PELISTAJTE ALBUM:

HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV

IVAN STANDL: FOTOGRAFIJSKE SLIKE IZ DALMACIJE, HRVATSKE I SLAVONIJE, 1870.

Kalnik
Od
Ivana Kukuljevića Sakcinskoga.

Blaga priroda, kao da je slutila grozne i viečne navale neprijateljah na malenu zemlju hrvatsku, ograniči i sprekrsti ju gustimi i visokimi gorami, te opasa š njimi plodnu zemlju, kao tvrdom ogradom dragocieni grad. Ali prirodna ova ograda nemogaše prkositi strahovitoj sili čovječjoj, sjedinjenoj sa snagom božanskoga duha i zvierske divjačne ćudi, te preko ovieh gorah navaljivahu na zemlju hrvatsku ratoborne vojske raznih narodah. — Sa istoka i sjevera dopirahu divji čopori azijatskih Hunah, Avarah, Madjarah, Tatarah i Turakah; sa juga i zapada prodirahu grozne čete Rimljanah, Franakah i Njemacah. Mala zemlja a toliko silnih neprijateljah; malo bogatstvo a toliko viečnih plieniteljah; malo i slabo pučanstvo, a toliko groznih neprestanih vojskah! Ali naši pradjedovi neizgubiše u toj vječnoj borbi ipak ni srdca ni duha. Mačem i štitom u ruci prognaše sretno neprijatelje, i čist ostade na toj zemlji narod i živalj hrvatski do danas, ako izuzmeš njekoliko prišlacah po gradovih. Rimljanah nestade, Hune i Avare porazi mač franački i slovjenski, a što preosta od poraza, to jači duh preobrati u pleme slovjensko. Frankom i Germanom prelomi silu na hrvatskoj zemlji sedmogodišnji rat slavnoga Ljudevita posavskoga i njegovih nasljednikah sretnih Mučimirovićah i Trpimirovićah. S Magjari sveza se narod, dočim im oplodi zemlju ljudstvom a obogati narod i državu duhom i silom. Tatarom uzprotivi se junački i prelomi im silu na kršovitih brdih primorskih i pod zidinami svojih gradovah; a Turkom, tim vječnim neprijateljem lamahu Hrvati krila u raznih neprestanih bojevih na postojanoj straži zapadne civilizacije, te je s toga, već prije dvie stotine godinah, naš Vladislav Minćetić sa svim pravom pjevati mogao:

Od robstva bi davno u valih
Potonula Italija,
Od hàrvatskih da se žalih
More otmansko ne razbija.

Što li je pomoglo narodu hrvatskomu u toj ljutoj vječnoj borbi? — Tko se razgledao malko po hrvatskih gorah, našo je tragove i razvaline nebrojenih tvrdih gradovah, koje silna ruka naših pradjedovah proti navali neprijateljskih četah podignù, i u kojih sada zakopana leži sva prošla zgoda naša. Medju ovimi gradovi ide glede starine i veličine poglavito mjesto grad veliki Kalnik.

U prostranoj županiji križevačkoj proteže se od zapada prema istoku dugački lanac kamenitih gorah, što cielu križevačku okolicu od ljutoga sjevera brane. Medju dvimi odlomci ovieh gorah, posried kršovitih brdah Vuklecom i Vranilcem, na goloj skalini svete Kataline, stoji osamljen i sada razvaljen grad veliki Kalnik ili Kamnik.1) Malo podalje, prema zapadu, stoji nad župnom selom Rekom druga razvalina maloga Kalnika, a prema istoku, presieca skalovita brda mali potok Kamenšnica, te je s toga ovo mjesto narod nazvao Vratno, koje stare latinske povelje nazvaše: Porta lapidea i Porta ferrea.

Sa brda sv. Kataline, a još bolje sa slemena brda Vranilca, vide se daleko i široko gore, polja, sela i gradovi Hrvatske, Slavonije, a stranom Ugarske i Štajerske. U najbližoj okolici pako leži grad Križevac s mnogimi pobližimi seli. Na podnožju samih kalničkih gorah stoje od nepametnih vremenah razsejana sela kalničkih plemićah, koji po staro-hrvatskom običaju, od preko šest sto godinah, kao slobodni nezavisni župljani, pod svojim osobitim kalničkim županom sami sobom upravljahu. Ova slobodna plemićka županija postade u tečaju prošlih vjekovah zibkom mnogih slavnih porodicah hrvatskih i ugarskih, koje jošte danas cvatu. Bieli zvonici starogotičkih župnih crhvah od Kalnika, Reke, Glogovnice, s v. Petra na Orahovici, Miholca, Križevca, Visokoga itd. dižu se nad slamnatimi krovovi seoskih odaljenih kućah; a sva obližna okolica, s križevačkim poljem, prekrštena je gustim grmljem i šumami, jer silno pučanstvo, što je tu negda živilo obradjivajući zemlju, iztrebljeno je većom stranom u neprestanih bojevih turskih. Mnogi se izseliše u Ugarsku i u sretnije predjele tudjieh zemaljah, te ostaviše djedovinu svoju osamljenu i pustu.

Sàm grad veliki Kalnik gleda sa siva kamenita brda kao siedi starac na pomladjeni sviet. Od prvobitna njegova kipa vide se samo tragovi, a jedva iskusno oko može si predstaviti njegdašnju njegovu sliku, kako je izgledao, dok je još stajao tvrd i ohol, kao i klisurina na kojoj ga sazidaše.

Tri različite dobe njegova postanka i rastenja mogu se razabrati iz lica njegovih razvalinah. Najstariji dio grada jest najviši. Tu stajaše i kapela sv. Kataline, od koje čitavo brdo pučko ime dobi. Sám grad, iz kojega se unišlo u kapelu, bijaše u prastarom romanskom slogu sagradjen, s oblimi odozgò prozori i oblimi vratmi, a poduprt podpornimi stupovi sa tri razreda. Izpod njega prizidan bješe kasnije, takodjer u romanskom slogu, sa 4. uglastom kulom, drugi grad, što se pružio dalje po brdu; a najniži pridan je u novije doba po Orehocih, prije sto i njekoliko godinah. S juga i sa sjevera, to jest pred licem i za ledji grada, leži pusto polje Podgradje i Zagradje, po kom se sada marva pase. Za stražnim poljem štite grad od sjevera opet druga brda, od kojih je najveće Bratjev vrh. Na sprednjem polju izvire studeni vir Kraljev zdenec. Pod Vranilcem leže sjenokoše kraljevčice, a na Vranilcu stoji kraljev kamen. Sve uspomene onieh kraljevah, što su ovdje, kako ćemo nižje vidjeti, negda živili i vladali.

Nezna se upravo, kada i od koga sagradjen je grad veliki Kalnik, nu neima sumnje, da je već pod hrvatskimi narodnimi vladari stojao, jer se već u početku ugarskoga vladanja, naime u XII. vieku, u poveljah imenuje. Jur kraljevi ugarski Bela III., Emerik i Andrija II., (1175-1217.) spominju višekrat u opisivanju granicah crkve zagrebačke Kemluk i Kelnik, s potokom istoga imena. Čini se, da je u to doba s gradom Kalnikom vladao knez Okićki ili Oklićki (pisan Ochiz, Ochucz, Ochlych i Ochylijch), otac bana Dioniša Okličkoga, vlastnika novoga grada Oklića, o kojemu kralj Andrija II. u jednoj povelji god. 1221. govori, da mu je otac njegov kralj Bela III. (1173 — 1196.) njeku zemlju pod Kalnikom (sub Keymuk), Kamešnica zvanu, oteo i crkvi zagrebačkoj darovao.2) Rečeni knez Oklićki, koj po svoj prilici novi tada grad Oklić sagradi, bijaše god. 1202. župan stolnobiogradski, god. 1207. požunski, g. 1208— 1213. šoprunski, g. 1211. pridvorni sudac kraljevski, g. 1214. ban brvatski i župan šumski a god. 1217— 18. nadvornik ugarski.

Njegov sin Dioniš Oklićki (Comes novi Castri Oklych) bijaše god. 1217. meštar tovarnikah i pridvorni župan, god. 1218 — 19. pridvorni župan kraljice, a god. 1220 — 1222., poslie Benka bana, postade banom hrvatskim i županom varaždinskim, i opet god. 1232. po drugikrat ban hrvatski. Isti ovaj ban pratio je kralja Andriju II. s mnogimi Hrvati (medju kojimi bijahu Babonići knezovi od Gorice sa svojimi 150 vojnici) u krstonosni boj u Palestinu, te mu u povratku (de ultramarinis partibus remeantibus) pozajmi dvie stotine markah srebra, radi česa mu rečeni kralj darovà god. 1221. gore spomenutu Kamešnicu pod Kalnikom sa svimi pravami, s kojimi ju je crkva zagrebačka uživala, a crkvi dade u zamienu četiri sela: Rod, Viduše, Kupuk i Baton, spadajuća pod zagrebački grad.3) Ovoga bana sinovi bijahu Lovro i Gjurko, od kojih se prvi god. 1221. kao meštar peharnikah (pincernarum) a drugi god. 1255. spominje.

Kako dugo vladahu knezovi Oklićki Kalnikom, nezna se, nu čini se, da je isti grad njeki knez Oklićki, valjda Ivan Jaroslav, prodao vojvodi Kolomanu, onom prilikom, kad mu proda imanje Bukovinu ili Bukovec i njeka druga sela kod Kalnika, o čemu kralj Bela u dolje spomenutoj povelji god. 1245. govori. Za stalno se barem znade, da je gradom Kalnikom zaista upravljao kraljev brat Koloman, kralj Galicije i vojvoda čitave Slavonije.

U vrieme strahovite navale tatarske, god. 1241., povjeri grad rečeni Koloman obrani kneza Filipa Bebeka sina Matijeva, dočim sam Koloman s Filipovim bratom Detrikom i s čitavom vojskom hrvatskom ode u Ugarsku na pomoć kralju. Poznata je tužna posljedica nesretne bitke kod rieke Šaja. Vojska kraljeva bi razbijena, kralj pobjegnu u Austriju, a odonuda uteče jedva u Hrvatsku. Brat njegov Koloman ranjen bi do smrti i umre na putu u Hrvatskoj, te je sahranjen u sbornoj crkvi časmanskoj. Razorivši Tatari kao silna bujavica svu Ugarsku i polovicu Hrvatske, obsjednuše takodjer tvrdi grad Kalnik. Ali knez Filip dočekà ih junačkim srdcem, Na golih stienah kalničkih i na tvrdih štitovih i prsih hrvatskih razbi se njihova sila. Divja vatra tatarska razhladi se ovdje prvikrat, niti se krvna žedja zasitila osvetom. Tatari nemogahu grad razoriti ni osvojiti, te moradoše dalje poći i pobjeda ostà hrvatska. Kod Kalnika primiše dakle Tatari prvi neugodni pozdrav od Hrvatah na hrvatskoj zemlji, a krvni oproštaj uzeše od njih u primorskih stranah, kad su pobijeni na kopnu i na moru bez obzira hrvatsku zemlju ostaviti morali.

