|
HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV
IVAN STANDL: FOTOGRAFIJSKE SLIKE IZ DALMACIJE, HRVATSKE I SLAVONIJE, 1870.
Grad Ozalj
Od
Ivana Kukuljevića Sakcinskoga.
Iznad pjeneće se u dubokom koritu Kupe, koja se kroz kamenje i stienje sve od pustoga i kršnoga Čabra tiho unapred valja, dok se uzduž plodna pokupja kod starodavnoga Siska silnim tiekom u Savu neprolije; diže se na visokoj litici veliki grad Ozalj, sačuvan stranom još u staroj slici, sve do našieh danah.
Počelo ovoga grada nezna se. Tvrde njeki domaći pisci, da je tu stojalo miesto Azellia, kojega slovinski žitelji, po Pavlu Djakonu, vodjahu jur početkom osmoga stoljetja krvave bojeve s Longobardi i s knezovi furlanskimi.
Ali još starija sviedočanstva hrabrosti i smionosti žiteljah okolice ozaljske, sačuva nam rimska povjest, koja o panonskom plemenu Brajcah (Breuci) i njihovom glavaru Batu divne pripovjeda stvari. Tolikom se naime žestinom borahu za slobodu proti rimskomu nasilju, dignuvši bunu, da pred njom silni Rim za vrieme Oktavijana cesara uzdrhta. Pak eto sve do danas sačuvaše žitelji okolice ozaljske prastaro svoje ime Brajci.
Grad Ozalj [u sriedoviečnih listinah Ozel, Ozal, i Ozol] leži u županiji zagrebačkoj, poldrugu uru odaljen od Karlovca, odkuda imaš dvakrat prevaliti Kupu rieku prije, negoli dodješ u krasnu dolinu ozaljsku, obastrtu sa sjevera i zapada povisokimi brdi, medju kojimi putnika s daleka pozdravlja brdo Smolča, urešeno bielom crkvom od Sveticah, uz koju do vremena Josipova pavlinski monastir stojaše.
Kako priložena slika prikazuje, sazidan je grad Ozalj na četiri ugla, sa četiri kule. Do godine 1821 imao je još diživi most na lancih, danas vodi čvrsto podzidani drveni most preko Kupe u najstariji dio grada, odkuda dodješ do one strane grada, koju slavni junak sigetski Nikola Zrinski god. 1556 sagradi i tu nad prozorom svoje ime izrezati dade. Napokon unići ćeš u novije stanove, podignute na starih zidinah. Prema zapado-sjeveru leži na skalini iznad strmoga korita Kupe, liepa baščica sa zidanom ogradom, i ugodnimi počivališći, odkuda možeš uživati najdivniji pogled na liepu okolicu ozaljsku. —
Kao najstarije vlastnike Ozlja grada spominju listine knezove Goričke,1 koji se jur za vrieme kraljevah Bele III i Emerika u raznih bojevih proslaviše, a medju njimi ponajbolje Stjepan knez, kojega sin Stjepan mladji s kraljem Andrijom II u svetu zemlju vojevat otide i onamo 250 konjikah na svoj i svoga brata trošak odpremi. U znak priznanja njegovih zaslugah potvrdi godine 1218 kralj Andrija II rečenomu Stjepanu i njega bratu Babonogu, posjedovanje kneževine Vodice u Hrvatskoj, koje kralj Emerik jur njihovomu otcu Stjepanu g. 1200 darovao bijaše, proglasivši ih ujedno slobodnimi knezovi, prostimi od suda i uprave vojvodah i banovah, a poradi darovanih kralju novacah, oprosti jih takodjer od plaćanja daće kunovinske (collectae mardurinales) kao i od držanja skupštinah isaborah na njihovom zemljištu.
Ovi gorički knezovi poprimiše zatiem od Babonoga, sina Stjepanova, ime Babonog, Babonik i Babonić, a kasnije kada sagradiše grad Blagaj, dobiše ime knezovi Blagajski, želeći svoje poreklo izvoditi od rimskih Ursinah.
Koncem XIII. i početkom XIV. vieka slovila su četiri brata Babonića: Stjepan, Ivan, Radoslav i Pavao sinovi kneza Stjepana. Od ove braće bijaše Stjepan jur g. 1284 do 1288 a Radoslav g. 1288 do 1289 ban čitave Slavonije. Istu čast obnašao je Stjepan i god. 1310—1313.
Ovaj Stjepan Babonić spominje se po imenu prvi, kao vlastnik grada Ozlja. Jur godine 1280 dne 21. Listopada načiniše izpod grada Ozlja, Nikola ban sin Henrika od Gusnika i Rovišća sa svojimi s jedne strane, a Stjepan i braća mu, sinovi Babonića, zajedno s Ivanom i Dujmom knezovi krčkimi, s druge strane mir nakon žestoka boja.2 Rečeni Stjepan Babonić, bivši zatiem ban hrvatski izdade, u istom gradu Ozlju godine 1313 dne 22. Studena listinu, kojom darova knezu Jurju sinu Hoseja, radi njemu i sinovom učinjenih viernih službah, imanje Svarču na Korani.
Stjepanov sin ili brat Ivan Babonić, bivši g. 1317 do 1322 takodjer ban čitave Slavonije, bijaše s početka vierni sliedbenik kralja Karla Roberta i proslavi se kao vodja kraljeve vojske, u buni hrvatskih velmožah, podignutoj proti kralju, dočim izim ostalih dobivenih bitkah, godine 1322 silnoga Mladena Šubića bana hrvatskoga i bosanskoga kod Bliske pobiedi; ali odmah zatiem prodje na stranu hrvatskih nezadovoljnikah, i podigne proti kralju novu bunu, našto bude iza njekoliko sretnih okršajah s ugarskom vojskom, od svoga nasliednika bana Nikole Lendvanskoga svladan, i banske časti lišen.
Njegovi sinovi i netjaci nastaviše i nadalje bunu proti kralju ugarskomu, dok i ove novi ban Mikac Prodanić, s pomoćju bana bosanskoga Stjepana Kotromanovića i Miroslava kneza krčkoga, god. 1326 konačno ne svlada i sve njihove grade neotme. Medju ovimi gradovi bijaše i grad Ozalj, koj u smislu zakona spade pod kraljevskoga fiska, a pod neposrednu upravu bana. Od sele upravljaše kroz više godinah ban Mikac gradom Ozljem, koj tada dobi ime kraljevskoga grada, a miesto, izpod grada, postane slobodnim kraljevskim trgovišćem ili Trgom.
Prem da je porodica Babonićah iza utišane bune hrvatske opet u kraljevu milost došla, te je dapače god. 1328 Stjepan Babonić zajedno s Mikcem Prodanićem iz nova banom slovinskim se pisao, a u isto doba Ivan, bivši prije buntovni ban, meštrom tovarnikah kod kraljice ugarske postao, to je ipak Ozalj grad i nadalje ostao u kraljevskih, dotično banovih rukuh.
