HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV

IVAN STANDL: FOTOGRAFIJSKE SLIKE IZ DALMACIJE, HRVATSKE I SLAVONIJE, 1870.

Od stotine i stotina cielih ili na polak razrušenih razvaljenih gradjevina i umjetničkih spomenika sriednjega vieka, medju kojimi se samo u vojn. Hrvatskoj i Slavoniji broji više stotina propalih i razorenih gradova i crkava, uzdiže se prvostolna crkva zagrebačka kano duh staroga doba, koj svoje suvremenike spominje na prošlost, te graditeljstvenim svoim pojavom jasno dokazuje, da Hrvatska na polju umjetnosti nije zaostala za zapadnom Evropom, premda je s jedne strane izvržena bila neprijateljskim navalam azijatskih barbara, a s druge strane borbam domaćih, tudjim lukavim uplivom razjarenih stranaka. Taj krasni gradjevni spomenik sa svimi svojimi sgodami i nesgodami sjeća povjestnika na punih osam dugih stoljeća.

Malo ima kraljeva, još manje vojvoda i banova te velikaša domovine, koji nebi kadgod ovu crkvu pohodili bili. Karla Roberta anjouskoga okruniše u njoj Hrvati za svoga kralja. Andrija II., Bela IV., Marija i Šišman u njoj su za svoga biega utješeni; Ljudevit I., Matija Korvin i ostali vladari s hrvatskimi četami ohrabljeni su u njoj s nova iza svojih ratova.

Ali predjimo k samim sgodam prvostolne crkve.

Postanak prvostolne crkve i biskupije zagrebačke računa se od vremena, kad je hrvatskoj kraljevini nestalo narodne samosvojnosti.

Kad su u 9. stoljeću ugarski divji konjanički čopori razorili prastari grad Sisak i biskupiju njegovu, spadoše sadašnji predieli biskupije zagrebačke pod pastvu hrvatske biskupije kninske u Dalmaciji, a kad je poslie zemlju izmedju Drave i Kupe oko god. 1091—1095 ugarski kralj Ladislav spravio pod svoju vlast, utemelji on novu biskupiju u Zagrebu i sagradi tu po svjedočanstvu vjerodostojnih dokazala samostan za biskupa i kanonike, dakle i crkvu, jer se s gledišta kršćanskoga nemože samostan bez crkve ni pomisliti. Početkom g. 1242 razoriše divlji Tatari, progoneći kralja Belu IV., veću čest zagrebačke prvostolne crkve, ali neimadoše vremena, da joj zidove posve sa zemljom sravne, jer su u hrvatskom primorju, na kopnu i na moru, dalmatinskimi i hrvatskimi četami hametom potučeni, u najvećoj hitrini pobjegli iz ovih pokrajina.

Vrativši se izza toga iz primorja s kraljem Belom IV. tadašnji biskup zagrebački Stjepan II., sagradi najprije za sebe uz prvostolnu crkvu malu kapelu na čast sv. Stjepana, prvoga mučenika, ali poče i samu prvostolnu crkvu popravljati.

Oko g. 1172 dade zagrebački biskup Timotej na svoje troške stolnu crkvu popravljati, kako to svjedoče listine kralja Stjepana V. g. 1272. Isti biskup uriesi i obnovljene crkvene zidove svojim grbom, a to je valjda na stražnjih noguh stojeći lav, kakov se vidi na sjevernoj, zapadnoj i južnoj strani izvanskih zidina crkve i u nutri na podnožju stupova, na kojih su pozlaćeni kipovi svetaca.

Tako obnovljena crkva pretrpi već prvih godina za rata s českim kraljem Otokarom silnu štetu, jer njemačke Otokarove čete prodrievše iz Štajerske u Zagreb i nemogavše osvojiti utvrdjeni gornji grad, opustošiše kaptolsku stranu i sav prostor oko stolne crkve, na kojem se je tad nalazio i banski dvor.

Početkom XIV. stoljeća nastavi zagrebački biskup sv. Augustin Kažotić (Casotti) graditi stolnu crkvu, a početkom sliedećega stoljeća (1420—1433) poveća ju zagrebački biskup Ivan Alben, ostaviv za daljnju gradnju poslie njegove smrti 1500 for. u zlatu i polovinu grada Kamenice (Kövar) i grad Koprivnicu.