Kad se kralj Bela IV. pratjen od slavnih pobjediteljah iz Dalmacije i Hrvatske vrati u razorenu Ugarsku, nije medju ostalimi zaboravio ni na junačkoga branitelja kalničkoga, koj se medjutim za isti grad i s mnogimi kralju iznevjerenimi plemići hrvatskimi boriti imao. Prvih danah lipnja mjeseca god. 1243. bivši kod Budima na otoku zecovah, sada sv. Margarite, izdade kralj Bela osobitu povelju, kojom priznà velike zasluge knezovah Filipa i Detrika, sinovah Matije, spomenuvši njihova junačka djela počinjena u vrieme boja tatarskoga, te im u ime nagrade darovà sela Plesnik, Četnek, Toplice, Somkut, Mirk, Erdeš i Lokunu, što su pripadala njegda knezu Boršu, sinu Dominka bana, zatim vlastničtvo Berzete i sela Kev i Linča u gomorskoj županiji.

Od kolike važnosti bijaše već onda grad Kalnik, svjedoče kraljeve rieči u rečenoj povelji, u kojoj kralj Bela, medju ostalim, o knezu Filipu i o gradu Kalniku sljedeće veli: (Philipus [vero] supradictus Castrum nostum Kemluk nomine, suae commissum custodiae, tam contra Tartaros, quam contra quosdam alios, qui de Sclavonia in infidelitatem versi, ipsum multipliciter impugnabant, servavit fideliter et prudenter; in cujus itaque conservatione, Sclavoniae dominium nobis fuit instauratum.“4) Dakle uzdržanjem ovoga grada, ponovljeno je kralju Beli gospodstvo nad čitavom Slavonijom.

U ovo doba bijahu već dva grada Kalnika, naime veliki kraljevski i mali, pripadajući njekojemu Maladuriću, sinu Družimirovu, koj bivši protivnik kraljevski u ono vrieme kad se kralj u primorju bavio, poslie odlazka Tatarah na veliki Kalnik nasrtavaše i tom prilikom njekog Pavla, rodjaka gradskog zapovjednika kneza Filipa, ubì. Pozvan kasnije od istoga kneza Filipa i njegova brata Detrika pred sud kraljevski, nehtjede doći, već pobježe, radi česa po kraljevskom sudu njegovo imanje mali Kalnik na tri strane razdieli, te jednu stranu Dionišu Vialki banu hrvatskomu, a dvie strane rečenoj braći Filipu i Detriku darovà. Kasnije kupili su sve ove tri strane maloga Kalnika knez Abram i Nikola, sinovi Nikole župana od Moravča, a kralj Bela IV. potvrdi ovaj kup god. 1250.5)

Čini se, da je u ono jur doba kralj Bela bivše podložnike grada Kalnika poradi njihova junačtva, pokazanoga u vrieme tatarsko, oslobodio od prvašnjega kmetskoga podložničtva, podavši im plemstvo i slobodno uredjenje i upravu starohrvatsku pod imenom osobite gradske županije kalničke, zajedno s pravom, da mogu svoga zemaljskoga župana (comes terrestris) izabirati, koj ih je sudio i zajedno s kastelanom gradskim upravljao, u smislu ipak podieljenih novih pravicah. Gradski ovi novi plemići živili su tada u okružju gradskoga vlastničtva u selih Vojnovcu, Ižanovcu, Finčevcu ili Brestovici, Bogačevu, Potoku, Sudovcu, Fodrovcu, Mrazovcu, Presečni, Zaistovcu, Kolarcu, Kapeli, Ljubeščici, Globočcu, Piščanovcu, Slavnićini, Rakočevcu ili Rakovcu, na Visokom, u Radešićih, Barlabaševcu ili Gostovnici, Drobkovcu, Čunovcu, Lukačevcu itd., sačinjavajući čitavu slobodnu obćinu ili županiju. Potomci ovih plemićah spadaju i sada medju najstarije plemiće hrvatske i vode naslov plemstva većom stranom od gore spomenutih selah.

God. 1245. spominju se takodjer dva grada Kalnika u povelji kralja Bela IV., kojom darovà rečenim vlastnikom maloga Kalnika Abramu i Nikoli, sinovom župana Nikole, i Tomi i Bartolu, sinovom župana Tome, imanje Rakovec (Rokonok) nedaleko od Kalnika, pripadajuće njegda Martinu banu, zatim Okliću banu i Kolomanu vojvodi, a to radi poslaničtva, što su izvan zemlje i kraljevine višekrat obnašali, i poradi velikoga junačtva, kojim su se rečeni knezovi u bitki s Tatari proslavili, bivši tom prilikom i ranjeni, uzbijajući u primorju hrvatskom iste Tatare i obranivši mnoge plemiće i pučane od navale neprijateljske, velikim prolievanjem svoje krvi.6)

Velikim Kalnikom upravljahu tada vojevode i banovi čitave Slavonije. God. 1248. potvrdi kralj Bela IV. nagodbu, što ju je načinio ban Stjepan, kao župan kalnički, medju Ižanom sinom Jakova, Ivanom sinom Čakana i medju braćom Prenzom, Adrijanom i Triburtom sinom Tibe poradi zemljah i držanjah maloga Kalnika.7) God. 1253. spominje se Fulkumar ili Vukmir kao namjestni župan kalnički u ime bana Stjepana (Comes de Kemluk vice Stephani Bani); ali u isto doba i Zolad zemaljski župan kalničkih plemićah (comes terrestris). Sjedeći u gradu Kalniku izreče spomenuti župan Vukmir sud proti njekom Badehu, koj htjede svoga susjeda Križana prevariti radi jedne zemlje njemu prodane.8) Po smrti bana Stjepana upravljao je kao župan gradom Kalnikom meštar Nikola sin Stjepanov, kancelar kraljevskih ubrusarah (Cancellarius Dapiferorum Regalium et Comes de Kemluk), po svoj prilici u ime Bele vojvode čitave Slavonije, budući da ovoga meštar peharnikah bijaše drugi sin bana Stjepana, Joakim, kasnije pod Vladislavom IV. silni ban hrvatski. Gore spomenuti Nikola spominje se kao župan kalnički u poveljah god. 1263., 1264. i 1266., dočim se odmah zatim 1268. do god. 1270. Lovro Iločki, nadvornik ugarski i župan valpovački, a kasnije ban severinski kao župan kalnički spominje. Za vrieme županstva Nikole uredi Roland ban hrvatski i župan spljetski, bivši god. 1266. osam danah po Miholjevom u Križevcih, granice zemaljah njekojega Petra, sina Zakeovoga, kod potoka Bednje ležećih, koje zemlje graničile su sa zemljam i plemićah kalničkih. Ovih zemaljski župan bijaše tada Martin, bivši onda na licu zemlje zajedno s Nikolom županom gradskim.9) Četiri godine kasnije, naime god. 1270. prodje grad Kalnik iz rukuh kraljevskih u ruke privatne, jer ga kralj Stjepan V. darovà na vječna vremena gorespomenutomu svomu vjernomu sljedbeniku Rolandu banu (banovà god. 1261 — 1263., zatim 1264. do 1267.) od plemena Ratolta, koje pleme dodje za vrieme kralja Kolomana iz Caserte grada napuljskoga u Ugarsku. U darovnom listu spominje kralj Stjepan sljedeće zasluge Rolanda bana: Što je od svoga prvoga djetinstva njegovomu otcu Beli IV. i njemu samomu vjerno služio, zatim u vrieme navale tatarske dva grada, naime Požun i Šoprun, proti austrijskomu Hercegu Frideriku, koj neprijateljski na nje napadnù, junački branio; u sljedećem pako ratu proti istomu Hercegu, kao vodja čitave kraljeve vojske, rat sretno vodio, u kom ratu sám Herceg od ruke Bartola kneza Krčkoga i Modruškoga mrtav pade. Kasnije, budući da je pomagao mladjemu kralju Stjepanu prognati Kumane iz Ugarske i jer je sliedio istoga Stjepana u ratu proti svomu otcu Beli IV., pade u nemilost istoga kralja Bele, izgubivši ne samo čast bansku, nego i mnoga svoja imanja. Što više, on bijaše i zarobljen i zatvoren poradi istoga Stjepana, komu je mnogo gradovah osvojio i mnogo bitakah dobio.

Prilikom krunisanja Stjepanova za kralja ugarskoga preporučiše novomu kralju istoga Rolanda bana svi na saboru nazočni svećenici i plemići kao najpoštenijega i najboljega velikaša ugarskoga, te Stjepan, htijući nagraditi zasluge njegove i nadomjestiti barem u nečemu štetu što mu bješe nanieli njegovi neprijatelji otimanjem i razorivanjem imanjah, darovà mu u vječna vremena (in perpetuam possessionem) grad Kalnik sa svimi svojimi držanji i sa svimi zemljami, pravami i pristojališći, a napose takodjer s onimi, koja bijahu po njegovom otcu kralju Beli ili po kojem drugom kadgodj oteta ili odtudjena. („Et precise cum illis etiam juribus et pertinentiis quae per illustrem Patrem et Dominum nostrum seu etiam per alium vel per alios ab eodem Castro Kemluk, quandocunque alienata fuerant et distracta.“10)

Neznamo da li nije kralj Stjepan V. pod izgubljenimi i odtudjenimi pravi grada Kalnika razumievao ona prava i povlastice, koja kralj Bela IV. podieli novoimenovanim plemićem kalničkim, te je s toga moguće, da su već u ono doba, kao i kasnije pod kraljem Matijašem, ovi plemići od gradskih upravljateljah prognani i na plaćanje desetine i ostalih daćah tjerani bili.

Jošte god. 1271. spominje se Lovro ban severinski kao župan šumski i kalnički; ali jur god. 1272. podpisan je u poveljah kraljevskih ban Rolando kao vjekoviti župan kalnički (perpetuus Comes de Komluk). S toga nemožemo dvojiti, da je već onda u vlastničtvo grada zakonito uveden bio.

God. 1275. postade isti ban Roland, poslje Dioniša kneza Oklićkoga, nadvornikom ugarskim a umre oko god. 1278., budući da iste godine na pepelnicu, njegov brat Gjula, dvorni župan kraljevski, svjedoči kako su knez Matija i meštar Ratold sinovi pokojnoga (bone memorie) Rolanda bana, a brata njegova, imanje Orjavicu u požežkoj županiji predali na uživanje svojoj materi, ostavšoj udovi banovoj.11) Na istoj povelji sačuvan je i pečat s grbom plemena Ratoldah, koj grb prikažuje u trokutu tri srdca, dva gore a jedno dole.