Slobodno trgovište ozaljsko trpilo je u ono doba mnogo štete od Njemacah austrijskih i vitezovah njemačkih u Črnomlju i oko Metlike nastanjenih, te je od njih višekrat paljeno i plienjeno; iz toga uzroka premiesti ban Mikac ozaljsko trgovište na sigurnije miesto, naime na otok Ključ, koj se drugim imenom otok svih svetih (Myndzentzigete) u ono doba zvao; podjelivši ovoj novoj slobodnoj naselbini dne 20. Lipnja 1320 osobite pravice, koje u tom sastojahu. 1. Da od uprave ozaljskoga kastelana imadu biti prosti. 2. Da svaki koj se na rečeni otok preseli, kroz tri godine od svake daće bude prost, samo budu svi stanovnici zajedno dužni davati svake godine 500 idarah vina (quingentis Idrys vini). Iza minulih pako trih godinah imat će svaka kuća plaćati 20 dinarah, osim višerečene svote vina. 3. Ako bi koj stranac iz odaljenih miestah došao stanovati na rečeni otok, biti će prost od rečene daće kroz četiri godine. 4. Svakomu je slobodno doći i otići kad god hoće. 5. Svaki koj bez odvetka umre može svoj imetak ostaviti komu hoće. 6. Na božić, na duhove i na dan svih svetih imadu stanovnici donieti dar banu ili njegovomu kastelanu ozaljskomu, a taj dar ima sastojati iz jednoga teleta (pecus pascuale) jedne ovce, dvadeset kokoših i 200 hlebacah kruha. 7. Dohodak od mesarine i u miestu od brodarine na Kupi, ostaje obćini. Isto tako biranje svećenika, kao i svake godine glavara obćinskoga (Villicum), koj ima voditi sve pravde i tužbe i suditi vrhu svega, osim vrhu kradnje, ubojstva, paleža, et ferrum potenciale (kazni usianoga gvoždja) o kojih zloćinih suditi će glavar zajedno s obćinom; globe imadu platiti dvie trećine banu, a jednu za sebe zadržati. 8. Za zločin ubojstva ima ubojica platiti sudu dvie marke za sud, a s protivnikom nagoditi se. Napokon propisana bi daća što su plaćali stanovnici banu u ime trgovine, kao n. p. za jedan voz robe, izvan sukna, osam dinarah; za jedan teg konjski, dva dinara, ako bi pako nosio sukno, osam dinarah. Od vola jedan dinar, od sukna koliko jedan čovjek nositi može 4 dinara. Od svinje do Martinja pol dinara, po Martinju jedan dinar. Za svaku haljinu ili odieću što se prodaje, jedan dinar, a za sve druge malenkosti po starom običaju.
Ovu „magnu cartu“ ozaljsku potvrdi g. 1349 i Nikola od Seća ban čitave Slavonije, a zatiem s njekimi dodatci oko g. 1370 kralj Ljudevit, g. 1433 knezovi Ivan, Nikola i Stiepan Frankapani, a 1623 izdade ju u prepisu kaptol začesanski.
Početkom XlV. vieka bijahu u Ozlju jur dvie župe, te se godine 1335 spominju župnici Leonardo od svih svetacah i Ivan od sv. Vida, kao rectores Ecclesiarum et plebium de Ozel.
Kraljevskim gradom ostade Ozalj sve do godine 1398. Posliednji njegov kraljevski kastelan bijaše njeki Grgur, kojega listine g. 1395 spominju. Višerečene godine 1398 založi kralj Sigismundo, bivši kraljevski grad Ozalj bogatomu knezu krčkomu, senjskomu i modruškomu Nikoli, sinu Ivana i njegovoj materi Ani, grofici Celjskoj od Ortenburga za 17,000 zlatnih dukatah. Ali jur sliedeće godine izkupi ga dne 27. veljače od ovih i založi ga iz nova za 24,000 dukatah Katarini udovi Stjepana kneza krčkoga i modruškoga, brata Ivanova a strica Nikolina, pod uvjetom, da ga može izkupiti kad god bude htio, položivši novce.3 Ali doskora predade ga isti kralj Sigismundo konačno rečenomu knezu Nikoli za 42,000 dukatah na viečna vremena, premda je kralj u ime potvrde iste prodaje i godine 1412 naknadno primio od istoga kneza jošte 3000 for., te je tekar ove godine knez Nikola zakonitim putem po kaptolu zagrebačkom u posjed uveden.4
Na taj način dodje Ozalj grad pod vlast silnih i bogatih knezovah krčkih, nazvanih jur u ono doba Frankapanah, te ostane u njihovih rukuh preko dviestotine godinah.
Budući da je knez Nikola godine 1395 od Mikca Prodanića, sina Akuša bana, a unuka Mikca bana, kupio bio grad Ribnik, te su od onoga vremena podložnici ribnički i ozaljski prestali bili davati dužnu desetinu biskupu i kaptolu zagrebačkomu, to se godine 1410 prituži kaptol zagr. samomu kralju na kneza Nikolu i njegove podložnike, na što ovaj g. 1411 dne 4. listopada u Ozlju gradu pred izaslanici kaptola, svomu puku strogo naloži, da obične desetine opet platjati ima. Pet godinah kasnije (1416) podigne kaptol zagrebački opet radi uzkraćenja ozaljske i ribničke desetine proti Nikoli Frankapanu tužbu na kostničkom obćenitom crkvenom zboru, na što isti zbor naloži opatu cistercitah zagrebačkih od sv. Marije, da istragu proti knezu povede, i ako bi potrebno bilo radi toga izobćiti ga, da to prije zboru prijavi.
Godine 1422 osvoji Nikola knez sa svojimi ozaljskimi kastelani na silu 25 selišćah u Pribiću od Pavla Balde i njihove braće, našto kralj Sigismundo zapovjedi tadašnjemu banu Dionižu Marcaljskomu i sudcem žup. zagr. da proti Nikoli iztragu povedu.
Ove neprilike s kaptolom i sa sudom bijahu po svoj prilici povodom što je knez Nikola odvažio se prodati Ozalj grad zaživotno svojoj ženi Doroteji, kneginji od vlaške Gorice i Koruške; a kad on godine 1432 dne 26 lipnja kao ban hrvatski umre, pripane izmedju njegovih devet sinovah, grad Ozalj najstarijemu sinu Stjepanu, i ovoga bratu Bartolu, kojemu Stjepan kao ban hrvatski i vlastnik drugih velikih imanjah, zajedno s gradom Brinjem, predade upravu grada Ozlja.
Kao ozaljski suvlastnik darova knez Bartol Frankapan dne 10. kol. 1433 u Ozlju gradu njeka pasišća oko rieke Dobre svojim kmetom Ješkovljanom, a godine 1437 dne 3 svibnja, žirovna izpasišća purgarom slobodnoga trga ozaljskoga. Godine 1456 dne 15 srpnja potvrdi isti Bartol u Ozlju gradu pavlinom sv. Nikole na Gvozdu njeka darovanja Katarine udove kneza Stjepana, zatim Ivana župnika svesvetskoga u Ozlju i Matka Grebrića župnika gojmerskoga. U Bartolovo vrieme bijaše g. 1474 kastelanom ozaljskim Matija Dominić. Godine 1481 dne 1. ožujka darova s nova kralj Matijaš Korvin gradove Ozalj, Ribnik, Dubovac, Zvečaj, Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Vinodol (Novi) Drivenik, Klipac, Plaški, Vitunj i Modruš, Stjepanu Frankapanu i njega sinu Bernardinu.
