuje sve donjekle uzbrdicom. Obala je ovdje što ravna, što brežuljkasta i pokrivena zemljom. Prama sjeveru se bočine sve strmije dižu, dok se na sjevrnom kraju jezera do 10° visoko popnu. Lieva ili zapadna je bočina posve strma, u šumu zarasla i na više miestah zatočena.

Na više se miestah vidi naslagana kamenja, što se stranom ravno pruža, stranom malo nagiblje. Gdješto je obala ravna i tik jezera pokrivena sadrenom koturinom. Sjeverna je obala 40° u duljini i širini ravna, te se teža, a na strmoj se bočini prostire zaravanak od 100 jutarah oranice.

Sjeverno-iztočna obala pruža se ravno u dužini od 50°, a na kraju tik Milanovca diže se 7° visoka sadrena stiena, preko koje pada Kozjak.

Dno mu je podastrto muljem i sadrenom koturinom; skoro sred jezera sûzuje se otočić, dug 136°, 16° širok, a u sriedi 5° visok. Otočić sastoji od sadre, pokrivene naplavinom, travom i šikarjem; postao je najnovijom naplavnom tvorbom.

10. Milanovo Jezero stješnjuje se prama sjevero-iztoku; zaklopljuju ga prama jugu i sjeveru 18° visoke, malone okomce dižuće se stiene, koje mu služe za obale, prama sjevero-zapadu dieli ga od Kozjaka napomenuta sadrena stiena, a prama sjevero-istoku preprečuje ga sadrena batrica, dieleća se u dva predjela. Bočine mu se s početka okomce dižu, zatim se nagiblju 8 — 16°, a visoke su 70 — 90'; desna mu je obala šumovita.

11. Okrugljak dolnji leži prama sjevero-istoku, a dieli ga od Milanova Jezera navedena sadrena batrica, a prama sjeveru zaprečuje ga slična batrica od tri predjela. Sve ostalo jednako je Milanovu Jezeru.

12. Kaludjerovo Jezero, leži prama sjeveru, stješnjuju ga napomenute sadrene stiene, visoke 150', u kojih ima više pećinah nastalih izplavom. Ostalo je jednako s Okrugljakom.

13. Novakovića Brod. Bočine su posve jednake prijašnjemu jezeru; od rječišta Korane dieli ga sadrena batrica od tri predjela, gdje ima naplavljene zemlje i sigom pretvorenih rastlinskih tvorovah; pada 15° duboko u Koranu. Iz Novakovića Broda pada voda u više trakovah 2 1/6 hvata duboko u mjesto, koje se s našega gledišta čini kano ponoran jaz, u kojem se nepozna, da li što unj teče. Namah tik toga jaza uzmakla je u brdo strašna stiena, visoka 40 hvatih, niz koju pada rieka Plitvica, u više trakovah, koji se prilično udaljenomu gledaocu čine kano strukovi čista srebra, pa što se voda, premda nepada silovito, razprašuje, ciela se pečina vidi kano posrebrena. Da je čovjek mogao baciti po njoj koju zraku sunca, sav bi onaj kut sjevnuo čarobnom svjetloštju. Pod stienom ponorila su se opet dva jaza, u koje voda pada, ali nevidi se, da bi izticala, dok se dobrano niže izza kuka jednoga neizlieva sila vode, koju moraš da uzmeš za nastavljeni i na svjetlo izašli trak vodopada. Buduči pako, da voda zakretje desno pod stienu, na kojoj smo mi stajali, to se čini, da tu sasvim nestaje vode, o kojoj se prića, da ondje pada u ponore, iz kojih njegdje daleko Korana izvire; i mi bijasmo toga mienja, ali svi opisi, koje imam u rukuh, pače i slika Latasova sili me priznati, da se i Jezerska i Plitvička voda izlieva u Koranu. Stiene, koje sačinjaju obale i zadnjim jezerom i ponornoj Korani, sastoje od naslaganoga vapnenca, koji spada u sustav olitah, dakle u drugu tvorbu. U pukotinah od tih stienah ima okaminah, imenito od koralja, koje bi trebalo točno proučiti. Na batricah, koje diele jedno jezero od drugoga, nasieda sadra od vapnenastih česticah, koje voda u sebi nosi, te se sadra prelievanjem vode neprestano tvori. Zato bi se batrice morale neprestano dizati i širiti, te bi voda moraIa sve to više zapinjati, da jih ljudi kadšto neprokapaju, da može voda lašnje oticati. Te se batrice još većma dižu, što voda nanosi na nje bilja i drvlja, što se najprije sigom probija, a najposlje u sadru pretvara. Al i živinice njeke, nalik na morske polype, nasiedaju na vapnenastom kršju, ondje izumru, sadrom se pretvore i okamene, i tako kamenje ono povećavaju. To se može najbolje opaziti kod Novakovića Broda. Odatlje se može zaključiti, da tih batricah nije ondje bilo, kada je voda onuda prodrla, te da s početka nije bilo Jezerah, već da je bilo korito, dobrano nagnuto i gdješto plitčije, gdješto dublje uzrovano, odakle je voda, tvoreć navedenim načinom batrice, Jezera načinila. Stoga bi se ova Jezera mogla punim pravom nazvati riekom u slobodnom teku zapriečenom. Višina brdah zakružujućih Jezera neprevišuje 2500° nad Jezeri, a dužina počam od izvora riekah do Korane iznosi 7320°. Na pomentoj slici Latasovoj vidim i to, da cesta od Preboja vodi preko vodopada Kozjakova u Milanovac na protivnu obalu, pa na brdo, kuda vijugajuć se tik stienah. stere se do rieke Plitvice, na kojoj je blizu sama vodopada otočić, preko koga se pruža ista cesta dalje u Prisovje.

