HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV

IVAN STANDL: FOTOGRAFIJSKE SLIKE IZ DALMACIJE, HRVATSKE I SLAVONIJE, 1870.

Gacka ili Gàštica potok u otočkoj pukovniji izvire iz tri vrela više Sinca pokraj druma, kojim se ide iz Otočca u Gospić a od tud u Obrovac i Zadar. Gacka gdje izvire toliko je jaka, da pila i melje. Ona okolica, gdje su joj vrela, zove se smiešnim imenom „Pucirepom“. Mimo Sinca, Liešća, Čovića i Prozora dodje Gacka do Otočca, koje se poglavito mjesto tako prozvalo od otoka, kojimi ga Gacka obtječe. Kod Otočca raztječe se Gacka u dva traka, jedan se savija na desnu ruku te se izza Poljičkog vrha i Ostrvice dovijuga do sela Brloga, te na onom kraju ponire. Druga se raztoka Gacke tekući mimo Poljica i mimo Švice izza švičkih pilana i mlinova pobjeljela biesnim skokom obara niza stienu u dubodolinu, koja je od priliko po ure duga a 5 do 800 koračaja široka. U toj dubodolini teče Gacka opet svojim koritom, te nailazi na više ponora, u kojih je nestaje. Ti ponori, a tako se zove ciela dubodolina, niesu velike bezdanice, u kojih bi mogao sav potok ponirati, već nešto vode proguta ovaj a nešto drugi ponor, dok Gackoj neponestane matice i imena.

Kad velike kiše nastanu, ili kad u proljeće okrene jug, te snieg uzme kopnjeti hametice, onda naravski nabuja Gacka i tolika sila vode navre na slap, da ju ponori ne mogu proždirati, već se zalije sva dubodolina, te postane jezerom, dapače trgne se voda vraćati i poplavi svu dolinu više slapa, kadšto tja do Poljica.

Kažu mi, da je Gacka g. 1809. potopila sve mlinice i da je voda dopirala tja do crkve u Poljicu. Ima u Švici na jednoh sgradi zabilježena visina, do koje je voda onda poskočila. Jezero nad ponori bilo je 72 bečke stope duboko.

To jezero nad ponori naraste svakoga proljeća ali i spadne obično poslije Gjurgjeva, a s oba kraja struge, kojom malo po malo nestaje Gacke u ponorih, stanu se zeleniti krasne bujne livade.

Kad je više vode, onda je i slap obilatiji i veličanstveniji, a najljepše bit će ga gledati sa Paunova vrha, na kom je hram sv. Nedjelje.

Sa švičkog vrha više gornje Švice, gdje je i kat. crkva sv. Ivana, vidi se gornje švičko jezero više od 400 hvati dugo, što ga Gacka razlila po dolini izmedju Brezika i Nikšićeva vrha, bud je ni bregovi ni nasipi nesile odtjecati užom strugom.

Tvrde, da Gacka izpod Velebita nevidjena i nečuvena utječe u sinje more tamo negdje kod sv. Gjurgja. Tko će znati, kroz kakove divotne špilje žamori i buči, niz kakove strašne vrleti i strmine skače, kolika podzemna jezera hladnom vodom napunjuje i kroz kakove tjesnace i pukotine prodire i suklja, dok se nesjedini i nepomieša sa sinjim morem?

Tako se zavodeć u misli duša mi nemogla premučati, već Gackoj zapjevala:

Tako meni slap govorio, a sbilja čudan i veličanstven je to prizor, gdje Gacka domičući se svomu skončanju još mlinsko kamenje okreće, još gradju pila i čohu gotovi a tada srebropjena kao vilozoban bjelac nizbrdice juri, da pogine.

S toga otočka i strana gospoda rado dolaze amo, da se nagledaju ljepote, da se povesele uz pukovnijsku svirku u Prpićevu gaju, da se tamo nadišu svježa zraka i po koju izkape u liepo svoje zdravljice!

Na Gackoj je najveći i najbolji mlin trgovca Vuka Šegavčića. Nalazi se u Gackoj i pastrve, samo zamieram, ne ribi, već Gackoj, što se oko Otočca tromo vijuga i sustaje, te maglom i žabokrečinom kuži onaj krasni priedjel a ševarom zaprema mjesto bujnoj zelenoj travi.

Krajiške su oblasti uzele na um, nebi li se Gackoj prokopala ravna struga a sve joj se otoke i jaruge zasule; ali to će stati do preko dvista šestdeset tisuća, te koliko je dobre volje i liepe nade, toliko želim i Bogu se molim, da nigdje nezapne.

U gornjoj i dolnjoj Švici ima 50 zadruga po vrhovih i pristrancih razdaleko naseljenih a blizu do 900 duša. Prpići doseliše iz Smiljana, a koliko mi na brzu ruku kazaše, starosidioci su Cvitkovići, Barkovići, Dasovići, Kostelci, Rupčići i Geravci — stara prezimena od starine junaka. Bit će ih morda i više, ali ja niesam kriv, što mi ih nenabrojiše, da budu svi na broju i ovdje popisani.

Niesam kriv ni tomu, što nevidieh nijedne Švičanke, da mogu ovdje zabilježiti, koliko su liepe, jedre i čiste. Vriedne, znam, da jesu; jer su bile sve na djelu. Eto im hvale, a nehvala im, što se niesu desile bar onda oko slapa, kad je svjetlopisac ovu sliku hvatao, to bi morda i koju Švičanku bio uhvatio, a mi bismo se mogli sad nagledati okićena slapa!