Po smrti kneza Stjepana primi vladanje ozaljsko njegov sin Bernardin Frankapan, bogati i silni vlastelin onoga vremena, koj na svoju ruku sklapaše saveze s njemačkim carem, kao s Mletčani i napuljskim kraljem, vodeći opet na svoju ruku rat proti kralju Matiji Korvinu, proti Turčinu i proti Francezom u Italiji. Postavši tastom sina kralja Matije, Ivana Korvina, poveća znatno svoju moć i silu, umiri snažnom rukom razmirice svoje porodice, i uzpokori svakoga koj se proti njemu podignu. Uredivši znatno velika svoja vladanja,5 vodeći neprestano silne bojeve u domovini i izvan nje, a proganjajući svakoga koj bi se proti njegovoj sili podizao, umre oko g. 1533, bivši rodjen g. 1456 i ostavši do smrti, kao i sin mu Krsto, ljut neprijatelj Ferdinanda od Austrije.
Kao vlastelin ozaljski podade Bernardin dne 1. svibnja 1479 u gradu Ozlju svim purgarom ozaljskim dozvolu, da mogu zidati kuće u drazi pod gradom Ozljem.6 G. 1495 zamieni s Jurjem Fabijanićem ozaljska imanja Stative i Tlačne za gradić Klinč i za sela Stubal i Slapci u modruškoj županiji.
Dne pako 20. travnja 1498 u Modrušah potvrdi Valentinu Hotkoviću darovanje Vukšina Šipka, u pristojanju grada Ozlja.
Godine 1511, spominje se još za života Bernardinova kao vlastelin grada Ozlja Stjepan Frankapan unuk Bernardinov, a sin Feranta ili Ferdinanda sina Bernardinova i Marije Brankovićeve, kćeri Ivana Despota srbskoga. Rečeni Stjepan mogao je onda imati jedva pet godinah, budući da ga još godine 1529 listine spominju kao malodobna. Pod ovim Stjepanom nemože se dakle razumjevati Bernardinov otac, jer se ovaj u jednom glagolskom spomeniku jur god. 1485 kao pokojni spominje. Od rečenoga Stjepana izdana je u njegovom gradu Ozlju spomenute godine 1511 dne 22 srpnja listina za turske uskoke Mikulu Radičića, Fabijana Vlašića i Petra Bendekovića, koji bijahu sa svojom družinom pred turskom silom s on kraj Bišća, iz mjesta Vrkonja na ovu stranu pribjegli, te u vladanju ozaljskom okolo Pribića od Frankapana naseljeni.7
Isti Stjepan Frankapan založi u gradu Ozlju dne 27 travnja 1541 grad svoj Svarču sa svim imanjem Dragasića za 2000 dukatah bratji Ivanu i Stjepanu plemenitim Gusićem Turanskim za vjernu službu ku su „činili njemu u sirotinstvu, i u njegovoj mladosti.“ Pri tom zalogu zadrža Frankapan za sebe jedino bir i stražu kmetovah.8
Nu čini se, da se rečena dva brata Gušića, niesu mnogo brinula za odgojivanje Stjepanovo u vrieme njegova „sirotinstva i mladosti“, jer mladi Stjepan Frankapan, prem da je po ranoj smrti svoga otca Feranta i svojih stricevah Matije (†. oko 1518) i Krsta slavnoga junaka i vojskovodje (pao kod Varaždina 1529) nasliedio sav imetak svoga djeda, i prem da bijaše stavljen pod posredno skrbničtvo samoga kralja Ferdinanda I. nije ipak ni malo odgovarao zvanju svoga visokoga roda, niti trošku svoga odhranjenja. Po naravi veoma lahke ćudi, a po krvi žestok, silovit i osvetljiv, počinio je koješta u svojoj žestini, o čemu se je kasnije ljuto kajao.
Jur godine 1541 potuži se kaptol zagrebački kod kralja Ferdinanda I. kako je Stjepan Frankapan Ozaljski, po naputku svoga dvoršćaka Jurja Gušića, sa svojimi ljudmi iz Ozlja navalio na kaptolsko mjesto Petrovinu, i na turski način harao, palio, plenio i proti istim ženam i djetci okrutno postupao. Na ovu tužbu naloži kralj tadašnjemu banu Petru Kegleviću, s pismom iz bečkoga Novoga Miesta od 19. Veljače 1541, da strogu istragu proti Ozaljskomu povede. Nu ta istraga nije imala željena uspjeha, jer Stjepan Frankapan imao je silnih zaštitnikah u visokom plemstvu hrvatskom, ter je doskora sklopio tjesno pobratimstvo sa još silnijim i žešćim od sebe knezom Nikolom Zrinskim, kasnijim junakom Sigetskim. Obvezavši se oba ova pobratima, i oba krvna neprijatelja kaptola, da će se odsele smatrati kao da su od jednoga plemena i od jedne krvi, i da će sav svoj nepokretni imetak kao zajedničko dobro smatrati (se se mutuo ac alternatim in universis dominiis, castris etc. in fratres adoptivos et condivisionales, ac si ab uno alvo seu stipite et propagine progeniti essent procreati, jure perhennali recepissent ac acceptassent.9
Što je lahkoćudnoga Stjepana Frankapana Ozaljskoga nukalo na to, da s Nikolom Zrinskim toli koristno za ovoga nagodbu načini, to razjasnjuje dvorski sudac Tomo od Nadažda u jednoj listini od 13. srpnja 1550, pisanoj u Zagrebu, u kojoj sviedoči: da je Stjepan Frankapan ovu nagodbu sklopio iz zahvalnosti prema Zrinskomu, koji je u vrieme Stjepanova sirotinstva, kada su njeki nezdušni njegovi štitnici skoro sav njegov i njegove sestre Katarine imetak razgrabiti htjeli, uprav otčinski za ove sirote se zauzeo, i njih proti bezobraznim napadačem i grabiteljem branio.
U jos tjesniji savez dodje Stjepan s Nikolom Zrinskim, kad ovaj njegovu sestru Katarinu godine 1544 za suprugu uzme i s pozivom na višerečeni ugovor, odmah i posjed njekih frankapanskih dobarah u svoje vlastite ruke, i to u ime svoje supruge primi. Medju ovimi imanji bijaše glavno mjesto grad Ozalj, u kojem se Zrinski sa svojom suprugom odmah i nastani.