Poslie nastavi zagrebački biskup Ivan Tus (1466—1499) gradnju i obnovu crkve s velikim troškom. I u oporuci svojoj sjeti se taj biskup crkve, ostaviv 17.000 for. za dogradjenje crkve i za gradnju obijuh osnovanih zvonika na pročelju crkve. Nasljednik mu biskup Luka potroši jednu čest Osvaldom ostavljenih novaca, kupiv grad Svibovac za začesanski kaptol, a ostatkom svrši svod stolnoj crkvi i gradnju pilova, koji diele svetište od ostale prostorije u crkvi; ove uriesi grbovima svojim i Osvaldovim. Ujedno potroši Luka mnogo svojega imutka i novaca za krov stolne crkve, gradnju dvajuh žrtvenika i južnoga zvonika; ali ovoga nemogaše dovršiti, jer je kaptolski čuvar Ivan Jalšić biskupom Osvaldom za gradnju obijuh zvonika ostavljenih 7000 for. potajno uručio stožerniku Tomi Bakaču Erdödskomu, zašto ga je biskup Luka dao bio i u zatvor baciti. Isti biskup ostavi oporukom 16.000 zlatnih dukata za konačnu dogradnju crkve i učvršćenje prostora oko crkve i biskupskoga grada.

Nasliedni mu upravitelj biskupije Toma Bakač Erdödski žalibože neovrši savjestno posljednju volju biskupa Osvalda i Luke, potrošiv i 7000 fr. prvoga i 16.000 dukata drugoga na kojekakove necrkvene stvari. Povjestnici Vinković, Kovačević i Krčelić tvrde da je stožernik za te novce nakupovao dobara, koja je docnije kao utemeljitelj grofovske porodice Erdöda u kraljevinah Ugarskoj i Hrvatskoj svoim rodjakom ostavio. Ima se dakle jedino tomu lukavomu i za novci pohlepnomu stožerniku pripisati, što južni zvonik, prijašnjimi biskupi dignut do crkvena krova, nije ni do danas dogotovljen. Medjutim je taj stožernik nješto svoga novca potrošio za utvrdjenje biskupskoga grada i crkve, što su po tadašnjem običaju siromašni biskupski podložnici morali bezplatno raditi.

Za stranačke borbe izmedju pristaša Ferdinanda I. te Ivana Zapolje postrada prvostolna crkva pod biskupom Šimunom Erdödijem, gorljivom pristaši Zapolje tako, da se još i sada vide tragovi. God. 1529 za obsade biskupskoga grada razvališe najme Ferdinandovi njemački i španjolski plaćenici pod vodjom Nikolom Thurnom ne samo gornju čest okrugle kule prednje tvrdjavne zidine, nego i crkveni krov upališe i cielu desnu stranu crkvina pročelja i polovinu sadašnjega crkvena zvonika razoriše.

Izza toga poslie punih 60 godina bijaše stolna crkva bez krova a zvonik kroz cielo stoljeće sakat. Biskup Ivan Kranjčić, zvan Monoslai (1584) mišljaše istinabog na krov crkve i ostavi u tu svrhu u oporuci 820 for. i 100 talira, nu radnja je započeta tekar godine 1588 za biskupa Petra Herešinca, a drven krov dogotovljen oko g. 1590 za biskupa Gašpara Stankovečkoga.

Na drugi dan duhova god. 1624 oko 9 sati u večer udari grom u stolnu crkvu, krov opet izgori, veliki željezni križ pade i svojom težinom prodre iznad svetišta svod, a kroza tu luknju udari oganj u crkvu i uništi po biskupu Osvaldu velikim troškom načinjeni veliki žrtvenik i dva manja. Svi se zvonovi u onom za nevolju zvoniku raztališe od silne vrućine i tim se nanese crkvi šteta na 30.000 fr., koju su dobrovoljnimi prinesci nadoknadili biskupi Petar Domitrović i Franjo Ergelj Hasanović.

Oko g. 1630 pozvaše iz Kranjske biskup i kaptol prvoga nam poznatoga graditelja prvost. crkve zagrebačke Ivana Albertala i povjeriše mu obnovu crkve; g. 1632 bješe crkva u nutri na toliko svršena, da ju je mogao s nova posvetiti naslovni biskup bosanski Ivan Tomko Marnavić. Graditelj Albertal podignuv i novi veliki žrtvenik sklopi 12. siečnja 1633 ugovor, da ugradi i na polak razoreni zvonik, nu djelo bješe svršeno istom godine 1643. Po istom graditelju namjeravaše učeni i vele izobraženi biskup Benko Vinković prvostolnu crkvu uriesiti i novim pročeljem, pa je zato s tim umjetnikom g. 1640 utanačio pismen ugovor, nu jer je biskup umro već g. 1642, s toga je pročelje, kakovo je danas, tekar g. 1673 dovršeno na troškove kanonika Ljud. Vukoslavića.

