HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV

IVAN STANDL: FOTOGRAFIJSKE SLIKE IZ DALMACIJE, HRVATSKE I SLAVONIJE, 1870.

Gadska ili gacka županija, koju presiecavaše rieka Gadska, pripadala je ujedno sa županijom krbavskom i ličkom osobitoj banovini hrvatskoj još u ono doba, kad su u kraljevini hrvatskoj vladali samostalni i narodni kraljevi hrvatski.

U toj gadskoj županiji ležaše i župa drežnička, koja dobi ime po svoj prilici od grada Drežnika, komu ide pismeni trag sve do početka XIV. vieka.

Sada leži grad Drežnik, zajedno s povećim selom, u ogulinskoj regimenti, te je stara župa drežnička pretvorena u vojničku satniju, koja ima u svom krugu deset selah sa blizu do 6000 stanovnikah. Može se reći da je vrieme ovdje sve izmienilo, samo tiha rieka Korana, koja izpod grada teče, napaja bistrom svojom vodom liepu okolicu, sve jednako kao što ju napajaše mnogo vjekovah prije.

Neumijem kazati da li je grad Drežnik stajao jur u vrieme crkvenjakah senjskih, koji su do godine 1260 upravljali županijom gadskom; nu godine 1323 spominje se već drežnički grad, jer ga iste godine darovà kralj Karol Roberto, zajedno s Otočcem, Frideriku knezu krčkomu, modruškomu i senjskomu, na viečna vremena, prem da se jur godine 1290 Friderikov otac, knez Dujam, pisao županom drežničkim, pošto mu je župa drežnička po rečenom kralju Karlu još u Apuliji obećana bila.

Isti knez Dujam dobi g. 1316 dne 12. listopada od istoga kralja Karla i gadsku županiju s gradom Otočcem i sa seli Doljan, Lažničić i Obrić. Spominjući Dujmove zasluge, veli kralj u darovnici medju ostalim: Kako ga je Dujam vierno podpomagao još onda, kad je bio u Apuliji, došavši k njemu preko mora i pozivajući ga na prestol ugarski. Kako je nadalje, kad kralj dodje na zemlju Hrvatsku i Ugarsku, junački branio ga proti njegovim neprijateljem a i proti istim svojim rodjakom velikom opasnošću života i štetom imetka.

Od višerečenoga kneza Friderika nasliedi njegova porodica Frankapanska grad Drežnik, te ga Frankapani-Trsački držaše u svojih rukuh sve do druge polovice XVI. vieka, kada radi viečnih napadanjah turskih, sve pogranične hrvatske gradove, medju kojimi bijaše i Drežnik, posjede carsko-njemačka ili zemaljsko-krajiška vojska.

Godine 1559 htjedoše Turci osvojiti Drežnik, ali jih krajiški podpukovnik Hervart Auersperg medju Drežnikom i Bišćem hametom potuče. Sam grad s pristojališći pripadao je tada još Nikoli Frankapanu, ali vojnička posada u njemu bijaše carska.

Njekoliko godinah kasnije spominje se Drežnik pod kapetanijom bihačkom, dok taj znameniti hrvatski grad nebješe pao u turske ruke; ali jur g. 1578 obsjedaše Turci Bihač i osvojiše Drežnik zajedno sa Steničnjakom i Gvozdanskim, na što nadvojvoda Karlo, tadašnji zapovjednik hrvatske krajine, zajedno s banom nješto vojske sakupi, da oslobodi Bihač od obsjede, a ujedno pošalje pukovnika Jeremiju Šluna i konjaničkoga kapitana Jurja Križanića sa 1000 konjanikah i Uskokah na Drežnik, koji isti grad dne 28. kolovoza 1578 natrag oteše, pustivši tursku posadu zdravu kući, dočim oni posjedoše grad sa 50 Uskokah. Nu sljedeće jur godine osvojiše ga opet Turci, razoriv ga na toliko, da je mnogo vremena stojao pust.

Medju godinom 1620 i 1622 utvrdiše Turci s nova grad Drežnik, uz njeke druge gradove na Korani i Mrežnici, te ga čuvaše dugo vremena, prem da ga bješe g. 1683 grof Ivan Herberstein za njeko vrieme zauzeo i oplienio. Stoprv godine 1697 dodje general grof Auersperg obsjedati Drežnik, u kom bješe tada 20 do 30 Turakah, koji su branili grad velikim junačtvom, napokon moradoše ga predati u naše ruke, pošto je ipak od naših do 60 ljudih, što mrtvih što ranjenih palo, a medju prvimi bješe i topnički podpukovnik grof Berzetti.

Nu opet nebijaše sudjeno da Drežnik ostane u naših rukuh, jer ugovorom karlovačkoga mira (1699) bijaše granica tursko-hrvatska povučena uzduž Plešivice i Korane, s primjetbom, da i gradovi Drežniki Furjan imadu biti turski.

Tekar godine 1788 otme Drežnik na juriš ogulinski pukovnik i kasniji barun Peharnik od Hotkovića, iza kako dne 9. veljače iste godine njegov sin, kojega bješe s jednim trumbentašem poslao u grad na dogovor, puškom turskom ranjen pred gradom pade. Peharnik osvojivši grad zarobi u Drežniku 178 Turakah.

Kratko vrieme zatiem posjeti taj grad car Josip II. nagradivši one, koji su se odlikovali kod njegova osvojenja, ali još iste godine navališe Turci s nova na grad, nu nemogoše ga oteti i tako im bijaše u napred uvjek zaludno nastojanje njihovo, da ga dobe s nova u svoje ruke, jer ga naši znadoše vazda junački braniti i obraniti.

Do najnovijega vremena stanovao je u gradu kapetan drežnički, a grad je uzdržavao i popravljao carski erar, ali ove godine (1869) prodade isti erar taj grad njekomu trgovcu, koj nije imao prešnijega posla, nego razoriti dobar dio grada s istočne strane, kojega ni dugotrajno vrieme ni bjesnoća turska razoriti nemogaše.

Priložena fotografična slika snimljena je prije nego li je porušen rečeni dio grada.