Bivši Nikola Zrinski sada jur banom, i obogativ se silno imanji Frankapanskimi, poče još okrutniju osvetu tjerati proti svojim neprijateljem, osobito proti kaptolu zagrebačkom, koj se dne 22. prosinca 1544 prituži radi toga kralju Ferdinandu, govoreći; da neima okrutnosti koje Zrinski proti kaptolskim ljudem počinio nebi bio, (nullum esset crudelitatis genus quod non exerceret in Capitulares. Tantam a Christiane homine crudelitatem nunquam factam in regno Christiani principis) i da im napokon nestoji više do toga, dali haraju i robe Turci ili Zrinski nesretnu zemlju, koja i tako nemože više od koristi biti, budi caru, budi državi, budi crkvi10
Zrinski i Frankapan sklopiše istinabog takovu zajednicu, da će sva zajednička imanja skupno uživati i upravljati, ali kako to u svietu obično biva, da u sličnih zajednicah, silniji mudriji i lukaviji uvjek nadvlada slabijega, ludjega i lahkovjernoga; tako se zbilo i sa Stjepanom Frankapanom, koji je do skora po Zrinskom lišen bio svih svojih gradovah, i prem da su oba zajedničara, nazivala sve gradove svojima(ili našima) to je ipak u istinu sám Zrinski svima gospodovao, nagradjivajući sa pristojališći frankapanskih gradovah svoje vierne sluge i prijatelje, i stanujući i zapovjedajući u frankapanskih gradovih, kao u pravoj i jedinoj svojoj vlastitosti.
U Ozlju gradu nalazim Nikolu Zrinskoga odmah g. 1544, gdi je dne 25. lipnja zajedno s Frankapanom primio u svoju službu Vlahe s Prilišća i Rosopajnika, podjelivši jim njeke pravice. Zatiem 1546 dne 20. lipnja kad je Ambrozu Gregorijancu kastelanu svoga grada Lukavca darovao imanje Pobrežje i njeke zemlje kod ozaljskoga Trga. God. 1547 kad je Jurju Grabucu i njega sinu Ivanu za vierne službe darovao imanja Hrastje i Verhovec u vladanju grada Ozlja. Godine 1549 dne 20 veljaće, kad je pisao kaptolu zagrebačkom da je pripravan platit jim desetinu, radi koje su ga, tužili kraljevskomu namjestniku i ostalim kraljevim savjetnikom, ali da neima novacah. Zatiem godine 1551 dne 23. siečnja, kad se tužio dvorskomu sudcu Tomi Nadaždu na svoga svaka Stjepana Frankapana. Napokon godine 1556 kad je u Ozlju sagradio novi dio grada itd.
Medjutim je zajednica zrinsko-frankapanska doživila onih posljedicah, koje mogaše svaki pametan čovjek lasno predvidjeti. Stjepanu Frankapanu dozlogrdi bratinska nagoda iza kratka vremena te on načini g. 1550 s Nikolom Zrinskim pred ovoga prijateljem i dvorskim sudcem Tomom Nadaždom novu nagodbu, uslied koje predade on Zrinskomu, kao dio svoje sestre, gradove Ozalj, Dubovec, Grobnik, Bakar i Hrelin, a za se zadrža gradove Tržac, Modruš, Ogulin, Lukovdol, Plaški, Jesenicu, Tovunjskupeč, Ribnik, Novigrad, Skrad, Ključ, Lipu, Zvečaj, Drivenik, Grižane, Bribir i Novi. Ali ni ova nova nagodba nebijaše Frankapanu po ćudi, te se on još iste godine potuži pri kralju Ferdinandu, na nečuveni i nebratinski način, kako je Zrinski prigodom nagadjanja postupao s njime. Medju ostalima navede: da je Nikola Zrinski odmah kad se oženi s Katarinom Frankapankom, sva imanja Stjepanova u svoje ruke primio, koja kad Stjepan natrag zahtjevaše, povrati mu u smislu nove nagodbe samo ona, koja ležeća na krajini turskoj, nikakove dohodke nenose, a gdje bijahu mastniji dohodci one zadrža za sebe. Na ovu tužbu podieli kralj Ferdinando u Augsburgu dne 7. prosinca 1550. strogu zapovied Zrinskomu, neka sa svojim svakom bratinski, kao bližnji rodjak postupa, te imanja njegova na uživanje mu predade.11
Uslied ove zapoviedi potuži se Zrinski u pismu pisanom u Ozlju dne 23. siečnja 1551, svomu prijatelju Tomi Nadaždu, „u kojega je imao najveću vieru na čitavom svietu,“ (jer bijaše dvorski sudac,) kako je kratke pameti njegov svak, i kako je obćeći s prostaci neotesano i hajdučki počeo živiti, zaplienivši kradomice njeki gradić Žitomirskoga plemića, koj se pri njem kao svom banu na Frankapana pritužio bijaše.
Izmedju višerečenih gradovah zapisa Stjepan Ozaljski g. 1553 svojoj ženi Katarini, kćeri Ivana Josipa Baruna od Eckha i Hungerspaha, grad Ribnik, sa svimi pristojališći, u ime miraza od 3000 for., što ga je sa sobom doniela bila. Negledeći na nagodbu živio je i nadalje u gradu Ozlju, založiv godine 1555 imanje Oberh Pavlu Klariću od Vrhrike za 290 zlatnih forintah, nastavivši nasilja svoja po različitih stranah zemlje, kao g. 1559 proti I. Oršiću od Gorice; te je radi jednoga povećega zločina, što ga bijaše počinio Ladislavu Kerečenju i njega sinu Krstu, kao što i Ivanu i Krstu Vragovi ću Marijašavačkomu, odsudjen bio g. 1558 na gubitak glave i imetka. Za moći nagoditi se sa svojimi protivnici, morao je od svoga tasta Baruna Ecka pozajmiti 2000 zlatnih forintih.
Medjutim čini se da je vrieme, nakon više rečene nagodbe, diobe i tužbe, stara dva pobratima Zrinskoga i Frankapana u bližji savez dovelo, jer neima pismena dokaza, da bi se kasnije medju sobom progonila bila. Nakon smrti Katarine Frankapanke, žene Nikole Zrinskoga, načiniše dapače godine 1562 višerečena dvojica novu nagodbu pred tadašnjim nadvornikom Tomom Nadaždom, kojom Stjepan Ozaljski gorepisane gradove, pripadajuće na dio pokojne sestre Katarine, za pravu vlastitost Nikole Zrinskoga i njegovih sinovah Jurja, Krsta i Nikole priznade, te ujedno dozvoli: da i sve ostale njegove gradove isti knezovi Zrinski zajedno š njime, dok bude živio, vladati mogu, a po njegovoj smrti da imadu njima sasvim pripasti. U nagodbenoj listini navadjaju se potanko i pristojališća grada Ozlja sa svojimi miesti i imanji, koja bijahu sljedeća: Vrhovci gornji i dolnji, Pobrežje, Krašići, Pribići, Kupčina, Šipakova cesta, Vokšin šipak, Hrnetići, Orlje, Novaki, Nabrodu, Zadobanje, Pomašnica, Zavrt, Grdun, Piščetki, Erjavac, Hrastje, Leškovo, Oštri vrh, Zenkovci, Poljica, Krašavinci, Brlog, Vivodina, Korušci, Prekrižje, Trg, Zorkovci, Levkuši, Slapno i grad Dubovac zajedno sa sudčijama Gaz, Jelža i Svarča.12
U smislu ove nove nagodbe izdao je iste g. 1562 Nikola Zrinski, kao meštar tovarni kah, pismenu dozvolu vrhu darovanja imanjah Trbuhovca i Stankovca u vladanju grada Ribnika, koja bijaše darovao Stjepan Ozaljski Ivanu Lenkoviću, zlatnomu vitezu i pokrajinskomu generalu u Hrvatskoj i Slavoniji.