Kada ovo svoje pozorište prispodabljamo s drugimi mjesti, kojim se je glas raznio svietom, onda tekar uvidjamo, da volja čoviečanska može od tmine načiniti svjetlost, a svjetlost pritisnuti mrakom. Kada se gdje u drugom svietu prostre koja livada po obalici ma kako neznatna potočiča, već se ondje dižu kuće i trubi u sviet, da takovih okolicah neima ni u Švajcarskoj. Ako gdje dva kuka strše ponad kojom jamom, već se grade mostovi, da se s njih gleda strahota; ako se gdje mu drago odkrije ma samo jedan slapić ili vodopadić, već se grade ceste i staze, da mogu varošani grnuti u romantičke okolice: a ovaj naš gorostas, ponoseći se hiljadami divnih prizorah svake ruke, od najnježnijih do najstrahovitijih pojavah, čami u kuto i zaboravi. Petnaest koje Jezerah koje basenah, do trideset većih i manjih vodopadah, četiri potoka, jedna rieka, sila brdah i brežuljakah, s nježnimi dolinami i strašnimi ponori, pravjeke šume i bujna zelen, a povrh svega toga pitna voda, kakove bi i bogovi pili, krase ovaj perpetuum mobile vodnoga svieta, za koji malo tko znade u domovini, a jedva tko u tudjinstvu. Da su hrvatski naši stališi bili prama štajerskim, pak da su pogradivši kućah prama susjednomu Rogatcu, udarili ondje lječilište, cieli bi se jug onamo slamao. Jer ako najvećoj većini europejskih bolastnikah treba bistra zraka, svježe vode i kretanja krasnimi predieli, to zaista shodnijega mjesta neima od Plitvicah. Koliko bi smjela mladež imala zabavah, skačuć preko grebenah i kukovah; koliko se nebi slasti naužili muževi lov loveći po pravjekih šumah, da šutim o zaljubljenicih, koji bi o debeloj mjesečini na lakih čunovih, a za omare po hladovitih gajevih mogli razmnivati o zagonetnih ćutjenjih; pače isti bi starci sa staricami mislili, da su se u čas preselili u rajske miline, gledajući živahno kretanje i slušajući šapat, žamor buku i viku i ljudih i prirode. Sve bi pako začinjao po noći čarobni lov pastrvah, koje vrve u jezerih, kada jim je hora. Koga nebi ovakov dvomjesečni život izliečio, onaj bi slobodno mogao živ leći u grob, da ga što prije iznesu. Ali ovako ostaju Plitvice krasne, nu težko pristupne, zato od ljudih zanemarene, te puste, sve do boljih vremnah, u kojih će bar domorodni slikari ćutiti ugodnu dužnost, te će svojom umjetnoštju i nam i svietu prenieti Plitvice u tišinu domaćih pragovah.