Stolna crkva i obnovljeni zvonik bijaše, kao što rekosmo, gotova istom g. 1643, kad netom 20. ožujka 1645 u 10 sati noćju u gornjem gradu Zagrebu bukne silni oganj, koj obrativ u pepeo skoro polovinu gonjega i dolnjega grada, dohvati i stolnu crkvu. Taj put izgori crkvi sav krov i popucaše mnogi zidovi. Sliedeće godine 1646 na 27. studena pade nepokriveni svod crkvin, razori pet žrtvenika, biskupsku stolicu uz glavni žrtvenik, i kanonička po njekom fiorentinskom umjetniku prekrasnim rezbarijarmi načinjena sjedala kao i veleliepo pjevalište s orguljami, koje su stajale više tisuća forinti.

I opet bješe povjerena obnova crkve graditelju Albertalu, koj je krov odmah popravio, nu biskup Petar Petretić dade ga 1665 snimiti i crkvu criepom pokriti. Kako jo stolna crkva tada popravljena, tako ju u glavnom i sada vidimo; poslie je samo po strani sazidana kapelica sv. križa Ivanom Sakmardijem oko godine 1650, te glasbeno pjevalište i biskupovo molište, a to sve djeluje na veličinu glavne gradjevine i ures liepa štila prije zlo nego li dobro.

U stolnoj crkvi zagrebačkoj tri su broda sagradjena u gotičkom štilu; sriednji od obijuh drugih razstavljaju stupovna svodišta; svećeničko sjedalište proteže se širinom kroz sriednji brod; njemu se sljubiše s obiju strana pokrajni brodovi produljeni kao kapele sve do kraja kora. Na zapadnoj strani crkve, u nutri, nješto preko širine pokrajnih brodova, nalazi se temelj obijuh zvonika, medju kojimi je sagradjeno veliko orguljište. U širini sriednjega broda otvara se na zapadnom pročelju kanonikom Vukoslavićem sagradjeni glavni vratnik. Drugi, mnogo manji sada zazidani vratnik bijaše pod četvrtim svodnim oblokom sjevernoga pokrajnoga broda; u tomu sjevernomu pokrajnomu brodu u duljini posliednjih dvijuh svodnih obloka prigradjen je poput kapele prostor, tu je razizemlje riznica i sakristija, a u prvom spratu kaptolski arkiv.

Sriednji brod podieljen je u pet svodnih prostorija, prva je podpun, a ostale su polovični četvorac: pokrajni su brodovi za polovinu uži od sriednjega. Četiri, sve dva a dva uzdižuća se stupa s dotičnimi polustupovi na krajnoj stieni pokrajnih brodova drže crkvene proste u nakrst napravljene svodove, i pet tankovitih svodišta; izmedju tih stupova ulazi se na svaku stranu u pokrajne brodove.

Rebra nakrstnoga svoda vise duboko pokazujuć uzke gotičke prosjeke; stiču se u uresnom zaglavnom kamenju, koje prikazuje stranom ruže stranom glave.

Duljinu razsvietljuju sa sjeverne i južne strane četiri visoka, šiljasta prozora, nu kojih je doljna polovina žalibože zazidana. Prozori nisu po geometričnoj mjeri podieljeni nego priliče ribjemu mjehuru. Na južnom pokrajnom brodu sva četiri prozora jednako su velika i svaki u dvie česti podieljen; tu je mjerilo više geometrično; a jedan je prozor na krajnjem zidu glavnoga pročelja, taj je s početka bio okrugao a sada je šiljast.

Presbyterij se sastoji iz trijuh svodnih mnogo duljih prostorija nego što su one u sriednjem brodu; te prostorije dokančaju se u iztoku u tri strane osmorca; nu obe pokrajne kapele sastoje se samo iz dvijuh svodnih prostorija. Svod u presbyteriju i pokrajnih kapelah drže stupovi; prvi graditeljem Alberthalom obnovljeni nije u prvotnoj visini popravljen, nego niži, po nješto grbast i nepravilan. No u pokrajnih brodovih jesu i sada jednostavni nakrstni svodovi prvotne gradjevine sa širokimi duboko visećimi rebri, koja se na kraju, oblom grivnom zarubljena, stiču u zaglavnom uresnom kamenju. Ornamentalne urese presbyterija i obijuh pokrajnih kapela sačinjaju razni orisi lišća: svjetlo ulazi u presbyterij i pokrajne kapele kroz jedanaest visokih šiljastih prozora, iznad kojih se nalaze poput ružice okrugli otvori. Pet prozora u presbyteriju obilato su iz vana i nutra prosjeci urešeni, a god. 1846 i 1817 na trošak nj. uzoritosti stožernika nadbiskupa Jurja Haulika s prekrasnimi u Monakovu napravljenimi slikarijami na staklu providjeni.