Iza slavne smrti Nikole Zrinskoga u Sigetu gradu (1566) koj u svojoj oporuci sva svoja dobra ostavi svojim sinovom Jurju, Krstu, Nikoli i Ivanu, imali su ovi sinovi nove neprilike poradi gradovah predanih po Stjepanu Ozaljskomu porodici Zrinskoj; jer dne 21 listopada 1567 stiže naredba od kralja Maksimilijana, kojom ovaj darovanje diela Katarine Zrinske učinjeno od strane Ozaljskoga, zakonitim neprizna, iz toga razloga, što je Stjepan jedini i posliednji od ozaljske grane Frankapanah, te po njegovoj smrti mnoga imanja kraljevskomu fisku pripasti imadu. Nu pošto je Juraj Zrinski, najstariji sin Nikolin, novu podnio molbu na kralja Maksimilijana za potvrdu darovanja Stjepanova, pozivajući se na zasluge i junačku smrt svoga otca, čini se, da vlada proti istomu darovanju nikakovih odličnih korakah poduzela nije. Ali s druge strane podignu se novi protivnici proti sinovom Nikole Zrinskoga, i to njihove sestre: Katarina udova Franje Turza od Betlemfalve, Barbara žena Aleksija Turza, Margareta žena Nikole Drugeta Homonskoga i Dorotea žena Baltazara Baćana,13 koje počeše tražiti dio od Ozlja, Dubovca i ostalih gradovah svoje matere Katarine Frankapanke. Neobzirajući se mnogo na zahtievanja svojih sestarah, upotrebiše u to doba braća Zrinska Juraj, Krsto i Nikola nepriliku, u kojoj bijaše Stjepan Ozaljski još uvjek radi počinjenih Kerečenjem i Vragovićem nasiljah i glede izrečene odsude na gubitak glave i imetka. Braća Zrinska priskočivši mu naime u pomoć, platiše novčanu globu i vraždu, te ga izbaviše od svih progonah; na što im Stjepan g. 1570 darovnim listom na vječna vremena darova svoje gradove: Ozalj, Ribnik, Novigrad, Dubovac, Maču, Gredu, Zvečaj, Skrad, Lipu, Ključ, Jesenicu, Plaški, Modruše, Ogulin, Vitunj, Severin, Grobnik, Tržac, Bakar, Hreljin, Drevenik, Grižane, Bribir i Novi, kao i imanja Moravice, Brod, Gerovo i Ozivnicu.14
U ovo doba stanovahu braća Zrinska često u gradu Ozlju, te izdavahu tu razne listine, darivajući vierne sluge svoje i svoga otca.15 Protjeraše takodjer kraljevske povjerenike, koji 1572 za stran njihovih sestarah dodjoše na ovrhu u grad Ozalj i u ostale gradove Katarine Frankapanke.
Medjutim primaknu se starost Stjepanu Ozaljskomu, on poče misliti na smrt i načini godine 1572 na veliki četvrtak, valjda u velikoj pokori, svoju posliednju oporuku, pisanu na hrvatskom jeziku, i potvrdjenu sa osam pečatah.16 Ovom oporukom ostavlja on s nova sva svoja dobra nećakom si Jurju, Krstu i Nikoli knezovom Zrinskim. Ali prem da je Stjepan Frankapan još g. 1573 vrlo bolestan ležao u gradu Brezovici, gdi ga je na trošak Zrinskih liečio nieki liekar Čelniković, kojemu kasnije Stjepan jedno ozaljsko imanje darova, to je ipak život njegov trajao na njegovu nesreću još njekoliko godinah i tako doživi on pod svoju starost vrieme, kad ga banski sud iznovice na gubitak glave i imetka odsudi. Uzrok bijaše i opet njegova žestina i prem topla krv, koja ga još godine 1564 natjera na zločin, koji se je imao svakako kazniti, ako i ne baš po duhu onoga vremena glavom i imetkom. Stjepan zapoviedi naime tada svojim ozaljskim ljudem: plemenitomu Ivanu Lipšinoviću, Petru Budišiču i Pavlu Kovačiću, da oružanom četom navale na Barilović grad, svojinu Gašpara Barilovića, te da ga osvoje. Izaslanici izvršiše točno zapovjed svoga gospodara. Osvojivši grad, zarobiše Gašparovu majku Uršulu i sestru mu Anu; porobiše sve što nadjoše, iste ženske odieće i dragocienosti, ubiše okrutno gradskoga provizora Blaža Gjurajića, i porušiše dvie kuće, što stojahu pred gradom. Kad godine 1575 banovi Juraj Drašković i Gašpar Alapić izrekoše sud da za rečeno bezzakonje Stjepan Ozaljski glavu i imetak izgubiti ima, nemogahu ovoga dugo dobiti u svoje ruke, dok Stjepan slučajno nedodje u grad Brezovicu na pohode Krstu Mrnjavčiću i Baltazaru Gregoriancu, kamo poslaše banovi dne 8. veljače 1576 svoje izaslanike Ladislava Bukovačkoga od Bukovja, podbana, kao vodju, a Gavra i Stjepana Taha Susedgradskoga, Krsta Oršića Slavetičkoga, Gavra Babonosića i Petra literata Cernkovečkoga kao sviedoke, da Stjepana uhvate, što oni i učiniše. Ali braća Zrinska Juraj i Nikola priskočiše mu opet u pomoć, načiniše s Gašparom Barilovićem, svojim tadašnjim kastelanom i starim slugom kuće Zrinske, nagodbu radi učinjene štete i uvriede, te mu obećaše za primljene štete i uvriede odštetu od 12,000 for. ako Ozaljski u to privoli. Ovaj bivši stavljen u tolikoj nezgodi, pristane uz nagodbu, i predade za rečenu svotu od 12,000 for. u zlatu sva svoja dobra rečenoj braći Zrinskoj na viečna vremena, tražeći od njih jedinu milost, da ga do smrti hrane.