Po smrti Rolanda bana preuzmu sva njegova velika imanja ostavša dva sina, knez Matija i meštar Ratold, a po smrti ovoga zadnjega nasliedi i njegov dio brat mu Matija. Budući da ovaj veliki razsipnik bijaše, podignuše god. 1283. proti njemu pravdu njegovi rodjaci, po imenu meštar Roland i Dežev, sinovi Leustaka, zatim Dominko i Lad, sinovi Stjepana, te napokon Rainold i Nikola, sinovi Olivera od plemena Ratolda, moleći kraljevski sud, da ih u imanjih svoga plemena razdieli. Dobivši pravdu, dopitana im je polovica imanjih Rolandovih u Ugarskoj, a meštar Matija dobi osim velikoga Kalnika sva imanja u požožkoj županiji, zatim Apu u šumskoj, veliki Ratold u vesprimskoj, Halaš u sabolčkoj i Kuvežd u zemplinskoj županiji.12)

Razsipni meštar Matija Ratoldić, knez kalnički, umre po svoj prilici bez odvjetka, na što veliki Kalnik opet pod kralja spadne. God. 1291. bijaše u njemu jur kraljevski kastelan Vukoslav Grebenski, braneći ga junački proti Austrijancem, s kojimi bijaše tada u ratu kralj Andrija III. U isto doba obrani i brat Vukoslava Gardun Grebenski gradove Medved i Zagreb, te dobi od kralja radi svojih i brata svoga zaslugah povlasticu, da njegovi kmetovi od Grebena i Hraščine daću kunovine u napred davati neimadu.13) U isto doba spade mali Kalnik, ili po kúpu ili po daru, pod zagrebačkoga biskupa; jer god. 1318. bijaše pravda slobodnjakah biskupovih od maloga Kalnika poradi njekog selišta zvanoga Dol. U toj pravdi zove biskup zagrebački Augustin Kažotić mali Kalnik svojim (Comitatum nostrum de sub Kemluk). Iste godine spominje se već i župa malokalnička, sada riečka, sa župnikom Matom, dočim je veliki Kalnik jur u najstarija vremena sačinjavao osobiti arcidjakonat, kojega naslov nosijaše uviek jedan zagrebački kanonik.

U Ugarskoj i Hrvatskoj bijaše stari zakoniti običaj, da su se u kraljevskih, a osobito pograničnih gradovih i tvrdjah namješćivali kastelani, to jest upravljatelji gradski. Ali ovi kastelani nebijahu samo čuvari grada, kao njemački tako zvani Burgvögte, kojim bijaše podčinjena jedino gradska družbina i posada, nego bijahu ljudi od velike časti i zaslužni plemići, koji su često obnašali zajedno i čast župana jedne ili više županijah, te kojim su se samo poradi velikih zaslugah povjerivali gradovi; jer oni upravljahu kao kastelani takodjer s dohodci dobarah istih gradovah, te razpolagahu razmjerno š njimi. Oni bijahu vrhovni sudci gradskih podložnikah, čuvari državnih granicah i zapovjednici posadne vojske.

Kastelan kalnički imao je dakle osobitu veliku čast i moć, jer k vlastničtvu velikoga Kalnika pripadala je njeko doba veća strana križevačke županije s mnogimi dvorovi i imanji.

Za vrieme kralja Karla Roberta upravljao je kalničkim gradom slavni ban Mikac ili Mikić Prodanić, koji g. 1329. na dan sv. Petra sjedeći u gradu Kalniku njeke stare darovnice na korist Jurja sina Pavlova od Gvestenovca potvrdi.14) Za njegovo vrieme bijaše g. 1322. kastelan gradski njeki meštar Pavao i njegov namjestni sudac Stjepan; zemaljski pako župan plemićah Petar Mevladić. God. 1334. spominje se kao kastelan vel. Kalnika Nikola Herbović, a god. 1334. Samson kastelan maloga Kalnika zajedno župan moravečki.

U prvo vrieme kraljevanja Ludovika I. bijaše god. 1343. i 1344. kastelan kalnički meštar Nikola, sin Nikole, rečeni Veriš, a župani zemaljski Ivanko, sin Ivana, i Grgur, sin Finca. Isti kastelan Nikola, sjedeći u Kalniku i u Brezovici pod Kalnikom, izdade rečenih godinah kupovna pisma prilikom prodaje njekih zemaljah plemićah kalničkih. U to doba uznemirivahu okolicu kalničku silni sinovi njegdašnjega bana Mikca Prodanića od Prodanca, Stjepan i Akuš, otimajući desetinu kaptola zagrebačkoga proti kojim sám kralj iztragu odluči.15) God. 1346—1347. spominje se Jakov župan križevački kao kastelan kalnički, g. pako 1349. Benko od Kalande kao kastelan Nikole bana u velikom i malom Kalniku.

U to doba nastadoše burna vremena za Hrvatsku i za susjedne južno-slovjenske pokrajine. Velike misli silnoga Dušana cara srbskoga, koji staro carstvo bizantinsko na jugo-slovjensko pleme prenieti naumi, s jedne strane, a samosilno gospodovanje pomagjarenoga Talijana Ludovika I. s druge strane uzkolebahu sve duhove. Jur za vrieme Karla Roberta započeše ljute bune u Hrvatskoj, a pod Ludovikom razprostru se još većma. Slavne porodice hrvatske: Babonićah, Gušićah, Šubićah i Nelipcićah podigoše pobunjene Hrvate proti Ludoviku I. i počeše proganjati sljedbenike njegove. Ali Ludovikova sreća htjede, da je po ženidbi Jelisavete, kćeri bana bosanskoga Stjepana Kotromanovića, najljepše žene onoga vremena, zadobio prijateljstvo i pomoć ovoga uzmožnoga bana, i da je s druge strane znao pobuditi mržnju i osvetu rimskoga pape sa čitavim katoličkim zapadom proti Dušanu silnomu i slovjenskim protivnikom viere rimske. Pomoćju bana i pape utješi Ludovik sve bune i razori isti naumljeni savez južnih Slovjenah s mletačkom vladom. Kralj Ludovik I. imenovavši svoga brata Stjepana vojevodom ili hercegom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, posjeti u to doba višekrat Hrvatsku sa silnom vojskom;16) a neima dvojbe, da je koje vrieme stanovao takodjer u Kalniku gradu, s kojim je upravljao tada rečeni brat njegov Stjepan, sa svojimi kastelani Herboltom i ovoga sinom meštrom Nikolom god. 1352—1355.

Nu od ovih kastelanah podnašahu plemići kalnički velike progone, budući da ih isti kastelani smatrahu za svoje kmetove. Plemići potuže se pred saborom hrvatskim, držanim god. 1352. u Zagrebu; na što u smislu saborskoga zaključka tadašnji ban čitave Slavonije i Hrvatske, Stjepan Lacković, u oči dne sv. Martina, t. j. 11. studena, a sedmi dan sabora osobitu povelju izdade, kojom se rečenim plemićem posviedoči, kako oni uviek za prave plemiće smatrani bijahu, niti su ikakve kmetske službe ikada činiti imali.

Ali ovaj zaključak nedoni velike koristi plemićem kalničkim u ono burno doba, jer kastelani gradski, imajući dovoljno vojske, radiše po svojoj volji. Margarita vojvodkinja čitave Slavonije i Hrvatske, udova vojvode Stjepana a kći njemačkoga cara Ludovika, dobivši po smrti svoga muža upravljanje njegovih gradovah, malo se je brinula za iste gradove, sjedeći ponajviše u Zagrebu ili u Budimu. Po njezinoj pako smrti spadne grad Kalnik opet pod kraljevsku vlast, i s toga pod upravljanje banovah, a u njihovom odsudstvu pod samovoljno gospodstvo kastelanah, koji bijahu zajedno veliki župani križevački, kao n. p. g. 1347. Jakov župan, a g. 1357. Pavao župan. Utočište plemićah kalničkih bijaše dakle i u napred ili ban ili sabor hrvatski. — God. 1359. upravljao je gradom ban Leustakio u ime kralja Ludovika, koj u jednoj povelji grad Kalnik svojim zove (Castrum nostrum Kemlek). Isti kralj oduzme rečene godine od Grgura Benkovića i njegovih sinovah, podložnikah kalničkih, sela Porečje, Završje i Jalšovce, podavši im na molbu bana Leustakija u zamjenu Bedenicu u županiji moravečkoj, podielivši im zajedno plemstvo. Tri godine kasnije, naime 1362. potužiše se s nova kalnički plemići (universi nobiles Jobbagyones Castri majoris Kemlek) u gradu Križevcu spomenutomu banu čitave Slavonije Leustakiju, proti njegovomu kalničkomu kastelanu, od kojega podnosiše velike progone. Spominjajući napose kako ih isti kastelan i njegov namjestnik neobičnom lukavošću svaki čas preda se svojevoljno na sud pozivlje i to samo zato, da dobi priliku njihova imanja otimati; pobirajući ujedno od svakoga onoga danak, koj je po tadašnjem običaju svoje vino ili žito pred crkve ili u druge kuće vozio. Ovo pobiranje danka bijaše proti starim njihovim sloboštinam, s česa u veliko siromaštvo padahu. Na ovu tužbu podieli ban Leustakio treći dan našašća sv. krsta, t. j. 6. svibnja, 1362. u Križevcu svomu kalničkomu kastelanu i njegovim namjestnikom i nasljednikom strogu zapovjed, da u napredak plemiće kalničke svojevoljno preda se pozivati i danak od njih pobirati nesmiedu.

Jur u stara vremena bijahu u gradu Kalniku podzemne tamnice, kamo kraljevi državne prestupnike zatvarahu, s toga spominje jur kralj Andrija II. i Karol Roberto čuvara tamnicah, kojemu oko Kalnika pripadahu osobite zemlje (terra custodis carcerum Temlechov). U ove tamne tamnice dovedoše god. 1365. pod jakom stražom tri zarobljenika. Bijahu to kralj bugarski Strašimir Aleksandrović sa svojom ženom Jelenom a kćerjom Aleksandra Basarabe vojvode moldavskoga, s mladom svojom kćercom Doroslavom. Silno carstvo bugarsko bijaše razdielio u ono doba nesretnom politikom car bugarski Aleksander na tri strane. Jednom stranom toga carstva upravljao je tada u Vidinu gradu, kao kralj, rečeni Strašimir. Ponajviše iz vjerozakonskoga fanatizma udari ugarki kralj Ludovik I. iz nenada na Strašimira, sljedbenika vjere grčke, i osvoji poslie ljute obsade njegov prestolni grad Vidin, zarobivši tom prilikom kralja, davši ga zatvoriti u grad Kalnik.17) Osam fratarah od reda sv. Franje, dovedenih zatim po Ludoviku u Bugarsku, prekrstiše u petdeset danah dvie stotine hiljadah ljudih. Mlada kćerca Strašimirova, oteta otcu, odgojena je na budimskom dvoru u rimskoj vjeri, na koju obratiše i ženu Strašimirovu. Tužni kralj vidinski, rodjak nesretnoga cara srbskoga Stjepana Uroša, sina Dušanova (po Jeleni kćeri vojevode Vlajka a ženi Urošovoj), svak istoga vojevode moldavskoga Vlajka, a kasnije tast bana i kralja bosanskoga Tvrdka I. morade četiri duge godine čamiti u zatvoru kalničkom, dok junački brat njegove žene Vlajko moldavski kraljevstvo vidinsko god. 1369. opet Ugrom neotè, i načinivši mir s Ludovikom, u pogodbu stavi: da se Strašimir iz tamnice izpustiti ima. U vrieme zatvora Strašimirova, naime god. 1367. dne 13. prosinca, na dan sv. Lucije, podieli kralj Ludovik, stojeći tada u Koprivnici, stanovnikom Brezovice pod Kalnikom osobite sloboštine, načinivši isto mjesto kraljevskim gradom. Njegovu povelju potvrdi kasnije ban Ladislav Lošonc god. 1388. Kralj Sigismundo god. 1405. herceg i ban Ivan Korvin god. 1495. i kralj Matijaš II. god. 1609.18) Isti kralj Matijaš veli, da je rečenu povelju zamolio potvrditi brezovički sudac Stjepan Bugarin, koj bijaše po svoj prilici potomak onih Bugarah, što su s nesretnim Strašimirom došli u Kalnik, naselivši se kasnije u njegovom susjedstvu, u kom ima još danas seljakah istoga imena. Kastelan gradski bijaše tada Juraj sin Revolda, a župan zemaljski Grgur sin Finca. Ova dva spominju se u jednoj listini, u kojoj su popisane medje njekog selišta Jurja Blaževa Višaka, te Stjepana i Petra, sinovah Ižana, plemićah kalničkih, koje selište ležalo je s obe strane potoka Bogačeva. Na ogled ovieh medjah došlo je tada u ime svjedočanstva stotina kalničkih plemićah i 150 podložnikah maloga Kalnika. U sljedećih godinah spominju se god. 1383. kao kastelan meštar Toma sin Nikole, a kao župan zemaljski Juraj sin Mačeca. God. 1384. opet isti Juraj župan, a god. 1385. i 1386. Jakov sin Ivana od Potoka kao zemaljski župan. Za vrieme ovoga župana posjeti u lipnju mjesecu 1385. kraljica Marija sa svojom materom Jelisavom, na putu u Dalmaciju, grad Kalnik i potvrdi dne 12. lipnja u Križevcu, na prošnju rečenoga župana i Stjepana sina Ivanova iz Jalševca, plemićem kalničkim stare pravice.19).