U pokrajnih brodovih prozori su samo jedan put porazdieljeni, osim prvoga u južnoj kapeli, koj je prekrasno u četvero razdieljen. Zaošiljene gotičke obloke drže oble grivne.

Valja nam još samo to primjetiti, da je pjevalište i mala pokrajna kapela u južnom pokrajnom brodu iz novijega doba, a tako i jedna čest glavnih držaka na polustupovih pod pjevalištem, na kojih se većinom nalaze čuvidne glave.

Iz vana si crkva prilično sačuva prvotnu sliku, te svojom sivoćom četvornoga kamenja djeluje izvrstno na čovjeka. Osim što su prigradjene na sjevernoj strani sakristija a kapela sv. Križa na južnoj strani, spaja još crkvu na južnoj strani s nadbiskupskim dvorom hodnik.

Južnomu zvoniku ostadoše iz starijega doba samo tri sprata, inih pet iznad njih, ponješto se pomanjšavajućih, dignuti su u XVII. stoljeću, porazdieljeni kornižem, a najviši ima na vrhu malu kubu, koja se ni malo neslaže sa cielom gradjevinom.

Na pročelju skoro u sriedini prvoga sprata tri su grba, od kojih je gornji kuće anjouske. Na dolnjem desnom vidiš razkriljenu perut, a na lievom šlem s perjem.

Zvonik je zakriljen i poduprt neobično jako izašlim stupom podupiračem (babicom), koji se kroz sedam stuba mnogo pomanjšavajući gubi iznad trećega sprata.

Sjeverni nedogradjeni zvonik, sastojeći iz dva sprata, siže samo do krovna korniža; taj nema stupova podpirača. U sredini pročelja iznad vratnika nalazi se gotički prozor, gdje je prije valjda bio okrugao, jer mu se u kamenju nalazi takov trag.

Vratnik stolne crkve je romanskoga umjetničkoga oblika, premda je sagradjen već sriedinom XVII. stoljeća, kao što smo to drugdje dokazali i kao što to ondješnji nadpis najbolje sam dokazuje. Od prijašnjega takodjer u romanskom obliku sagradjenoga vratnika ostadoše jošte samo mramorna lava sa svojima podnožjima. Nu jerbo su i uresi na okruglih oblucih jačega i plemenitijega značaja nego li ostalo djelo, nije posve nevjerojatno, da je veća čest onoga oblika ostala od starijega romanskoga vratnika.

Vratniku s obijuh strana u izdubku sa tjemenom poput ljušture jesu na desno kip sv. Ladislava, a na lievo sv. Stjepana; iznad tih kipova u sličnih izdubcih (uložinah) prikazana je blagoviest. Na zubatu stoje u trolistnatih, stupovi poduprtih izdubcih kipovi Isukrstov i dvanaest apostola.

Na pjevalištu, kao i na južnoj i sjevernoj strani crkve dižu se daleko van iztaknuti, što više to uži podupirači svodova i vanskih zidina. Veću čest tih podupirača riese grbovi, medju kojimi je sedam puta dvorepati lav (grb biskupa Eberharda Albena? 1398 do 1406) tri puta razkriljena kreljut, dva puta vitežki šlem sa štitom (bosanski? kraljice Jelisave ili Marije) a dva puta popriečne pruge (grb biskupa Ivana Albena 1420—1433).

Sjevernomu brodu u 2 sprata prigradjena je sadašnja sakristija, riznica i kaptolski arkiv, tu je njekoč bila kapela i bez sumnje je jedna od najstarijih česti stolne crkve; taj u romanskom stilu sagradjeni dio, ako nije iz dobe kralja Ladislava, to je za cielo iz XIII. stoljeća, što se vidi ne samo iz glavica i podnožaka glavnih pilova nego i prosieka svodnih rebara, iz stupovna podnožja s dvogubimi koluljači nego i s uzkih njekoč okruglih oblučnih prozora.