Na taj način dodje Ozalj s ostalimi gradovi ne samo putem nasliedstva, nego i putem kupa na porodicu Zrinsku, koja se godine 1577, kad Stjepan Frankapan Ozaljski umre, uzprkos kraljevskim naredbam i protivljenju kraljevskoga fiska, via facti u posjed postavi i u posjedu ostane, neobzirajući se na kraljevske naredbe, ni na sudbene izreke, ni na pokušavane ovrhe, (1577 — 1593) nagodivši se jedino s Gašparom, Nikolom i Jurjem Frankapani Trsačkimi i odpustivši im gradove Novigrad, Zvečaj, Lukovdol ili Severin i Novi na moru. Ovu jedinu nagodbu potvrdi napokon g. 1581 kraljevski namjestnik u Ugarskoj i biskup jegarski Radec, te po njegovu nalogu bjehu braća Zrinska u posjedovanje od 21 grada i pet povećih miestah zakonito po kaptolu zagrebačkom uvedena. — Godine 1582 mjeseca prosinca pozdravi prvikrat turska četa, na broju oko 800 glavah, Ozalj grad i njegovu okolicu. Čuvši to Karlovčani, poslaše kapitana Adama Eichelberga sa 200 konjikah, koj 9. prosinca kod Ozlja Turke sretno potuče. Kratko vrieme zatim pade isti Eichelburg s mnogimi od naših vojnikah, u drugoj bitki s Turci kod istoga Ozlja. Višerečene godine 1583 predade takodjer Juraj Zrinski, kao vlastnik ozaljski, grad svoj Dubovac nadvojvodi od Austrije Karlu za vojničku krajinu, kojoj prodaji protuslovi sudbeno Jurjeva sestra Doroteja Zrinska, supruga Baltazara Baćana.
Po smrti Jurja Zrinskoga (†1603) sina Nikole Sigetskoga, preuze vladanje Ozaljsko njegov stariji sin Nikola, koj se bijaše uprav povratio iz Njemačke, bivši onamo s nadvojvodom Matijem od Austrije odveden po Gašparu Starčaju, dvoršćaku ozaljskom, u nauke. U prvo vrieme ovoga novoga gospodara bijaše kastelan Ozaljski Ivan Zmajilović, koj se u suvremenih hrvatskih listinah često spominje. Sam gospodar Nikola, pošto se zaruči s Anom Nadaždijevom, bijaše revan prijatelj viere protestantske, kasnije se oženi s Jelisavom Seći od Rimaseća, koja bijaše takodjer naklona novoj vieri. Za vrieme Nikolina vladanja bijahu mnogi njegovi vierni sluge i prijatelji nagradjeni s pristojališći ozaljskimi i ribničkimi, tako: g. 1605 Petar Baljardić s imanjem u Pribiću, g. 1607 Stjepan Tompa sa zemljami u Lipniku, Brezniku i Bratovancu, g. 1610 Juraj Dovolić i njegova žena Jelena Križanićeva, sestra slavnoga Jurja, s imanjem Brezov vrh, i sa selišti u malom Brlogu, Duzlincih, Podgradju, itd. Iste g. Maria Tahi s kmetovi u Koruškoj, Slapniku i Kobiliću. God. 1611 Katarina Jankovićeva, udova Franje Vugrinovića, sa zemljami u sudčiji Koruškoj, g. 1615 Sara Semeri udova Ivana Jankovića s imanjem Završjern. Nikola Spišić s kmetovi i vinogradi u Navrhu i Novačkomvrhu, a plemeniti Marko Oršić Slavetički, vieran sluga Nikole Zrinskoga, s imanjem Grdunom. g. 1617. Katarina Janković — Vugrinović s imanjem Lović, g. 1620. Krsto Mrnjavčić podban s imanjem Hrastjem, g. 1621 Martin Mogorić s imanjem Oštrivrh i dolnjim Vrhovcem i Starazićem, g. 1622. Matija Čolnić s kmetovi u Zaloku, Gorniku i Golomvrhu, a Ivan Šubić Peranski s imanjem Tomašnicom. Iste godine Gašpar Janković s kmetovi u Tresčenu, Dubravcu i Zubcih, g. 1624 Toma Mogorić s imanjem Krašić na Kupčini, a Zrinskoga vierni sluga Zöd Gergelj s njekimi zemljami u Krašiću. Iste god. Franjo Desić sa selišti u Pokupskom, u Erdjavcu, i u Metuljevu itd.
Budući da je Nikola Zrinski umro g. 1624 bez odvietka, to je njegova udova Jelisava dobrovoljno predala sva Zrinska imanja njegovu bratu Jurju, prem da je imala od svoga muža zapisanih 50,000 for. na korist istih dobarah, koj zapis ona uništi. Iz zahvalnosti predade joj Juraj 1625 doživotno uživanje Božjakovine, Vrbovca i maloga imanja Grduna u kotaru ozaljskom, što ga je bila sama nabavila. Po Jurjevoj smrti g. 1626. pade Ozalj grad u skrbničke ruke malodobnih sinovah Jurjevih, Nikole i Petra Zrinskoga, i pod neposredno vladanje Nikole Milovca, kojega bijaše još Juraj Zrinski imenovao gubernatorom primorskih i ozaljskih imanjah.
Knezovi Frankapani, po imenu Nikola i Vuk, kasniji tast Petra Zrinskoga, podigoše istinabog iz nova pravdu proti Zrinskim, poradi Frankapanskih imanjah, ali uprav tako bezuspiešno, kao i prije; premda je pravda još g. 1638 neprestano trajala, jer u ono doba zauzimahu se Frankapani za Ozalj grad tim više, čim nikako pregorjeti nemogahu, da jedan izmedju najvećih gradovah njihove porodice u tudjih rukah leži. A pohlepa za ovim gradom naraste još veća, kad se g. 1634 glas po Hrvatskoj raznese, da su u Ozlju u rijekom razvaljenom zidu, osim silnoga blaga Frankapanskoga, našli i bogatu kraljevsku krunu, urešenu dragocienimi kamenji.17 Nu doskora dodje Ozalj ipak posredno u ruke Frankapanske. —
Dne 27. listopada 1641 prihvatile su ponosite zidine grada Ozlja, visoke goste i kićene svatove, koje mladi i liepi knez Petar Zrinski, tadašnji komornik i nasliedni legradski kapetan, iz bližnjih i dalekih pokrajinah, na. svoju svadbu pozva. Tu bijahu izaslanici krunjenih vladarah i republike mletačke, bijahu knezovi, boljari i plemići, kraj gradjanah, dvoranikah, slobodnjakah i kmetovah. Poslie ručka odoše istoga dne svi ti gosti, što na konjih, što na kočijah, u grad Karlovac, da gledaju tamo svečano vienčanje Petrovo s prekrasnom Anom Katarinom kćerju Vuka Frankapana Trsačkoga, generala hrvatske i primorske krajine, kapitana ogulinskoga, gojmirskoga i svih uskokah, kraljeva povjerenika itd.
Po dovršenoj svečanoj svadbi vrate se svi gosti drugi dan 28. Listopada pod večer opet u grad Ozalj, da se tu vesele onako, kako se mogahu bogati boljari hrvatski veseliti u ono doba, kad prastari narodni običaji hrvatski niti u vlastinskih kućah jošte zatrti nebijahu.