Pošto za vrieme velikoga pokreta hrvatskoga pod Marijom, Karlom malim i Sigismundom kraljevska vlast sasvim oslabi, stadoše kojekakvi silnici otimati se i za kraljevske gradove. U Kalniku nebijaše u to doba ni kastelanah kraljevskih, barem im neima traga u suvremenih listinah. Samo zemaljski župani plemićah spominju se, a medju ovimi Juraj sin Malčeca god. 1389.

U to vrieme viećnih borbah posjeti kralj Sigismundo višeputah hrvatske strane; tako potvrdi u Djakovu g. 1394. na dan 7. srpnja plemićem kalničkim višespomenute listine, podane im od banovah Stjepana, Eustakija i Jelisave kraljice. Četiri godine kasnije posjeti i grad Kalnik, kad je naime god. 1389. u mjesecu veljači držao državni sabor u Križevcu, gdje nadvladan od pretjerane strasti dade pogubiti i kroz prozor baciti mnogo zaslužnoga vojevodu Stjepana Lackovića, sina slavnoga Ludovikova vojevode u napuljskom i mletačkom ratu, a odvažnoga svoga druga u nesretnoj bitki kod Nikopolja, u kojoj je predvodio ugarsku vojsku. S Lackovićem pade u isti hip i drug njegov Stjepan Šimontornja. Ali već malo danah po smrti ove dvojice izkusi Sigismundo koliko je dobio neprijateljah po ovom najnovijem ubiću; jer kad sa svojom četom preko Drave vratiti se htjede, preprieči mu smielo put Lackovićev prijatelj Stjepan Prodanić, nazvan Vrag, osnovatelj plemena Vragovićah, braneći snažnom rukom silni grad Gjurgjevac proti njemu, dočim u požeško polje Hrvoja iz Bosne navali, paleći i uništujući pred sobom sve, što je pripadalo Sigismundovim sljedbenikom.

Jednu godinu kasnije zavladà slavni vojevoda Hrvoja u ime svoga kralja Ostoje mnogimi gradovi u Slavoniji i sadašnjoj Hrvatskoj, postavivši nad njimi bosanskoga bana Vuka Vucića, koji je god. 1392. i Dalmacijom upravljao. Medju ovimi gradovi bijaše i Kalnik. Rečeni ban stavi ovamo za svoje kastelane najprije njekoga Dragoša god. 1397., a zatim god. 1399 Petra Valkovića (Vukovića), te s toga se pisahu oba u listinah kastelani po darovanju velemožnoga gospodina Vuka bana („ex donatione magnifici viri domini Wlk bani castelanus de maiori Kewnik“).

Prije nego je kralj Sigismundo u Višegradu zatvoren kajao se strastnih svojih činah bijaše grad Kalnik pao njekako u ruke Eberharda biskupa zagrebačkoga. Ali kad Sigismunda njegovi protivnici u tamnicu zatvoriše, osvojiše oni na silu grad Kalnik, kojom prilikom zapade od strane biskupove njeki Andrija Kovač, gradjan česmanski, ljutih ranah, te je radi svojih zaslugah god. 1402. od rečenoga biskupa nagradjen darovanjem imanja Prečeca.20) Grad Kalnik ostade dulje vremena u rukuh buntovnika, te ga Sigismundovci nemogahu natrag uzeti, jer je stranka Sigismundu protivna u Hrvatskoj silno ojačala, zatim pod vodjenjem Hrvoje kod Bišca Sigismundovoga bana Pavla Bešenjeja s njegovom vojskom hametom potukla (god. 1403.), kod Požege drugu vojsku pod priorom vranskim Mirkom Bubekom sakupila, te napokon u Zadru Vladislava napuljskoga za svoga kralja krunila.

Medjutim nagnù se do skora kolo sreće opet na stranu Sigismundovu. Slabost i neodvažnost Vladislava kralja ohladi mnoga srdca njegovih privrženikah u Hrvatskoj i Ugarskoj, a proglašena po Sigismundu obćenita amnestija umiri napokon druge njegove neprijatelje.

Da je u burno ovo vrieme i grad Kalnik mnogo prepatio, vidi se iz jedne listine zagrebačkoga biskupa Andrije, god. 1409. podane Miholčanom (Miholec blizu Kalnika), u kojoj spominje, kako su oni za vrieme banovanja Pavla Bešenjeja (1400 — 1402. i 1405.) i za vriemo Pavla Peća (1405.) od ovih Sigismundovih banovah i od njekoga Jurja, sina Petrova, mnogo progonah i nevolje pretrpili. Po svoj prilici moradoše ovi banovi i grad Kalnik obsiedjati, kojega su valjda iz rukuh protivnikah Sigismundovih oteli.21)

God. 1404. bijaše kastelanom kalnićkim Andrija Stresivojić, po svoj prilici protivnik Sigismundov. Jur sljedeće godine 1405. otme ban Pavao Peć grad Kalnik, predavši ga kralju Sigismundu, koj iste godine plemićem kalničkim s nova potvrdi listine podane im od kraljice Jelisavete i Stjepana bana.

Godine 1406. postane silni grof Herman Celjski, tast Sigismunda kralja i nadvornika Nikole Gorskoga, banom čitave Slavonije, te je kao takav po svoj prilici njoko vrieme gradom Kalnikom upravljao. Nu već god. 1408. dodje u Kalnik kao gospodarica grada kći Hermanova Barbara Celjska, tada jur kraljica Ugarska, sa svojim suprugom kraljem Sigismundom, koji je iste godine u Križevcu sabor držao. Medju plemići, što tada s kraljem bijahu, spominju se Nikola Gorski nadvornik, Pavao i Stjepan Čupor Moslavački, Toma Kušćer od Kušćerovca, Opoj sin Stjepana od Križa, Demeter Tanović itd.22)

Čini se da je već ovom prilikom kraljici Barbari omilio grad Kalnik, kojega kasnije, kako ćemo niže vidjeti, za podulji stan izabrà. Jur tada zapoviedaše u Kalniku kao kastelan njezin ljubimac Sigismundo od Neuhäusela (de Nova domo), koji se po njemačkom običaju kadikad kapetanom obijuh Kalnikah zvao. Bijaše taj kapetan čovjek nasilne i tvrde ćudi, čineći neprestane štete svojim susjedom, osobito kaptolu zagrebačkomu na susjednom imanju topličkom.

Čuvši za njegova mnoga bezzakonja kralj Sigismundo, zapoviedi Pavlu Čuporu, velikomu županu zagrebačkomu i križevačkomu, a malo kasnije banu, neka dade po plemenitih sudcih razviditi stanje stvarih i procieniti nanešene štete. Juraj sin Ivana od Šimunovca, iztraživajući sudac na licu zemlje, javi u mjesecu rujnu 1412., da je pronašao sve onako kako je glasila tužba kaptola zagrebačkoga. Kralj Sigismundo došavši s kraljicom Barbarom mjeseca listopada iste godine u Hrvatsku na čelu svoje vojske, što je brojila 40.000 vojnikah, a za rat mletački odlučena bila, ostavi kraljicu Barbaru u gradu Kalniku, podavši joj za vrhovnoga kancelara Eberharda Albena, biskupa zagrebačkoga. Sám kralj otide u Zagreb i zapoviedi ovdje pismeno dne 6. studena svomu dvornomu protonotaru, t. j. prabilježniku Fabianu, da razvidi granice topličke i kalničke i da se potanko uvjeri, kakove su štete nanešene od Kalničanah kaptolu zagrebačkomu. Nu i prije već, naime dne 2. kolovoza, pisà kralj iz Budima kalničkomu kastelanu Sigismundu od Neuhäusela, da odustane od svakoga štetovanja i proganjanja podložnikah kaptolskih, budući da je dočuo, kako je namjeravao silom natjerati plemiće i podložnike kalničke, da poharaju svu okolicu topličku, pa kada ga ovi slušati nehtjedoše, da je stavio na njih globu ili biršag. U pismu veli kralj Sigismundo, neka pamti kastelan, da je kralj ugarski nasljednik sv. Stjepana i da je kao takav rodjeni tutor i zaštitnik crkvenih dobarah, a ne plenitelj njihov, te da se takovim njegovim postupanjem svi državljani razdražiti mogu. Nu prilikom onom, kada ovo pismo kanonici zagrebački, naime Ivan pjevac (Cantor), Stjepan arcidjakon varašdinski i Anton, rečenomu kastelanu u selu B. D. Marije pod malim Kalnikom izručiše, opsova on kletvami sav kaptol, nazvavši kanonika Stjepana najgorim čovjekom, a sve ostale varalicami.

Kraljica Barbara, koja stojeći u Kalniku dne 16. listopada 1412. Pavlinom od Dobrekuće darovana im po Benku Nelepcu sela Matiovec, Ferenčovec (Ferenchlak) i još njeko selce medju Črncem i Šopluncom potvrdi, priskoči medjutim u pomoć svomu kastelanu, podavši mu u Križevcu dne 16. studena iste godine zapovjed, da razvidjenju granicah topličkih i naknadjenju nanešenih štetah protuslovi. Zajedno poslà na lice zemlje svoga podkancelara Ivana kanonika pečuhskoga i svoga dispensatora meštra Ivana Čira sina Petrova, koji su meštru Fabianu u ime kraljice javili, da posao razvidjenja do povratka kraljeva u Ugarsku i Slavoniju odgoditi ima.