Skoro ništa nije žalibože crkvi ostalo unutri od uresa iz prvotne gradjevne dobe; šta je u crkvi najvećma je iz XVII. i XVIII. stoljeća, čemu se imadu pribrojiti osobito veličanstveni popravci sadašnjega stožernika nadbiskupa Jurja Haulika.

Uz novi monakovskim umjetnikom Siekingerom u gotičkom štilu dignuti veliki žrtvenik osobito su zanimiva oba pobočna žrtvenika pokrajnjih kapela u Renaissance-štilu g. 1688 i 1690 vrlo umjetno načinjena zagrebačkimi drvorezci lvanom Komeršteinerom i Matijom Erlmanom, a urešena divnimi slikarijaimi po slikarima Bernardu Bobiću iz Zagreba i Ivanu Eisenhortu iz Ljubljane. Sav trošak platiše zagrebački kanonici Iv. Babić, Ivan Znika i Mio Bočak.

Ostali žrtvenici jesu uz pobočne stiene presbyterija, uz krajne zidine i na uzdižućih se stupovih. Ovi nepristoje liepo ni dužini crkvi a još manje veličanstvenomu svodištu crkve. Žrtvenici su ili iz mramora (njeki i vrlo dragocienoga) ili iz drva, a svi su iz XVII. i XVIII. stoljeća podignuti troškom pojedinih kanonika. Za višju pravu umjetnost neimadu osobite vriednosti ni što se rezbarije ni što se slikarije dotiče. Četiri južno na stupove oslonjeni žrtvenici sv. Nikole, sv. Trojstva, sv. Mirka i sv. Jelisave uriešeni su darežIjivošću sadašnjega nadbiskupa novimi uljevnimi slikarijami monakovskoga slikara Hemerleina.

Medju najljepše i najriedje slike stolne crkve spada bez dvojbe u obliku dvovratnoga ormara u tri razdiela na drvu slikana muka Spasiteljeva, u kapeli sv. križa; spada u staro-njemačku školu i jest ako ne iz XV. a ono svakako iz početka XVI. staljeća. Osobito su radi svoje starine zanimivi oni pet s nova pozlaćeni likovi sv. Nikole, Jeronima, Bartula, Petra i Pavla, što stoje na umjetnih podnožcih na prvih stupovih sriednjega broda, jer su dva podnožka urešena dvorepatim lavom, to su ti likovi valjda od biskupa Eberharda Albena (1398—1419).

Medju najveće uresnine stolne crkve spada iz raznobojnoga mramora vrlo umjetno napravljena propoviednica; velik angjeo iz biela mramora stoji na mramornom šarenom stupu i drži na ledjih ladju pripoviednice; ovu kiti iz crvenkasta mramora osam stupova, nošenih angjeoskimi glavami. Medju timi stupovi se nalaze četiri evangjeliste, stojeći na podnožcih od angjeoskih glava. Sred propoviednice vidiš Isusa, govorećega u hramu pismoznancem. Propovjedničina nebnica napravljena je iz crna, biela i žuta mramora, a urešena raznobojnim i okolo na okolo glavicami iz biela mramora. Na propovjednci ima jošte grb kanonika Ivana Znike, kojega je troškom podignuta, i slika sv. Petra pred Isusom klečećega i primajućega nebeske ključeve. Divni taj umjetnički spomenik svrši god. 1696 karnenorezac i graditelj vojvodstva Kranjske Mijo Kusa za 2000 for. Više o toj propoviednici i o inih žrtvenicih možeš naći u mojoj knjizi: Prvostolna crkva zagrebačka. U Zagrebu 1856.

Još nam je napokon spomenuti najnoviju umjetninu stolnoj crkvi podarenu neizcrpivom darežljivosti sadašnjega stožernika nadbiskupa Jurja Haulika; jesu to velike orgulje na zapadnom pjevalištu, načinjene izvrstnim gradiocem orgulja E. T. Walckerom iz Ludwigsburga u Virtemberžkoj za 26.000 for., a na pjevalište stavljene g. 1855. Imadu tri manuala i jedan pedal sa 32 registra; na njih se može lahkim pritiskom od najtanjega zvuka phisharmonike i neopazivo rastućimi tišimi glasovi proći gore i dolje do najjačega od svih registara podpunoma skladno i točno. Orgulje su te iz hrastovine u gotičkom štilu sagradjene podpuno skladne s cielim gradjevnim oblikom crkve, a uriešene sa sedam pozlaćenih likova i tri grba, carskim, hrvatskim i nadbiskupskim.