Grad Ozalj nije od onoga vremena gledao veće i uglednije narodne svečanosti. Ali ako je štogod istine u onoj pučkoj pripovjesti, koja hoće da se je njeka Frankapanka sa visokih ozaljskih stienah u zdvojenju strmoglavila u ponor Kupe rieke; to je onda pjesnički naš narod, kad je izumio tu priču, doista mogao pomisliti na Anu Katarinu Frankapanku, koja s prvim svojim korakom u ozaljske zidine, baci se u vrtlog čudnovatih zgodah, koje ju strmoglaviše u duboki ponor nesreće, gdje nadje svoju prežalostnu smrtnu propast, zajedno s čitavom porodicom Zrinsko-Frankapanskom.
Ja sam život Petra Zrinskoga i njegove duhovite supruge, o kojoj veli jedan suvremeni pisac: „Mulier civilitate morum elegans, acris ingenio et facundia praestans“ na drugom miestu malko obširnije opisao,18 ovdje neka bude dakle dosta rečeno, da je Petar, kad se je g. 1649. sa svojim bratom Nikolom dielio, dobio u dio grad Ozalj, da je g. 1653 oslobodio svoje kmetove iz Gerovca, pristojališća ozaljskoga, oprostivši ih od rabote i tlake i načinivši od njih slobodnjake. Da je poput svoga strica Nikole podjelio mnoga pristojališća ozaljska, kao mala imanjića, medju svoje sluge i prijatelje. Da je potvrdio i nadario pavlinski monastir u Sveticah, na brdu Smolči kod Ozlja, kojega bijaše g. 1627 njegov skrbnik biskup Domitrović utemeljio; i da je u gradu Ozlju često stanovao, kao i njegova supruga Ana Katarina, koja je još 23. veljače 1670 izdavala ovdje slobodna i vesela pismene naloge na svoga ozaljskoga prefekta Krsta Zmajilovića,19 dočim je jur 14. travnja iste godine čamila kao jadna tamničarka u vlastitom svom gradu Čakovcu, pod strogom zapovjedju generala Špankaua.
Još prije nego li bijaše Petar Zrinski utamničen, izaslana bi dne 24. ožujka 1670 po nalogu tadašnjega dvorskoga sudca i tajnoga suurotnika Frana Nadažda, osobita kraljevska komisija na sva imanja zrinska, koja je imala izpitati, da li su imanja braće Nikole i Petra Zrinskoga bila ikada razdieljena, ili su bila vazda skupna. Sviedočanstvo 40 saslušanih sviedokah potvrdi, da bijahu sva imanja medju dva brata razdieljena, a naročito kaže se, da je vladanje ozaljsko, ribničko i brodsko na dvoje razpolovljeno bilo.20
Ovo sviedočanstvo i pismena dioba, koju učini g. 1665 Petar Zrinski s udovom svoga brata Sofijom baronicom Löblovom, prisili kr. komoru po silovitoj smrti Petra kneza Zrinskoga (1671) da polovicu vladanja ozaljskoga morade predati nasliedniku i sinu Nikole Zrinskoga, Adamu, dočim Petrova polovica spane pod kraljevsku požunsku komoru, koja za svojega prefecta posla u Ozalj Jurja Kukuljevića inače Bassana od Sakcia, vlastelina stelničkoga, koji je zajedno upravljao sa svimi primorsko-fiškalskimi dobri Zrinsko-Frankapanskimi, iza kako su ova dobra težkom mukom iztrgana iz rukuh kojekakvih vojničkih zapovjednikah i povjerenikah.
Za vrieme rečenoga prefekta budu godine 1673 popisane sve pokretnine u gradovih i imanjih Zrinsko-Frankapanskih, koje kr. komora u provincijalnoj Hrvatskoj posvoji, a poimence u Medjumurju s Čakovcem, Turnišćem, Kraljevcem, Štrigovom i Legradom, zatim u Božjakovini, Šestini, u dvih kućah u Zagrebu, u Lomnici, Hrastju, Turnu, Ozlju, Berlogu, Ribniku, Novom gradu, Gomirju, Bosiljevu, Severinu, Brodu, Čabru i u njegovih gvozdenih rudah, Grobniku, Bakru, Novom i Vinodolu.21
Prem da se iz ovoga inače veoma zamašna popisa vidi, da su u ono doba svi rečeni gradovi, što se unutarnjega uresa tiče, jur posve oplienjeni bili, neće ipak s gorega biti, ako po ovom popisu predstavim tadašnju sliku grada Ozlja.
Grad Ozalj, u kojega je vodio diživi most na gvozdenih lancih, bijaše sagradjen na dva poda. Gornji pod, u kojem tada udovica Nikole Zrinskoga stanovaše, sastojao je iz velike dvorane s velikimi dvokrilnimi vratmi i velikim okruglim stolom, koj se je mogao pretvoriti i u četverouglasti; zatim iz manje dvorane, s podugačkim stolom, sedam drvenih stolicah, velikom pećju i jednimi povećimi, a drugimi manjimi vratmi, na kojih nebijaše ključanice. U prvoj sobi sa tri prozora, kraj dvorane, bijahu dva turska saga malko poderana, dva stola, jedan kožnati stolac sa zaslonom, sedam drvenih stolicah, prostrana peć, i jedan perlin (?) s posudom (anfora) od majolike.
U komori kraj ove prve sobe bijaše maleni stol, sa dva mala stolčića i dvie postelje, izpred ove komore bijaše malo predhižje u kojem visjaše 15 mrežah, za lov ribah. U drugoj povećoj sobi bijaše malen podugačak stol, dva stolca, jedan ormar, jedna postelja i uložnica za ocat s rešetkami. U trećoj sobi starice (Vetulae), po svoj prilici služkinje, bijaše stol sa dva mala drvena stolca, stari ormar, tri postelje i jedan željezni sviećnjak Uz ovu sobu bila je kuhinja. U četvrtoj sobi nalazio se još stari turski sag, podugački stol s jednim kožnatim i 5 drvenih stolacah, novi peharni stol (abacus seu Pohár-szék) i jedna nova postelja. U petoj sobi gdi je stanovao prefekt, jedan turski sag, jedan stol s jednim stolcem, jedan crni pisaći ormar (cum suo Schreibtrigl), jedna postelja i jedna puška karabina. U dvih komorah starice (služkinje, Vetulae) množina kojekakova drvena pohižtva, potrebna za gospodarstvo, s platnom, kudeljom, stare mreže, sir, maslo itd.
Na dolnjem podu u većoj dvorani, koju je kneginja udova uživati mogla, bijaše šest prozorah sa železnimi rešetkami bez ikakove sprave. U zapuštenoj do nje kapeli, s novimi vratmi, počivaše samo jedna drvena čaša, na porugu onih crkvenih dragocienostih, koje negda ovdje sahranjene bijahu. U prvoj do dvorane sobi, bijaše jedan stol sa tri drvena stolca, jedna postelja, a prozor sav razlupan.