Još god. 1413. bijaše Barbara u Kalniku i u Koprivnici, u kojem mjestu izdala je dvie listine za gradjane zagrebačke. Nu koncem studena iste godine bijaše opet u Budimu, spremajući se na put u Ahen, gdje je sljedeće godine 1414. uz svojega supruga velikom svečanošću krunjena bila za kraljicu rimsku.

Ali duh opornosti, što ga ona presadi u svoga kastelana kalničkoga, ostà u njemu postojan. Negledeći na zapovjedi i grožnje kraljeve, napredovà i dalje kastelan u proganjanju podložnikah kaptolskih u Toplicah.

Godine 1415., kad je kralj Sigismundo, vojujući proti Bošnjakom proti Hercegu Hervoji, bavio se u Slavoniji, pisà on iz Djakova rečenomu kastelanu kalničkomu poradi razvidjenja granicah topličkih i poradi njekih drugih bezzakonjah učinjenih po njemu. Ovo svoje pismo poslà kroz vjerodostojne ruke kaptola začesanskoga, zahtjevajući odmah odgovor od kastelana. Kaptol odgovori kralju, da je pismo kastelanu zaista predao, nu da on na novo pismo kraljevo odgovoriti nehtjede, niti želi svršiti ono, što mu se zapovjedalo. Dapače nehtjede ni isto pismo izaslanim ljudem kaptola začesanskoga i zagrebačkoga vratiti, što bi učiniti bio morao.

Kralj Sigismundo otišavši zatim u Kostnicu na veliki crkveni sabor i čuvši da kastelan kalnički još uviek pri svojoj opornosti ostaje, ukori ga napokon ljuto u pismu dne 21. prosinca g. 1417. u Kostnici pisanom, zapovjedivši mu najstrožije, da kaptol zagrebački u napred uznemirivati nesmie, već da ima nanešenu štetu odmah naknaditi, pravdi i zakonu zadovoljiti i razvidjenju granicah u napredak neprotiviti se. Ujedno naloži Davidu Lackoviću Santovskomu, banu čitave Slavonije, i njegovomu podbanu, neka rečenoga kastelana silom natjeraju, da svrši zapovjedi kraljevske. Napokon zagrozi se istomu kastelanu najvećom svojom srdžbom (gravissima indignatione).

Odmah poslie njekoliko danah, naime dne 4. siečnja 1418., javi kralj i Nikoli Gorskomu, nadvorniku i kraljevskomu svomu namjestniku u Ugarskoj, što je naložio svomu bilježniku Fabianu radi razvidjenja granicah topličkih i kako mu se uzprotivi Ivan kanonik i Ivan Čire u ime kraljičino. „Ovo“, veli kralj u svom pismu, „čini mi na sadašnjem crkvenom sboru velike neprilike, budući da se uprav sada za crkveno pravo mnogo radi, a moji ga ljudi sámi vriedjaju.“ S toga zapoviedi nadvorniku, da kraljici u ime kralja reče, neka neuznemiruje nadalje iz Kalnika kaptol zagrebački, neka neradi proti očitim pravam, neka nepusti da još jedanput u tom poslu tužba pred njega dodje i neka promisli, da bi mu sbor kostnički lahko predbaciti mogao nemar u crkvenih poslovih.23)

Čini se da su napokon ova pisma ipak od njeke koristi bila, jer kasnije neima govora u pismih o nasilju i proganjanju kaptolskih ljudih, ali niti kastelanu Sigismundu neima u napred više traga, te je moguće, da je propao zajedno sa svojom gospodjom, kraljicom Barbarom, koju god. 1418. kralj Sigismundo radi nevjerstva i ljubavi Valmerodenove za njeko doba protjera.

Vrativši se kralj Sigismundo iz Kostnice, poćuti do skora žalostne posljedice grozne one vatre, koja na lomači sažgà Husa i Jerolima pražkoga, jer u Českoj podigoše se osvetitelji pod Žiškom i Husincem, te bijahu uzrok, što se iz ugarske istočne granice proti ljutim navalam turskim, onako kako bi trebalo, braniti nemogahu. U toj velikoj nuždi oskudjevao je Sigismundo još k tomu na novcu, te s toga prodade izim mnogih drugih imanjah god. 1427. grad Kalnik s polovicom grada Zagreba za 14.000 dukatah tadašnjemu biskupu zagrebačkomu i kraljevskomu kancelaru Ivanu Albenu, rodjaku kraljice Barbare, a bratu bivšega biskupa zagrebačkoga Eberharda i Rudolfa Medvedgradskoga. U kupovnom listu, pisanom dne l. svibnja rečene godine, veli kralj, da je isti grad prodao s dozvoljenjem kraljice Barbare i velikašah, bivši postavljen u velikoj potreboći radi navalah turskih. Nu uzdržà si u pismu pravo izkupiti grad u svrhu namještenja kraljevske pivnice u Slavoniji.24)

Ivan Alben, od krvi njemačke, postavi za upravitelja gradskoga, pod imenom kapetana, njekoga Niemca Henrika Plumberga, a isto tako i za zemaljskoga župana plemićah drugoga Niemca Stjepana Reussera, sina Egida od Vušinbroda. Ova dva čovjeka, nepoznavajući prava kalničkih plemićah, stadoše ih proganjati i š njimi postupati kao s ostalimi podložnici. S toga se potužiše isti plemići kralju Sigismundu po svojih poslanicih Ivanu Sinu Osla od Herbortja i meštru Mihalju od Ravna tadašnjem kraljevskom prokuratoru, na što im kralj Sigismundo potvrdi ne samo stare pravice, nego im podieli sva ona prava, što su imali ostali plemići kraljevstva, učinivši ih slobodnimi od svakoga budi kakova gradskoga danka i podavši im sasvim slobodno uživanje zemaljah i dobarah njihovih, u kojih uživanje uvede ih god. 1431. tadašnji ban Herman grof Celjski. Sljedećih godinah 1431.1432. i 1433. spominju se u pismih uz kastelana Henrika Plumberga takodjer zemaljski župani kalnički Benko Vojnovečki sin Šimuna, zatim Toma sin Jakova iz Visokoga.

God. 1433. umre biskup Ivan Alben i ostavi svojom oporukom grad Kalnik crkvi zagrebačkoj, naime polovicu biskupu, a polovicu kaptolu i to za dušu svoju i svoga brata Eberharda. Ali ova ostavština malo donese koristi istoj crkvi, kako ćemo niže viditi, a neznamo koliko duši Albenovoj.

Po smrti istoga biskupa Ivana upravljahu crkvom zagrebačkom svjetski i duhovni upravitelji čitavih deset godinah. Matko Talovac, knez Cetinski i upravljatelj crkve zagrebačke, stavi za kalničkoga kastelana Petra Horvata, i poslà u ljetu god. 1434. prilikom svoga u kraljevskih poslovih poduzetoga putovanja u Bosnu, svoju ženu Margaritu, kćer Petra Čeha od Leve, u grad Kalnik, izagnavši po istom kastelanu kaptolske ljude iz grada. Kaptol zagrebački uvriedjen time u svojih pravah, potuži se proti Matku Talovcu, na što ovaj god. 1435. u ožujku mjesecu, desivši se tada u Požunu, rečenomu kastelanu pismeno naloži, da kaptolske ljude natrag u grad primiti i njima palaču (palacium) i čitav kaptolski dio grada Kalnika predati ima, zadržavši ipak za kraljevskoga fiska drugi dio grada pokojnoga biskupa zagrebačkoga.

Nu sljedeće već godine uzme natrag kralj Sigismundo, nevrativši primljene za grad novce, nesamo biskupovu polovicu grada Kalnika, nego takodjer i kaptolski dio, protjeravši iz grada ljude kaptolske i darovavši isti grad tadašnjemu kralju bosanskomu Tvrdku Tvrdkoviću, koj dar htjede kralj Alberto po smrti kralja Sigismunda (1437.) takodjer potvrditi. Proti ovomu darovanju protuslovi kaptol zagrebački najprije god. 1437. u licu svoga kantora Ivana, a zatim god. 1438. u licu svojih izaslanikah i kanonikah Dr. Ivana i Tome župnika ivaničkoga pred kaptolom stolnobiogradskim.25)

Medjutim darovà iz nova kralj Alberto grad Kalnik s Totuševinom srbskomu despoti Vuku Brankoviću, u koga ime upravljahu gradom njegovi kastelani. God. 1439. uzme kralj Alberto pod svoju zaštitu kalničke plemiće, kada od njih ljudi biskupovi crkvenu desetinu pobirati stadoše, a god. 1440. zabrani s nova hrvatski ban Matko Talovac, na molbu Demetra sina Blaževa iz Šmarovca, tadašnjega župana zemaljskoga, zatim Vladislava iz Visokoga i Demetra iz Sudovca, da se od kalničkih plemićah desetina neima pobirati. Nu kad Benko I. biskupom zagrebačkim postane (1443.), ponovi on opet pravdu poradi Kalnika, te izradi kod ugarskoga sabora, da mu se grad god. 1450. doista sudbenim putem predao, na što poče isti biskup s nova crkvene desetine od plemićah zahtievati. Ali ovi opru se tomu biru, potuživši se proti njemu najprije pred križevačkim sudom, a zatim pred hrvatskim i ugarskim saborom. Stranom ove tužbe, stranom razpre medju dvimi tadašnjimi biskupi zagrebačkimi, Benkom Solskim i Demetrom Čuporom Moslavačkim, bijahu uzrokom, da grad Kalnik neostà u vlastničtvu crkve i biskupa zagrebačkoga, jer ga najprije god. 1451. tadašnji upravljatelj ugarski Ivan Hunjadi osvojiti pokusi, a zatim siloviti ban Ulrik grof Celjski, kao rodjak Vuka Brankovića, oko god. 1453. zaista osvoji, te do smrti zadržà.

Pod biskupom Benkom spominju se g. 1444. Mavro kapetan gradski, a Ivan sin Martina od Potoka župan zemaljski. God. 1448. Damjan Šajnović kapetan gradski, a Valentin od Ižanovca župan zemaljski. Pod knezom Celjskim 1452. do god. 1455. Benko sin Grgura od Presečneglave župan zemaljski. — Na koliko se iz pisamah znade, tražio je biskup Benko od kalničkih plemićah još do god. 1452. desetinu. Ali kad se ovi radi toga ugarskomu saboru s nova potužiše, pisà biskupu Benku pet danah prije nedjelje reminiscere god. 1452. iz Beča tadašnji kardinal i arcibiskup Oštrogonski Dioniž Seć, neka odustane od krivoga zahtjevanja desetine i neka se sam potrudi na sabor.26) Nu i kasnije nije isti biskup prestao tražiti desetinu od Kalničanah, te s toga bijaše radi njih dosta razprah sve do vremena biskupa Osvalda.

U to doba bijaše kapetan kalnički Domoslav Litak, a župani zemaljski Hans Aprohar, Juraj Pirš i Pavao sin Mikčeca iz Crkvene.

Po smrti kneza Ulrika Celjskoga (1456.), zadnjega potomka svoga plemena, padoše njegovi mnogobrojni gradovi u vlast njegove udove Katarine, kćeri despota srbskoga Gjorgja Brankovića. Medju ovimi gradovi bijahu i oba Kalnika. Ali mnogi neprijatelji, što se podigoše proti slaboj udovi silnoga kneza, razgrabiše do skora veću stranu otih gradovah, a u tom plienu dopadne Kalnik ratobornoga priora vranskoga Tomu Sekela, koj god. 1459. taj grad s mnogimi drugimi od raznih porodicah na silu otme, ali doskora vratiti morade.

Katarina Brankovićeva, udova grofica Celjska, kći i udova dvajuh nesretnih i preziranih muževah, uvidiši doskora, da svoju nepokretnu stečevinu od mnogih neprijateljah obraniti nemože, naumi god. 1460. oba dva Kalnika s Medvedgradom, Rakovcem, Koprivnicom, Gjurgjevcem, Čakovcem, Štrigovom i Varašdinom prodati caru Frideriku za 29.000 ugarskih forintih u zlatu, misleći da će isti car zadobiti krunu ugarsku. Nu kada poslie pobjedah sretnijega Matije Korvina stranka Friderikova propade, odvaži se Katarina u ime svoje i svoga brata Stjepana Despota raškoga prodati pokraj drugih gradovah i oba Kalnika svomu njegdašnjemu kapetanu a tadašnjemu knezu zagorskomu i banu hrvatskomu Ivanu Vitovcu Grebenskomu, izdavši svoj kupovni list dne 10. svibnja 1461.27)

Neznamo da li je Ivan Vitovec, taj česki nepostojani pustolovac, grad Kalnik zaista uživao; nu svakako bijaše to uživanje veoma kratko, jer mu jur tri godine kasnije prekine slavohlepni život nemila smrt, a njegovi sinovi, knezovi zagorski i tajni privrženici cara Friderika, okrivljeni bijahu doskora izdajom veličanstva, te njihova kneževina sa svimi ostalimi imanji pripadne najsretnijemu i najvećemu mužu rumunjskoga naroda, kralju Matijašu Korvinu.

U proljeću god. 1465. sjedjahu u Kalniku u ime kraljevo Mirko Zapoljski, upravljatelj Bosne a dalmatinski i hrvatski ban, i Nikola Iločki, ban čitave Slavonije, izdavši tu medju ostalim pismenu zapovjed kaptolu zagrebačkomu, da ima razviditi tužbu, što je podigla bila njeka Margarita udova Ivana Baranića iz Belovara proti Dori udovi Jurja Ivanovića iz Brezovice.

U isto doba bijaše kapetan gradski Matija Bošnjak, a zemaljski župan kalnički još uviek stari Benko. sin Grgura od Presečne. Čini se, da je i ban Ivan Ćuz od Laka (1466. — 1467.) krstni kum kralja Matijaša, prije nego je utekao u Mletke, upravljao gradom kalničkim, jer ga kasnije gospodari gradski potvoriše, da je on prvi kalničke plemiće oprostio od svakoga gradskoga danka.

God. 1481. darovà kralj Matijaš oba grada Kalnika Vladislavu vojevodi zahumskomu i hercegu od Save poradi velikih zaslugah, koje mu učini u osvojenju njeke strane Bosne. Taj Vladislav bijaše najstariji sin Stjepana Kosačića hercega sv. Save a brat nesretne bosanske kraljice Katarine i velikoga turskoga vezira Heržeka Mehmedbega. Kao novi vlastnik gradovah kalničkih poče se pisati hercegom od Kalnika (Dux de Kemlek). Kao takav spominje se barem višekrat u listinah onoga vremena, dočim je još god. 1465. pisao se gospodarom Humskim i primorskim i velikim vojevodom bosanskim. God. 1472. potuže se proti ovomu hercegu kalnički plemići, što ih je počeo tjerati na svakojaki danak i na službe, kao da su gradski podložnici, tvrdeći, da ih je stoprv ban Ivan Ćuz oprostio od svakoga danka. Na ovu tužbu podade kralj povelju plemićem, u kojoj priznà da su oni od starine po ugarskih kraljevih svakoga danka i gradske službe prosti, te da iste pravice nadalje takodjer uživati imadu. Ujedno zapovjedi rečenomu hercegu pismeno, da plemiće kalničke u njihovih pravicah nevriedja, naloživši takodjer banu i podbanu hrvatskomu, da ih brane proti svakoj nepravdi. Četiri godine prije oprosti konačno i zagrebački biskup Osvaldo Ćuz kalničke plemiće od svake crkvene desetine.

Nezna se, na koj način izgubi Herceg Vladislav grad veliki Kalnik; jer u proljeću godine 1480. darovà taj kralj Matijaš, stanujući tada u Zagrebu, Vladislavu Egervarskomu, banu hrvatskomu, zajedno s varošem Brezovicom i sa više selah.28) O banu Egervarskomu veli tom prilikom kralj Matijaš, da je mnogo doprineo k obrani pograničnih gradovah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i da je od svoga novca preko 4000 dukatah potrošio na istu obranu, zašto mu u ime malene nagrade grad veliki Kalnik predaje i zalaže.

Nu čini se da je ban Vladislav Egervarski svojim zalogom kratko vrieme upravljao, jer već god. 1487. nazvà kralj Matijaš u poveljah grad Kalnik svojim gradom, i htjede po napućenju svojih kastelanah natjerati plemiće gradske na njeke neobične danke, naloživši svomu medvedgradskomu kapetanu Andriji Labatlanskomu, da ih silom na davanje istih danakah natjera. Nemogavši ovaj valjda ništa opraviti s plemići, digne se njekoliko godinah kasnije proti njim Andrija Bot Banjski, kapetan i župan grada Kalnika, sa svojom braćom, te stade od plemićah zahtievati ne samo svakojake neobične danke, već ih prisiljavaše takodjer na kmetske službe.

Medjutim umre kralj Matijaš i uslied svetčane nagode, učinjene sa saborom ugarskim a kasnije s kraljem Vladislavom god. 1490., dobi njegov nezakoniti sin Ivan Korvin, pokraj naslova kralja bosanskoga, hercega opavskoga i lipovskoga, te časti bana hrvatskoga, sa svimi dragocienostmi kralja Matijaša takodjer veliki Kalnik sa trideset i dva grada u Hrvatskoj.

Kad Ivan Korvin preuze Kalnik, bijaše još kastelan gradski Andrija Bot Banjski sa svojom braćom Ivanom i Ambrozom. Proti njim bijahu tada plemići kalnički radi ljutih progonah podignuli pravdu, i načiniše napokon pred kaptolom zagrebačkim nagodu, uslied koje bijaše ustanovljeno, da odsele plemići kalnički od svakoga danka i od gradskoga suda prosti ostati, a svoje pravde pred banski sud, kao i drugi plemići, prizivati imadu. Zajedno obvezahu se braća Boti vierno čuvati pravice plemićah, koje sliedeće godine 1492. i kralj Vladislav potvrdi.29)

U to doba pokusi biskup zagrebački Osvaldo Ćuz, pozivajući se na staro pravo zadobijeno pod kraljem Sigismundom, oružanom rukom i njemačkimi plaćenici osvojiti grad Kalnik, ali mu nepodje za rukom, te je s toga rečeni biskup s Ivanom Korvinom u napred još mnogo neprilikah imao, dočim je Korvinu vlastničtvo grada Kalnika kralj Vladislav IV. god. 1496. i 1498. potvrdio, negledeći na protuslovja biskupova i kaptola zagrebačkoga.

Ivan Korvin postavi u grad Kalnik oko godine 1494. za svoga kastelana Baltazara Halapića, koj je umio grad proti svim napastnikom braniti, ako baš i nije sa svimi susjedi prijateljski živio, jer god. 1493. pisà kralj Vladislav Ivanu Korvinu: neka dade zadovoljšćinu Jurju Kastelanoviću od svetoga Duha, što mu je kalnički kastelan Baltazar Halapić jednoga čovjeka sulicom probo i 35 komadah marve sa 24 vagana žita kmetom oteo i u Kalnik odveo.

Radi vjernih i velikih službah obljubi Ivan Korvin na toliko rečenoga Baltazara Halapića, da dvie godine prije svoje smrti, naime god. 1502. njemu i njegovomu stričeviću Benku Baćanu grad Kalnik sa svimi pristojališći na vječna vremena darovà. U povelji pisanoj u Zagrebu prve subote po prazniku narodjenja B. D. Marije 1502. izbraja Ivan Korvin zasluge Baltazarove i veli: kako mu je već u mladosti u svih nesrećah i progonih, osobito onda, kad je prije njekoliko godinah skoro sasvim propao (dum nos elapsis annis proximis domusque atque familia nostra ruinae extremae vicina esset), postojanom vjernošću pomagao, izpunivši sve što je samo od njega želio, braneći ga proti svim nezgodam i neprijateljem. Kad je zatim Ivan Korvin u nemilost kraljevu pao i čast bansku izgubio, ostade mu Baltazar jednako vjeran, braneći njegove pogranične gradove i obranivši od Turakah grad Krupu i Japru, kojom zgodom potroši od svoga novca 8000 for. na plaćanje vojnikah. U naknadu dakle toga dúga i u nagradu učinjenih mu službah, darovà mu Ivan Korvin grad Kalnik s trgovištem Brezovicom i mnogimi seli.30) Sljedeće god. 1503. uvedena su u vlastničtvo grada Kalnika, na zapovjed kralja Vladislava, rečena dva Baltazar Halapić i Benko Baćani po kaptolu začesanskom, u nazočnosti plemenitih kalničkih susjedah Ludovika Pekra od Kušterovca, Andrije Španića dvorskoga dubovečkoga, Ivana Šibrina Šibranovečkoga, Jurja Potočkoga i Jurja Lukacića Potočkoga, Fabiana Vidovečkoga i Mate Markaća vojevode, te Ivana Ernušta Čakovečkoga, pred Petrom Bogačevečkim kao kraljevskim čovjekom i Stjepanom Bošnjakom kastelanom grada Kušterovca. Baltazar Halapić preuzo kasnije i Baćanjev dio Kalnika, postavši dakle osnovatelj nove sreće i slave svoje porodice, koja po ženskoj krvi, razdieljena na mnoge grane, još danas pristojališća kalnička uživa. Ujedno poče se Baltazar od onoga vremena pisati Halapićem Velikokalničkim (de Nagy Kemlek.)