U drugoj sobi sa dva razlupana prozora samo jedna peć i mali stolčić. U trećoj sobi ništa. U četvrtoj sobi sa dva prozora jedna škrinja za nuždu (nužnik) i jedna potrta kožnata stolica. U petoj sobi podugački stol sa dva stolca, dvie postelje, jedna stara slika, stari ormar, prosta škrinja i dosta oštećena peć. U šestoj sobi dva liepa stola za igru (Tabulae commodae) jedan veći drugi manji stol, jedan stolac, tri škrinje od kojih bješe jedna potrta, jedan ražanj s kolesi, (verua cum rotis), železno nakovalo, dva železna bata, pet klešćah, čavli, klini, stakla za prozore itd. U oružnici sa dvoja vrata ostade samo jedan stol. U kapeli razi zemlje počivaše 6 lopatah, 158 funtih želieza, na oltaru velika slika, a kraj zida podugačka prostrana stolica.
Osim toga bijaše u gradu razi zemlje soba za pekara, druga soba za meso, kuhinja gore i dole, soba za računovodju. U kuli tamnica sa železnim lancem, uz koji su prikivali tamničare. Osim toga bijaše žitnica i kuća za živad. Izvan grada stajaše kula, a pred prvim i vratmi grada soba sa stolom i drvenimi dviemi klupmi, s pećju i dva mala prozora. Zatim sliedjahu dvie male kućarice sa dvoja vrata. Zatim velika gradska vrata i tri staje, svaka za 20 do 25 konjah, jedna kolnica i kovačnica.
Osim naznačenih stvarih ostavi komora u Ozlju gradu kao inventar još 3 pokrivala, 9 zaslonah za stienu, od zelena i žuta damaska, ali već poderana i zamazana; zatim 16 takovih zaslonah od crvene i žute svile (tafeta) kao i više zaslonah šarenih i belgijskih od svile i vune. Jednu frankapansku zastavu od modra damaska. Jednu Kornetu (Cornetha) od srebra (argento leonino). Dvie velike i 6 malih pušakah njemačkih, jednu veću i tri manje puške iz Tešina. Tri velike zastave od crvene svile, jedan želiezni štit, jedan pozlaćeni mač, pet pardusovih (Panterovih) kožah. Devetnaest turskih i perzijskih sagovah, do dvadeset turskih svilenih i suknenih pokrivalah (poplunah) za postelje i za stolove. Dva zobunca, jedan od crvena baršuna bez putacah, okrajakah i ruba, a jedan od svile podstavljen pamukom proti udarcu mača. Stara turska i njemačka sedla obšivena srebrom i zlatom. Do dvadeset mačevah, pet zastorah svilenih a obšivenih zlatom, tri pozlaćene svietionice, zrcala s drvenimi okviri, želiezne narukve vojničke pozlaćene. Mali čadori itd.
Još bijaše izvan grada dobro sačuvana kapela sv. Antuna od Padove, u kojoj bijaše dohranjena sva crkvena sprava, medju ostalim dva srebrna pozlaćena kaleža, srebrna slika Marie od Loreta, urešena lančići od mletačkoga stakla, mala kruna s dragim kamenjem, tri slike itd. a pred kapelom bijaše žrtvenik sa slikom sv. Katarine i s kamenitom posudom za posvećenu vodu. Valja mi napomenuti da je u ozaljskih pivnicah ležalo tada do 600 vedarah vina.
Deset godinah bijaše s komorom zajedno suvlastnik Ozlja grada posliednji Zrinski Adam, kr. meštar konjušnikah, veliki župan saladske i šumske županije, kapetan medjumurski i legradski itd. koj kao zapovjednik jedne regimente, u boju s Turci kod Slankamena g. 1691 pade, na što komora gradačka, kriepoštju darovnice cara Leopolda I. od g. 1692. i drugu polovicu Ozlja zajedno s Ribnikom i sa svimi primorskimi gradovi Zrinskoga pod svoju upravu uzme; niti je proti tomu pomogla štogod lukavost Ivana Androke zakupnika dobarah Adama Zrinskoga, koj komisare komorske pismeno nalagà, da je udova Zrinskoga, grofica Maria Katarina Lamberg, noseća i da može dobiti sina, što se medjutim obistinilo nije.
Odmah po smrti Adama Zrinskoga podigoše se odvietci porodice Zrinske po tankoj krvi, a medju njimi g. 1700 grof Adam Baćan, ban hrvatski, kao potomak Dore Zrinske, kćeri Nikole Sigetskoga i Julijana Rakocijeva kći Franje i Jelene Zrinske, udata kasnije za grofa Franja Aspremonta, tražeći oba ona imanja koja Zrinski dobiše po Katarini Frankapanki sestri Stjepanovoj. Ali pravde ostadoše bez uzpieha, te Ozalj grad ostane pod neposrednom upravom kr. komore, dokle ga oko g. 1710 neprodade grofu Rajmundu de Villana Perlasu, od koje porodice kupiše ga grofovi Baćani, koji ga i sada zajedno s Brodom i Grobnikom drže.
1 Od Gorice grada na planini zrinskoj, med Zrinjem i Pedljom.
2 Listina u arkivu porodice Frangepanah furlanskih u kastelu Porpetto. Broj 7/1280.
3 Zem. Arkiv N. R. A. Fasc. 484 br. 8.
4 Zem. Arkiv N. lR. A. Fasc. 484. br. 11.
5 Bernardinu i njegovu otcu Stjepanu potvrdi kralj Matija dne 29. veljače 1481 s nova sva njihova vladanja, medju ovimi: grad Trsat i varoš Modruš, gradove Vitunj, Blaški, Klipac, Hreljin, Bakar, Bakarac, Grobnik, Vinodol, Drivenik, Ozalj, Ribnik, Dubovac i Zvečaj.
6 Gl. Moje spomenike str. 118. gdje stoji pogriešno Bartol Frankapan, na miesto Bernardina.
7 Listina kod obćine Pribičke.
8 Gl. Moje spomenike l. 241.
9 Listine u zem. Arkivu. N. R. A. Fasc. 33 br. 14. i Fasc. 1645 br. 22. Gl. moje dogadjaje Medvedgrada, str. 89. Tu su i svi gradovi Zrinskoga i Frankapana poimence nabrojeni, a medju njimi naravno i Ozalj grad na prvom miestu.
10 Marcellović. M. S. C. ad A. 1544.
11 Listina u zem. Arkivu. N. R. A. Faso. 29. br. 39.
12 U zem. Arkivu. N. R. A. Fasc. 1645. br. 25.
13 Zrinskoga kći Uršula, žena Nikole Banfija Lendavskoga, bijaše još malodobna i po svoj prilici kći druge žene Zrinskoga.
14 U zem. Arkivu N. R. A. Fasc. 6. br. 40.
15 Gl. Moje spomenike str. 262., 264., 265.
16 Gl. Moje spomenike str. 266.
17 Gl. Arkiv za jugoslavensku povjestnicu I str. 172.
18 Gl. književnici u Hrvatah iz prve polovice XVII. vieka str. 9-35 i str. 62-75 i Cont. Hist. Hie. Instwanpg. coloniae 1724. p. 563. s polovicom njegova vladanja.
19 Ovomu Zmajiloviću darova Petar Zrinski još g. 1638. imanje Pokupje.
20 Prepis listine u Ozaljskom arkivu.
21 U zem. Arkivu Urb. et Conser. Fasc. 92. N. 13.
|
|