Medjutim neodreče se svega vlastničtva kalničkoga porodica hercega Kosarića, jer je zadržala u svojih rukuh grad Mali Kalnik, te je u njemu stanovao još god. 1509. Petar Balša, herceg sv. Save, po svoj prilici sin Vladislava, poslavši od tuda svoje poslanike Ivana Mrtkonića Subinjanina i Ivana Matlića od Sriema u Dubrovnik, da primu tamo u njegovo ime 333 ipolitah i četiri groša i 96 dukatah u platu, što mu bijahu dugovali Dubrovčani za kamate od dvie godine. Ove novce primi on dne 29. rujna 1509.31)

Njekoliko putah kasnije pokusi po smrti Ivana Korvina kaptol zagrebački zadobiti vlastničtvo velikoga Kalnika, te predobi za sebe istoga kralja Vladislava, koj god. 1514,. začesanskomu kaptolu zapovjed podieli, da uvede u vlastničtvo vel. Kalnika kaptol zagrebački. Ali putem zakona nadvlada Halapić i ostà u neprekidnom posjedovanju sve do svoje smrti. Poslie kako god. 1518. ne daleko od grada Kalnika novu župnu crkvu na čast svetoga Brcka u gotičkom slogu sagradi32), umre oko god. 1520. više spomenuti Baltazar Halapić Velikokalnički kao podban hrvatski i veliki župan zagrebački, bivši godine 1502. takodjer veliki župan križevački, a god. 1510. ban od Jajca u Bosni. Bijaše čovjek srčan i uman. Obrani za vrieme Ivana Korvina junački grad Kalnik od juriša njemačkih plaćenikah biskupa Osvalda. Stavi se na čelo plemstva hrvatskoga, kad ovo po smrti Ivana Korvina, sakupljeno na saboru u Križevcu, po kralju imenovanoga bana Franju Balašu Gjarmatskoga, čovjeka silna i okrutna, za bana priznati nehtjede, jer nije imao posjedovanja u Hrvatskoj; na što kralj Vladislav, pokorivši se zakonu, imenovà banom Marka Mislenovića od Kamičaca kapetana budimskoga. Baltazar Halapić vojevao je kasnije slavno proti Turkom u Bosni i u Hrvatskoj, te je imao tri sina: Jurja, Ivana i Vrbana, od kojih ga samo Ivan preživi.

Po smrti Baltazara Halapića osvoji za njeko vrieme grad veliki Kalnik Franjo Baćan, tadašnji ban hrvatski, i spominje se god. 1527. kao vlastnik, ali čini se da ga naskoro preuze Baltazara Halapića sin Ivan, zlatni vitez. Za njegovoga života nastadè poslje nesretne bitke na Muhačkom polju tužno stanje za Hrvatsku, a napose za okolicu kalničku. Silne čete turske uznemirivahu neprestano sve obližnje gradove, paleći sela i polja, proganjajući i ubijajući mirni narod. Mnogi gradovi razoreni su u ono doba, te im neima više traga, niti im se znade za ime; samo pod obćenitim imenom gradine ili gradišća spominje ih narod. Varoši i seja nestadoše sa zemlje, korov i grmlje raste sad na njihovom mjestu. Čitave hrpe naroda izseliše se tada u Ugarsku i u obližnje zemlje, a mnoge slavne porodice osiromašiše ili pobjegnuvši u tudju zemlju, iznevjeriše se krvi, plemenu i jeziku pradjedovah svojih.

U ovo tužno vrieme nastade mienjanje vlastnikah i maloga Kalnika, poslje kako Nikola herceg sv. Save oko god. 1530. bez poroda umre. Spadnuv taj grad pod fiska, darova ga kralj Ferdinando I. zajedno s mjestom Rekom kod sv. Marije Ljudevitu Pekru Petrovinskomu, a po smrti ovoga god. 1551. Andriji Tarnovečkomu kapetanu nazadistah i njega bratu Nikoli, koji ga jur god. 1553. htjedoše prodati, proti kojoj prodaji opirao se, neznam kojim pravom, Stjepan Praškovečki.33)

Dvakrat bijaše za vrieme Ivana Halapića u opasnosti i grad njegov veliki Kalnik. Godine naime 1553. navali iz Bosne Ulaman paša bosanski u županiju križevačku, predobi gradove Vjeroviticu, Začesan i Dubravu, te pokuša osvojiti Križevac i Kalnik. Ali kad mu to za rukom nepodje, oele preko Vratna na varašdinske poljane, gdje ga dočeka ban Nikola Zrinski s Lukom Sekeljom, razbivši mu svu vojsku. Dvanaest godinah kasnije, naime god. 1565., dodje do Kalnika opet turska vojska pod Mustafom Sokolovićem, sinom slavnoga Mehmeda velikoga vezira, utaborivši se med Križevcem i Koprivnicom, razorivajući svu okolicu.

Nu ban Petar Erdödy, porazumivši se sa svojim tastom Ivanom Halapićem Velikokalničkim i sjediniv se s Ivanom Gjulajem, Matom i Šimunom Keglevićem, Ivanom Gostom i Markom Tomaševićem, potuče kod Obreša, nedaleko od Kalnika, hametom Turke, na što im prodje volja nasrtavati na okolice tamošnje.34)

Ivanu Halapiću podje za rukom opet sjediniti pod jednim gospodarom oba grada Kalnika, budući da god. 1553. grad mali Kalnik od Ivana Gesta ili Gosta prekupi. Ovaj grad bijaše tada uprav po smrti hercega Nikole Kosačića od sv. Save, posljednjega svoga plemena, pao u ruke kraljevskoga fiska. Kralj Ferdinando I. darova ga Ljudevitu Pekru Petrovinskomu, po njegovoj smrti dobi ga god. 1551. od istoga kralja Andrija Tarnović ili Tarnovečki kapetan nazadistah i Nikola njegov brat; a od ovih kupi ga god. 1552. gorespomenuti Ivan Gost ili Gesti. Nu ovo sjedinjenje trajaše jedva jednu godinu, jer već god. 1554. podigne Krsto Praškoci od Praškovca s porodicom Ivana Gosta pravdu proti Ivanu Halapiću, te ovaj morade mali Kalnik vratiti porodici Gostovoj.

Sinovi Ivana Halapića i njegove žene Margarite Zrinske bijahu Gašpar i Nikola. Ova dva kao posljednja svoga plemena, podigoše svoju porodicu na najvišji stepen slave, dočim je Gašpar po smrti Franje Slunjskoga Frankapana god. 1572. postao banom hrvatskim, a zajedno i barunom, koj naslov prodje i na njegova brata. Još kao mladić bijaše Gašpar sa svojim stricem Nikolom Zrinskim kod obsjednuća Sigetskoga i potukao kod Šikloša s Vukom Papratovićem Mehmedpašu bosanskoga. Pri osvojenju Sigeta grada zarobljen od Turakah odkupi se za 500 for., jer ga Turci držaše radi njegova ružna lica i malena struka za prosta čovjeka. Došavši sretno u grad Kalnik (ad arcem suam Kamniciam, veli Ratkaj) i poslavši Turkom po jednom svom turskom robu obećane novce, poruči Turkom: Da se raduje, što nisu umjeli, imajući u ruci turskoga kopuna, izčupati mu perje, nego su ga za tako lahku cienu izpustili; ali ako Bog da, nastavi on u pismu, gledati ću da ludost vašu nagradim i poslane vam novce natrag zadobijem.

Godine 1572. vojevà Gašpar Halapić zajedno s Matom Keglevićem na čelu hrvatskoga plemstva proti seljačkomu kralju Matijašu Gubcu. God. 1574. postade banom, ali nehtjepe primiti ovu čast, koju je kasnije ipak primio, te se god. 1578. odreče banstva prilikom onom, kad kralj na mjesto Jurja Draškovića za subana imenovà Krsta Ungnada, tudjinca u Hrvatskoj. Šest godinah zatim, dne 4. travnja 1584., umre u svom gradu Vukovini i bude zakopan, kao i otac mu Ivan, u Remetah kod Zagreba u crkvi B. D. Marije.35) Dvie godine zatim umre mu i brat Nikola, a š njim izumre mužko pleme Halapićah Velikokalničkih.

Gašpar Halapić nije imao sa svojom ženom Susanom Petevom mužkoga ni ženskoga poroda, ali brat njegov Nikola sa svojom prvom ženom Sarom Petevom ostavi kćer Marianu, udatu kasnije za Petra Draškovića, a s drugom ženom Jelisavom Rottal rodi Margaritu, koja u djetinstvu umre.

Izvan ovih bijahu na životu i dvie sestre Gašpara i Nikole a kćeri Ivanove, naime Barbara, udova grofa Petra Erdöda, i Margarita, udata kasnije za Franju Orehoca od Orehovca. Poslje dugotrajnih pravdah čitave porodice Halapićeve ženske krvi s kraljevskim fiskom (počamši od g. 1586. do 1608.) uništi napokon istu pravdu kralj Rudolfo na prošnju tadašnjega bana Tome Erdöda, sina Petrova i Barbare Halapićeve, predavši uživanje grada zakonitim putem za 13.000 for., koje kralj Erdödu za svakojake službe dužan ostao bijaše, potomkom Halapićevim, naime Tomi i Petru Erdödu, sinovom bana Petra, i Franji Orehocu, mužu Margarite Halapićeve. Zajedno s Kalnikom predan im bi kaštel Vukovina, razoren tada od Turakah, sa svimi seli i pristojališći. U posjedovanje ovih gradovah uvedene bijahu porodice po kaptolu začesanskomu god. 1609.

Usljed učinjene diobe pripade Vukovina i polovica Kalnika Mariani i Petru Draškoviću, Brezovica i Gregurovec Barbari Halapićevoj i njezinim sinom Tomi i Petru Erdödu, a druga polovica Kalnika ostade Margariti Halapićcvoj i njezinomu mužu Franji Orehovečkomu, kapetanu križevačkih konjanikah. Susanu Petevu, ostavljenu udovu Gašpara Halapića a udatu po drugikrat za Tomu Nadažda, izplatiše gorerečeni dionici; udova pako Nikole Halapića, Jelisava Rottal, ode na svoje imanje u Štajersku.

Po ovoj diobi pripade sam grad veliki Kalnik Mariani Halapićevoj, a po njoj Petru barunu Draškoviću Trakošćanskomu, njezinomu mužu; dočim je Franjo Orehoci jur god. 1581. od svoga rodjaka Franje Gosta za 8.000 for. uzeo pod zalog mali Kalnik s kašteli Lovrečinom i Kušterovcem. Godine 1593. ostavi. istinabog, svojom oporukom u Erdelju načinjenom Ivan Gosti porodično pravo na mali Kalnik svomu rodjaku Baltazaru Gostu, koj isto pravo god. 1598. Nikoli Ištvanfu, slavnomu zgodopiscu prodade. Nu već sljedeće godine 1599. odkupi to pravo Franjo Orehoci i ostà zakonitim gospodarom maloga Kalnika, ostavivši ga svojoj djetci, od kojih su poznati Franjo mladji, Vladislav, Gašpar, Sigismundo i Juraj, razdielivši se u imanjih maloga i velikoga Kalnika, Kušterovca, Lovrečine, Gregurovca, Vukovine itd.

U ovo vrieme neupravljahu više gradom velikim Kalnikom kastelani, nego prostiji gradski častnici. U jednoj hrvatskoj listini, izdanoj u Brezovici pod velikim Kalnikom dne 29. svibnja 1616., spominje se Martin Blažeković, Stjepan Bugarin i Mate Vidoković od velikoga Kamnika, „budući oficiali od velikoga Kamnika zmožne gospode gospodina Erdödy Tomaša, gospe Mariane Allapi, i gospona Orehoci Ferenca.“

Po smrti Petra baruna Draškovića dobi dio Mariane Halapićeve njezin sin Gašpar Drašković, dočim je Katarinu Ratkajevu i Saru udatu za grofa Dioniža Seća, obe svoje sestre, Gašpar izplatiti morao. Ovaj Gašpar Drašković, koj sa svojimi stričevići od cara Ferdinanda, poveljom dne 7. rujna god. 1631. u Beču izdanom, grofovsku čast dobije, bijaše po svjedočanstvu svoga suvremenika i rodjaka Jurja Ratkaja veliki ljubitelj sjajnosti i goštenja, ali uz to i veliki razsipnik. Sa svojom ženom Anom barunicom Ratkaj Velikotaborskom dobi kćer Eusebiju, koju udade za bana Nikolu Zrinskoga, založivši mu u ime miraza svoje kćeri gradove Trakošćan i Klenovnik s imanjem Lipovnikom za 30.000 for. Kad mu kći god. 1651. bez djetce umre, zahtievao je od Zrinskoga svoje gradove natrag, nu ovaj ih nehtjede bez novacah da vrati, na što medju obima ljuti rat nastade. Drašković obsjedne Klenovnik, nu izgubivši mnogo svojih vojnikah i nemogavši ga predobiti, ode u Lipovnik, gdje sve službenike Zrinskoga, mužko i žensko, raztjera, načinivši im mnogo nasilja. Obsjednuvši zatim grad Trakošćan, uzme ga na silu. Zrinski bavio se u to doba bolestan u Optuju. Čuvši za ovo bezzakonje, posla svoje vojnike s topovi iz Čakovca pod Trakošćan, razori veliku stranu grada i protjera iz njega Draškovića, na što su dugotrajne pravde nastale. Napokon dobiše Draškovići svoje gradove natrag. Imao je Gašpar takodjer sa svojom sestrom Sarom velikih razprah, sažgavši joj grad Lutenberg u Štajerskoj, kojega joj bijaše založio u ime neizplaćenoga diela kalničkoga. Mnoga pristojališća istoga grada Kalnika založi on god. 1657. i 1659. poradi izkupljenja gorerečenih gradovah Jurju Zakmardu Diankovečkomu, tadašnjemu upravljatelju (vikaru) biskupije zagrebačke, za 4000 for., poslje kako je drugu polovicu kalničku od Vladislava Orehoca god. 1655. kupio bio bez da ju je izplatio. Zadužbinu, učinjenu zagrebačkomu monastiru kaludjericah svete Klare sa 6000 for., nije takodjer izplatio.

Po smrti Gašpara Draškovića dobi jednu čast grada Kalnika njegova sestra Sara, udova Seći, sa svojim sinom Petrom grofom Sećom i kćerjom Julianom udatom za Franja Keria, a drugu čast dobi Sigismundo Ratkaj, sin Petra Ratkaja i Katarine Draškovićeve, sestre Gašparove. Ali poradi neizplaćenih dugovah Gašparovih bijahu obe stranke prisiljene u ime zaloga ostaviti grad Jurju Zakmardu, koj ga po svojoj smrti ostavi varaždinskim Ježuvitom za tako nazvano Zakmardijansko sjeminište.

Nemogavši grad izkupiti nasljednici Draškovićevi, predadoše ga god. 1687. po smrti Petra Sećia, unuka Gašpara Draškovića, Vladi slav u Orehocu, sinu Vladislav u starijega i Katarine Bedekovićeve, koj jur prije svoju Gašparu Draškoviću prodanu ali neizplaćenu polovicu kalničku na silu natrag uzeo bijaše, dočim je svoj dio maloga Kalnika god. 1663. prodao svomu stricu Gašparu Orehocu, tadašnjemu podbanu hrvatskomu i vel. županu križevačke i zagrebačke županije, iza kako je sazidao bio novi dvor naprema malomu Kalniku, pod imenom Reka. I tako bijaše sada veća strana obijuh Kalnikah u ruci porodice Orehocijah Orehovečkih.

Budući da su u prvašnja vremena u starom gradu kalničkom stanovali Gašpar Drašković, zatim porodica Sećijah, te napokon Zakmardi, s toga je već Vladislav Orehoci pod zidinami staroga grada sazidao novi kastel, koj se u jednoj listini god. 1685. spominje. (Castellum muratum sub Castro Nagy Kemlek situatum, defuncti Ladislai Orehoci.)

Vladislav Orehoci umre god. 1678. i neostavi sa svojom ženom Anom Susanom Oršićkom nikakove djetce. S toga pribavi njegov dio Kalnika stričević mu Stjepan barun Orehoci, sin Gašparov.

Pošto Stjepan Orehoci sva skoro pristojališća velikoga i maloga Kalnika pod se spravi i dugo trajuće pravde s kaludjericami zagrebačkimi radi zadušbine Gašpara Draškovića sretno dovrši, steče on za svoju porodicu napokon i grofovsku čast, te umre u bogatstvu i u slavi oko god. 1705., ostavivši sva svoja imanja sinu Stanislavu grofu Orehocu i kćeri Mariji Ivani, koju djecu rodi mu njegova žena Barbara grofica Keglevićka.

Kad Stanislav grof Orehoci, vojnički pukovnik i križevačke tvrdjave zapovjednik, kao posljednji svoga plemena oko god. 1730. umre, nasljedi sva imanja kalnička Marija Ivana njegova sestra, udata za Petra Keglevića. Od ovih dodju oba Kalnika na njihovu djetcu Alektandra i Petra mladjega Keglevića. Aleksandar je imao s Teodorom groficom Petaci dva sina, Julija i Josipa, i kćer Ivanu udatu za Ivana Chamarea od Harbuvala, a Petar imao je sa svojom ženom Marijom Anom Draškovićevom dvie kćeri, Katarinu, udatu za Franju grofa Patačića, i Jozefu, udatu za Petra Sermaža. Budući da su sinovi Aleksandra Keglevića svoja otčinska imanja preuzeli, a Jozefa u novcu svoj dio primila, ostadoše materinska imanja kalnička drugim dvim kćerim, te tako spadne veliki Kalnik s Kušterovcem i s pristojališći u porodicu Patačića, a mali Kalnik na porodicu Chamareah. Po smrti Eleonore grofice Patačičke (1834.), zadnje svoga slavnoga plemena, nasliedi veliki Kalnik s Kušterovcem Ana grofica Sermaževa, a po njezinoj smrti njezina kći barunica Ožegovićeva, koja preda vlastničtvo kalničko i gušterovečko svomu sinu.

Veliki grad Kalnik zapušten je jur za vrieme Stanislava Orehoca, a noviji dvor, sagradjen po Vladislavu Orehocu, zapustiše Patačići, jor stanovahu većom stranom u Kušterovcu i na ostalih imanjih. Mali Kalnik bijaše već za vrieme Kerčelića razvaljen, samo grb sa tri pruge ili veza i sa tri cvieta, a odozgò nad krunom stojeći lav s urezanimi slovi M. L. stojaše nad vratmi.

Sad su oba grada poluporušena, nit im se staro lice razpoznati može. Sokolovi se legu, gdje se radjahu slavni vitezovi, zmije plaze, kuda hodjahu ljudi oduševljeni za junačtvo, domoljubje i za vjeru. Hitri gušteri i slabi crvi bježe, gamižu i rove sad onuda, gdje silne strasti i razne ćuti uznemirivahu grudi onih ljudih, kojim neima više traga, a jedva malo uspomene.

1) U starijih ugarsko-latinskih poveljah zvali su ga Kemnik, Kemluk, Kemlek, Kemnuk, Kewnik i Gemnich, a u hrvatskih listinah i novijih latinskih poveljah dadoše mu ima Kamnik od kamena i gore Kamenice. Narod ga zove Kalnik.

2) Fejér Codex Dipl. R. H. T. III. Vol. I p. 320.

3) Fejér, kako gore.

4) Fejér Cod. Dipl. T. IV. Vol. I p. 289.

5) Mikotzy Banorum Dalm., Croat. et Sclav, series. Ex Colectaneis Marcellovićianis MSC.

6) Matica u zem. Arkivu N. R. A. Fasc. 1501. Nr. 13. U istoj povelji spominje se drugi Kalnik (aliud Kemluk), kao vlastničtvo ljudih gospodje (populorum Domine). Tu se razumieva po svoj prilici kraljica.

7) Arkiv grofovah Sermažah.

8) Codex Diplomaticus et Epistolaris Regni Croatiae, Dalm. et Slav. MSC.

9) Codex Dipl. R. Croatiae, Dalm. et Slav. MSC.

10) Fejér, Codex Dipl. R. Hung. P. VII. Vol. II. p. 12—15.

11) Zem. Arkiv N. R. A. Fasc. 1503. Nr. 17.

12) Fejér, Codex Dipl. R. Hung. T. VII. Vol. II. p. 99.

13) Codex Dipl. Regni Croatiae MSC.

14) Codex Dipl. Regni Croatiae. MSC.

15) Farlati IlIyr. Sac. T. V. p. 427.

16) Iz poveljah znade se, da je kralj Ludovik I. bio god. 1315. u selu Gjnrgjevcu ili sv. Jurju preko Save (in descensu nosto ultra fluvium Save iuxta viliam Zent. Giurd.), 1347. i 1356. u Zagrebu, god. 1367. Koprivnici, a god. 1380. u Križevcu itd.

17) Bonfinius, Thuroci. Pejačević Hist. Serbiae. Fessler. Raić.

18) Transumptum Donationum Regiarum saecularium T. II. in Archivo Regni Croatiae.

19) Codex Diplomaticus et Epistolaris Regni Croatiae.

20) Arkiv nadbiskupije zagrebačke. Donationalia. Ternio II. Nr. 140.

21) Kerčelić Hist. Eccl. Zag. p. 151.

22) Codex Dip. et Epist. R. Croatiae. MSC.

23) Sva ova gorespomenuta pisma čuvaju se u izvoru u arkivu kaptola zagrebačkoga.

24) Kerčelić Hist. Eccl. Zag. p. 164.

25) Acta Capit. Zag. antiqua Fasc. 91. Nr. 8.

26) Codex Dipl. et Epist. R. Croatiae, Dal. et SI. MSC.

27) Gl. moje Dogadjaji Medvedgrada, prilozi XX. XXI.

28) Gróf Teleki József Hunyadiak kora Magyarországon Pesten 1857. K. XII. p. 133.

29) Iste pravice potvrdi kasnije god. 1526. kralj Ferdinando I.; god. 1613. Palatin Turzo od Betlenfalve u ime cara Rudolfa; god. 1614. Ban Toma Erdödy, god. 1616. Ferdinando car.

30) Zem. Arkiv N. R. A. Fasc. 38. Nr. 58-61.

31) Nagy Imre etc. Hazai okmánytár. Codex dipl. patrius III. p. 440.

32) Od iste crkve sačuvano je do sada osim zvonika jedino svetilišće, kojega svod na 6 jednostrukih i dva dvostruka rebra počiva. Ista rebra urešena su s konsolima i grbom ugarskim. Ostali brod crkve prizidan i popravljen je u 18. i 19. vieku po Keglevićih i Patačićih.

33) Protoc. Archivi Cap. Zagr. Nr. XXVIII. p. 436. i Liber Donat. Regiarum u zem. arkivu T. I. p. 89 i 551.

34) Ratkay. Memoria Regum et Banorum Reg. Croatiae p. 135 i 144.

35) U njegovoj oporuci stoji: Tumulatio fiat in Claustro Remethe in Tumulo paterno, super ponatur gladius deauratus et galea deaurata, Testamenat u Zem. Arkivu N. R. A. Fasc. 535. Nr. 25.